Prolog
Večer prije nesreće, Milad Salama nije mogao obuzdati uzbuđenje zbog izleta. “Baba”, rekao je, vukući za ruku svog oca, Abeda, “želim kupiti slatkiše za sutrašnji izlet.” Bili su u stanu Abedovog punca, koji je držao malu prodavnicu nekoliko koraka dalje. Abed je proveo svog petogodišnjeg sina kroz uske uličice Dahiyat a‑Salaama, četvrti Anate, gdje su živjeli.
Ulicom bez trotoara, polako su hodali između parkiranih automobila i kroz saobraćajnu gužvu. Iznad glave im se nalazila mreža kablova, žica i okačenih svjetiljki, ispod visokih stambenih zgrada koje su bile četiri, pet, čak šest puta više od barijere, osam metara visokog betonskog zida koji je okruživao Anatu. Abed se sjećao vremena, ne tako davno, kad je Dahiyat a‑Salaam bio malo veće selo, ne previše naseljeno, kad je i dalje bilo moguće ići u širinu, a ne samo u visinu. U prodavnici je Abed kupio Miladu bocu izraelske oranžade Tapuzina, pakovanje Pringlesa i čokoladno Kinder jaje, njegovu omiljenu poslasticu.
Sutra rano ujutro, Abedova žena, Haifa, vitka i plavokosa kao Milad, pomogla je dječaku da obuče uniformu: bijelu majicu s kragnom, sivi džemper s grbom njegove privatne osnovne škole, Nour al‑Houda, i sive pantalone koje je stalno morao podizati jer je imao veoma uzak struk. Miladov devetogodišnji brat, Adem, već je otišao. Bijeli školski kombi zatrubio je tiho na ulici. Milad je požurio da pojede svoj uobičajeni doručak koji se sastojao od maslinovog ulja, zaatara i labneha, čisteći tanjir komadom pita hljeba. Široko se osmjehujući, uzeo je ručak i poslastice, a onda poljubio majku na rastanku i istrčao kroz vrata. Abed je i dalje spavao.
Kad se probudio, napolju je bilo oblačno i padala je kiša, uz tako jake nalete vjetra da je vidio kako se ljudi na ulici muče da hodaju pravo. Haifa je gledala kroz prozor, mršteći se. “Vrijeme nije dobro.”
“Zašto se toliko brineš?”, pitao je Abed, dodirujući joj rame.
“Ne znam. Neki predosjećaj.”
Abed je dobio slobodan dan na poslu u izraelskoj telefonskoj kompaniji Bezeq. On i njegov rođak Hilmi otišli su zajedno da kupe meso od prijatelja Atefa, koji je imao mesaru u Dahiyat a‑Salaamu. Atef nije bio tamo, što je bilo neobično. Abed je zamolio jednog od radnika da ga potraži.
Atef je živio u drugom dijelu Jerusalema, Kufr Aqab, gusto naseljenoj urbanoj četvrti s visokim, neplanski i nasumično izgrađenim stambenim zgradama koje su, kao Dahiyat a‑Salaam, od ostatka grada bile odvojene kontrolnim punktom i zidom. Da bi se izbjegle svakodnevne saobraćajne gužve i čekanje na kontrolnom punktu koje je moglo potrajati satima, krenuo je na posao zaobilaznim putem.
Atef je javio da se zaglavio u užasnoj gužvi. Izgleda da je ispred njega bio neki sudar, na putu između dva kontrolna punkta, od kojih se jedan nalazio u izbjegličkom kampu Qalandija, a drugi u selu Jaba. Nekoliko trenutaka kasnije, Abeda je nazvao nećak. “Da li je Milad otišao na izlet danas? Čuo sam za neku nesreću sa školskim autobusom blizu Jabe.”
Abedu se okrenuo želudac. Izašao je iz mesare s Hilmijem i ušao u rođakov srebrni džip. Vozili su se nizbrdo kroz jutarnju gužvu, pored tinejdžera koji tek otvaraju autolimarsku radionicu s natpisom na hebrejskom za mušterije Jevreje, pored Miladove škole, i onda duž zida. Put je obilazio oko naselja Neve Yaakov i dizao se uz strmi brežuljak do Geva Binyamina, jevrejskog naselja poznatog kao Adam, kao što se zvao Miladov stariji brat.
