činjenica
činjenica da je centar ravnoteže u glavi me obara
na zemlju
u blato ako imam sreće
u beton uglavnom
usne su mi modre od hladnoće
noge – više ne pamtim od čega
pjesme ne pišem
motam ih kao duvan
dvije – tri ironične, jedna paranoična
da ne vide, stavljam im povez na oči
pa odvrnem sitkom smijeh
i obratno
ugasim zvuk, pokažem zube
sjajne zube, velike zube, zdrave zube
tako rade popularne djevojke
tako izbjegavam pitanja
tako me kite kič komplimentima
mladost je neprobojni štit
mladost je brzo auto
mladost je imuna
mladost je mlada bijela haljina u restoranu punom vještačkog dima
oči mladosti cakle se samo od sreće (ili supstance)
činjenica da je centar ravnoteže u glavi me
o b a r a
u
zemlju.
da drugi ne vide
kad avion slijeće, u noći
pogase se unutrašnja svijetla
posmatram lica ljudi
koji ushićeno izvlače vratove iz rolki
da kroz oblake vide decembarski Beč
božićni marketi su otvoreni
čak i bolnica ima svoj vašar
oni koji su ušli na vrata
a napuštaju je kroz prozor
u decembru to ne rade nezapaženo
sijaju malo jače
za njima se prolivaju malo krupnije suze
neko im greškom postavi escajg za božićnom trpezom
pa brzo sklanja, da drugi ne vide.
tvoj otac
tvoj otac me gleda prekorno
isto kao što ćeš me i ti gledati
mnogo ranije nego što misliš
kad ga se sjetim
vidim samo
debele prste kako savijaju
duvan u cigaru
sve ispada sa strane
rukom prođe po stolu
i napravi čistku
taj pokret ispružene šake
osjećam na svom stomaku
vidim njegove prste
drže cigar
stavljaju ga u šupljinu između
zuba
on nema usta
nema ni oči
samo obrise
nadam se da uskoro ni to neće imati
na tv-u prenose vijest
o silovanju
ja vidim samo šake tvog oca
na vratu mlade djevojke
na njenim bedrima
dok duvan ispada
po bespomoćnom tijelu
tvoj otac me zadovoljno gleda
on ti govori
rekao sam ti
ti klimaš glavom
ne pokušavaš da negoduješ
dok polako postaješ
obris
bez usta
i bez očiju.
