Poslije trojanskog rata, te velike halabuke, zaplovim na Odisejevoj lađi, kao jedan od njegovih mornara, debelim morem prema Itaki. I mogu ispripovijedati sve Odisejeve dogodovštine, one za koje sada znaju svi, a za koje onomad nije znao niko, sve dok Odisej nije dopao Kalipsi, nakon čega sam se od njega konačno rastao i ja pošao svojim, a on svojim putem.
A Heleni su, inače, bili brbljivi, pa im se i Aristofan, u svojim Pticama, ruga da su po brbljivosti prevazišli pocvrkivanje samih cvrčaka, a bili su skloni i tome da o svojim ljudima i junacima svašta izmišljaju.
Kako sam se tamo obreo i kada? Rekao sam da je to bilo onda kada sam se odvojio od Odiseja, a to pada nekako poslije smrti faraona Ehnatona. Potom sam se dugo smucao Heladom. Sjećam se da sam došao u nekoj feničkoj lađi, a upamtio sam da sam i sam bio veslač srednjeg reda neke trijere, samo da li baš te, ili neke druge, više ne znam. I inače sam sve vrijeme u Piru, Korintu, Ilu, Tarsu i drugdje uvijek bio ili mornar, ili nešto na brodu, pa čak jednom u Ateni i trijerarh, ili sam nešto radio po lukama i oko lađa.
Već sprva sam se sam samcijat obreo u divljim vrletima Argolide i tu sam vidio čovjeka ogromne snage i još veće surovosti kako hvata one koji zalutaju u taj njegov kraj i često ih usmrćuje.
Ako hoćeš i ti da vidiš ono što sam ja vidio, ponajprije moraš zamisliti jedan čempres lijepa mirisa, a moraš zamisliti i onu njegovu tamnozelenu boju i kako strši uvis čistu nebu; onda zamisli prozirne oblačiće i zamisli, ako hoćeš, vrleti, brda i šta ti ja znam…Onda moraš zamisliti još jedan čempres u blizini, a oba da su daleko jedan od drugoga, otprilike onoliko koliko su visoki; a i jedan i drugi da nadvisuju, recimo, bijele stubove kakva hrama…
Pošto je gorostas, taj Grk, lahko savije čempres; a prije toga dovede onog čovjeka koga je uhvatio da je tu na njegovu zemlju zalutao; a svine do zemlje i onaj drugi čempres koji sam spomenuo da ga zapamtiš. Tako taj orijaš drži i čovjeka, a i pod svojim pazusima vrhove savijenog drveća. Onda onom čovjeku sveže ruku i nogu za vrh jednog čempresa, a drugu ruku i nogu sveže mu za vrh drugog čempresa; onda sve to – i čovjeka i drveće – naglo ispusti iz svojih golemih šaka. Kako čempresi svom svojom snagom žele da se vrate u prvobitni, prirodni, uspravni položaj, to svezanog čovjeka, oba drveta, svako na svoju stranu, i ne hoteći rastrgaju na komade.
Potom, ili mi je nešto govorio Titon za svoga oca, kralja Troje Laudemonta, ili mi je sam Laudemont govorio nešto za svoga sina Titona – ne znam, samo se sjećam, kada sam Titonu pak spomenuo pogibiju njegova sina Emationa, da mi on na to nije ništa odgovorio, ili je on na to tek nešto promrmljao, što je mene začudilo i kao čovjeka i kao oca; jer i ja sam roditelj, skoro uvijek sam imao djecu i brinuo se o njima.
Titon je, doduše, već bio toliko star i od starosti se već bio toliko smežurao i smanjio da je cio mogao sjesti na moj dlan.
Još mi koješta, bez ikakva reda, izlazi pred oči to kada sam tek stupio na tlo Helade, čini mi se najprije u Arg, pa u Argolidu.