Na raskrsnici kod Adama, vojnici su zaustavljali auta koja su se približavala mjestu nesreće, praveći zastoj. Abed je iskočio iz džipa. Hilmi, pretpostavljajući da je sudar beznačajan, pozdravio se s njim i vratio.
Samo dan ranije, Abed je gotovo uništio Miladovu šansu da ide na izlet. Nije to bilo zbog nekog predosjećaja već zbog nepažnje.
Bio je s Hilmijem u Jerihonu, stajao je na ravnom, prašnjavom tlu najnižeg grada na svijetu, desetinama metara ispod nivoa mora, kad ga je nazvala Haifa i pitala da li će platiti sto šekela za Miladov školski izlet. Ustvari, zaboravio je. Haifa nije željela da Milad ide, ali kad je vidjela koliko gorljivo želi biti sa svojim razredom, popustila je. Milad je danima pričao o tom izletu. Kad je Haifa nazvala, zujao je oko nje u kući njenih roditelja, uzbuđeno čekajući očev povratak, nestrpljiv da ode i kupi slatkiše. Sad je bilo kasno. Ako Abed ne stigne do škole prije nego što se zatvori, Milad sutra ujutro neće moći ući u autobus.
Bila je sredina poslijepodneva, hladno i oblačno, sutrašnja oluja počela se spremati. Grane datula šuštale su u daljini. Abed je rekao Hilmiju da se moraju brzo vratiti.
Hilmi je bio poslovno u Jerihonu. Nedavno je naslijedio 70.000 američkih dolara i želio ih je uložiti u zemlju. U Anati, gdje su Salamijevi živjeli, gotovo da nije ostalo ništa što se može kupiti. To je nekada bio jedan od najskupljih gradova na Zapadnoj obali, dugoj traci koja se pruža istočno od šumovitih planina Jerusalema, preko blijedožutih brežuljaka i pustinjskih suhih riječnih dolina na obodima Jerihona. Ali Izrael je konfiskovao gotovo svu zemlju u okolini ili ju je učinio nedostupnim Abedu i Hilmiju i ljudima iz Anate. Gradić od tridesetak kvadratnih kilometara sad je bio sveden na ostatak od dva i po kvadratna kilometra. Dakle, moralo se ići u Jerihon.
Žureći da na vrijeme stigne u Miladovu školu, Abed i Hilmi krenuli su glavnom izraelskom saobraćajnicom od istoka do zapada, Autoputem 1. Prešli su preko planinskog grebena, pored tri ograđena jevrejska naselja izgrađena na zemljištu Anate i beduinsku sirotinjsku naseobinu Khan al‑Ahmar, na zemljištu koje je posjedovao Abedov djed. Kad su skrenuli na put Abu George, vidjeli su maslinjake koji su pripadali Abedu i njegovoj braći, a koje su sad preuzeli naseljenici. Put ih je zatim vodio blizu ozloglašene oblasti E1, gdje je Izrael pored industrijske zone namjeravao izgraditi nekoliko hiljada novih kuća i hotelskih soba. Na kraju, popevši se uz posljednje brdo, prošli su kraj naselja Anatot i obližnje vojne baze, također na zemlji porodice Salama.
Po ulasku u Anatu, Abed i Hilmi odvezli su se do školske zgrade, koja je bila na samoj ivici grada, tik kraj zida. Dvorište je bilo mirno i gotovo prazno. Abed je projurio kroz metalnu kapiju i preko travnjaka do predvorja, govoreći sekretarici da želi platiti za izlet.
“Prekasno je. Zatvoreno je.”
Abed je otrčao na sprat i pronašao učiteljicu koju je poznavao, Mufidu. Ona je nazvala direktora, koji je onda nazvao sekretaricu i Abed se vratio u prizemlje da plati, uzdahnuvši s olakšanjem. Milad će ići na izlet.
Padala je kiša kad je Abed izašao iz Hilmijevog terenca na raskršću Adam. Bio je u dugom crnom kaputu koji je obukao očekujući nevrijeme. Što se više primicao mjestu nesreće, to je postajao zabrinutiji. Hod mu se pretvorio u trčanje kad je vidio približavanje zelenog vojnog džipa. Zaustavio ga je, govoreći vojnicima, na hebrejskom, kako misli da mu je sin bio u tom autobusu. Zamolio ih je da ga prevezu. Odbili su. I sad je Abed potrčao. Prvo nije mogao vidjeti autobus, pogled mu je ometao kamion s prikolicom, osamnaestotočkaš, zaustavljen preko dvije od tri kolovozne trake puta. Desetine ljudi su stajale zajedno, uključujući roditelje koje je prepoznao i koji su trčali ka mjestu nesreće.
“Gdje ja autobus?”, pitao je Abed. “Gdje su djeca?” Trenutak kasnije, ugledao ga je, prevrnutog na bok, nalik na praznu, spaljenu ljušturu. Abed nije vidio djecu, učitelje, bolničare. U gomili je uočio ne baš omiljenog rođaka, Ameena. Nekoliko godina ranije, njih dvojica su se žestoko sukobili i Abed je završio u bolnici. Ameen je sada radio za Preventivnu palestinsku sigurnosnu organizaciju, koja je bila izraelska organizacija za prinudu u urbanim centrima Zapadne obale. Bio je poznat kao jedan od korumpiranih službenika koji je iznuđivao novac od ljudi.
“Šta se dogodilo?”, pitao je Abed.
“Užasna nesreća”, odgovorio je Ameen. “Iznijeli su spaljena tijela iz autobusa i poredali ih na zemlju.”
Abed se brzo udaljio od Ameena, a srce mu je lupalo kao ludo. Ko bi rekao ocu nešto takvo? Abed je tada prvi put čuo da je neko nastradao. Više nije mogao izbaciti tu užasnu sliku iz glave. Abed je zašao među ljude, dok su mu Ameenove riječi odjekivale u ušima.
Glasine su kolale oko njega, hodajući od jednog do drugog posmatrača; djeca su odvedena u neku bolnicu u A‑Ramu, dvije minute dalje; bila su u Rami, izraelskoj vojnoj bazi na ulazu u A‑Ram; bila su bolnici u Ramali; prevezena su iz Ramale do bolnice Hadassah na planini Scopus. Abed je morao odlučiti kuda da ide. Zbog zelene lične karte sa Zapadne obale, nije mogao ući u Jerusalem i otići u bolnicu Hadassah. Glasina o A‑Ramu bila je neuvjerljiva, jer tamo nije bilo bolnice. Klinički centar u Ramali zvučao je uvjerljivije. Zamolio je dva neznanca da ga povezu. Upravo su putovali dva i po sata iz Dženina i išli su u suprotnom smjeru. Ali pristali su bez oklijevanja.
Bilo im je potrebno mnogo vremena da se izvuku iz gužve na mjestu nesreće. Na putu Jerusalem–Ramala, prošli su kraj zabavnog parka u kojem su djeca sada trebala biti, Dječija zemlja. Na krovu je bio veliki Spužva Bob, jedan od Miladovih omiljenih crtanih junaka.
Kad su ušli u Ramalu, Abed i dvojica ljubaznih neznanaca stigli su do bolnice, gdje je vladao potpuni haos: sirene vozila hitne pomoći su zavijale, bolničari su prevozili povrijeđenu djecu na nosilima, uspaničeni roditelji su vikali i plakali, televizijske ekipe su intervjuisale osoblje bolnice. Probijajući se kroz tu ludnicu, sav zadihan, dok ga je stiskalo u grudima, Abed je pokušao umiriti sve veći užas. Ali njegov um nije htio sarađivati. Umjesto toga, usredotočio se na samo jednu misao: Da li sam kažnjen za ono što sam uradio Asmahan?
Nathan Thrall, “Jedan dan u životu Abeda Salame”, s engleskog preveo Danko Ješić, Buybook, 2023.
Knjigu možete nabaviti na: Buybook