Naravno da sam vidio Endimiona, jer morao sam i njega vidjeti, ta rekao sam da su me zanimali ljudi koji žive dugo, ili ne umiru nikako. Vidio sam, dakle, Endimiona Ajoljanina koji je imao pedeset kćeri. A vidio sam ga odmah sprva, kada sam tek došao, kada sam se tek počeo potucati gradovima Helade… On i sada, u to sam uvjeren, sasma mladolik kako mu i dolikuje i malo zajapuren od sna, spava u jednoj pećini na karijskoj gori Latmo. Ja ovdje i ne pokušavam opisati čudesne, umilne draži žene koja ga je tako začarala, jer nju nikad nisam ni vidio. A one kćeri mu je baš ona rodila, dođe, legne pored njega onako usnula i, tako…
Tu sam odmah, pošto sam tamo došao, vidio ljude koji su se kolutali kao lopte na svoje četiri noge i na svoje četiri ruke, a imali su po dva lica na po jednoj glavi, od kojih je jedno lice gledalo na jednu, a drugo lice na drugu stranu; samo, to je bilo i toga više nema; njih više nema, svi su oni bili rasječeni i razdvojeni, a one rane, od tih rasijecanja, izliječili su im mehlemima spravljenim od trava ubranih na poljima grčkih svetilišta.
A gledao sam, opet izdaleka, bolje reći iz prikrajka, dobro skriven i zaklonjen, kroz pukotinu jedne stijene, cijelu hijalu ratnika od kojih je svaki imao stotinu glava i stotinu ruku (sto pari ruku i sto pari nogu); ni njih više nema jer su, ili izginuli u borbama podno Olimpa, ili su savladani, okovani i poslati u donje odaje Hada u Tartar; a tamo živ čovjek ne zalazi i ne zaviruje od svoje volje nikad.
Naravno da sam se zanimao za Endimiona, ali mala je fajda bila od toga mog zanimanja za nj. Šta ćeš kada sam ga zatekao kao onoga koji neprekidno spava, kao onog koji je neprekidno sklopljenih očiju i u snu.
Kada sam ga prvi put vidio, za mene to i nije bio ni osobit susret, ni posebno uzbudljiv prizor, a ne znam zašto, možda nisam u pravu, ali šta? Gledam, čovjek leži, spava, ne može ustati, zauvijek začaran; ne vidi te, ništa mu ne možeš reći, ne čuje te. Ali kada sam ga nakon, otprilike, stotinu godina opet posjetio, gledao sam njegovo lijepo usnulo lice kao da gledam usnulo lice svog rođenog sina, toliko me je ganuo; možda baš lice Ka-Im-Kaa, mog najmilijeg sina, onog kojeg mi je rodila Su prije nego što sam stupio na dvor faraona Ehnatona i koji je umro kada sam bio primljen u kuću Jusufa, alejhisselam.
Vidi ti besmrtnih žena helenskih, kakve su!, mislio sam. A ja se, onomad, u Mezopotamiji nisam bojao Utnapištimove žene za kojom sam žudio, a trebalo je. A vidi šta te žene rade! Vidi šta je slatka bljedolika Selena učinila svome Endimionu! Daj da joj nikad ne umre, ali daj i da nikad drugu ne pogleda, pa makar ni nju nikad ne pogledao, gledat će ona njega! Neka spava i neka bude samo njen. I meni se, dakle, moglo dogoditi da me žena zauvijek samo usnulog ljubi i miluje i da tako više i ne znam za sebe; i meni se moglo dogoditi da se od preduge starosti smežuram i smanjim toliko da najzad postanem cvrčak kao što se, opet, zaboravnoj Eoji dogodilo s njenim Titonom. Kratka ženska pameti! Eoja izmoli moćne idole Olimpa da Titon, čovjek koga ljubi, nikad ne umre, a zaboravi zatražiti da ostane i mladolik, kao da se pri molbi za besmrtnost mladost podrazumijeva. A sve se mora riječima kazati. Koliko je samo ljudi stradalo zbog riječi za koje su držali da podrazumijevaju ono što oni misle da im pripada. A nije tako. A dosta je i onih koji su se tim nedorečenostima i dvosmislicama i okoristili. A ja još od Imhotepove smrti dobro znam vrijednost dvosmislica. Počuj ove dvosmislice koje mi nasumice padaju na pamet.
Nakon bitke kod Kane, Hanibal je pustio preda se pet hiljada zarobljenih rimskih vojnika i probesjedivši s njima, ponudio im da se otkupe. I to da Rim za svakoga od njih, koji je bio konjanik, plati pet stotina četveroprežnjaka (zlatnik na kojem je bila otisnuta kvadriga, novac koji su u to vrijeme najviše cijenili u Italiji), za svakoga pješaka tri stotine, a za roba koji je oslobođen da bi se borio kao rimski vojnik – stotinu tih novčića.
Zarobljeni Rimljani izaberu između sebe desetericu koji će otići u Rim pred senat i sve ovo pred senatom izložiti. Toj deseterici Hanibal, pak, nije tražio nikakav drugi zalog da ga neće prevariti i pobjeći osim zakletve, a dadne im i svog plemića Kartaginjanina Kartala da pođe s njima, a taj Kartal, to sam bio ja.
Kada smo izašli i malo poodmakli od tabora, jedan Rimljanin se sjeti nečega što je zaboravio, pa se brže-bolje vrati u tabor, a onda nas, poslije, opet dostigne i tako svi izađemo pred senat.
Međutim, u senatu, mimo očekivanja, Rimljani ne htjedoše otkupiti svoje zarobljene borce zato što se nisu srčano borili pa su svojom krivnjom dopali zarobljeništva. Devet od onih deset zarobljenih sa mnom se povrate nazad Hanibalu, a onaj koji se ono već jednom bio vratio u tabor, tobože, porad nečega, ne htjedne poći s nama, jer reče da se zakleo da će se vratiti i da se on već jednom vratio, pa da ne mora i drugi put i da je svoju riječ tako i održao.
Šeste godine hidžretske, ili šest stotina dvadeset i osme od rođenja Isaa, alejhisselam, u mjesecu zul-kade, na Hudejbiji, gdje sam i sam pod onim drvetom, pod onom dračom, dao prisegu Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, bio je potpisan ugovor o primirju između plemena Kurejšija iz Mekke i Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. U četvrtoj tački tog ugovora zapisano je i ovo: Ako neko od Kurejšija prebjegne Muhammedu bez dozvole svog starješine, on će ga vratiti u Mekku…
Muhamedu, sallallahu alejhi ve sellem, potom dođoše neke žene iz Mekke, a za njima njihove mekanske starješine da ih vrate, ali ih ne vratiše, jer je u ugovoru pisalo: I da svaki naš čovjek koji ti dođe (pobjegne kod tebe) – od nas, makar bio tvoje vjere, mora biti vraćen nama, a tu ne piše žene, jer se one tu izrijekom ne spominju.
Kada je, opet, u Bosni 1895. godine izgrađena željeznička pruga od grada Travnika do grada Jajca, telal je išao po travničkoj čaršiji i vikao da ko god hoće može u voz džabe do Jajca. Svi su pohrlili, pa i ja. Neki su ušli u voz onako kako su se zatekli na ulici, neprikladno obučeni.
Dođosmo vozom u Jajce, ali kad smo htjeli opet u Travnik, više nije moglo besplatno, pa smo svi negodovali: kako ne može? Telal je vikao da ko god hoće može džabe u Jajce! Jeste vikao da je džabe od Travnika do Jajca, ali nije vikao da je džabe od Jajca do Travnika. Tako mnogi ostadoše u Jajcu i do nekoliko dana dok se nisu snašli i namakli kakogod novce da se vozom opet vrate u Travnik.
Eto, to je što se tiče Eoje i njene zamolbe divovima da joj Titon nikad ne umre. I ona je podrazumijevala njegovu mladost, ali ne bī. Titon od starosti postade cvrčak, a Eoja ga još ni kao starca nije dugo ni pazila ni hizmetila, a kamoli da bi njegovala cvrčka!
Istine radi, valja reći da je onog Rimljanina, koji je prividno održao zakletvu, još isti dan silom Hanibalu u tabor poslao T. Manlije Torkvat. Ovo je sad ovdje dodato ako ne znaš da znaš, a i da, ne daj Bože, štagod ne slažem.
Napomena: tekst je zaštićen autorskim pravima i svaka daljnja distribucija nije dopuštena.