9.
Bez anđela čuvara da ih zaštite vukle bi lako pornografske biljke poražene ljudske dugove u svoju podlu osmozu pa ih lučile natrag kao nova, mračna bića, ljudobilje žudno seksa, molitve i mesa u svojim otrovanim metabolizmima. Sirene bi erotično svojim bokovima pjevale, zavodile svete dugove, slabe pred vlastitom prirodom, dok im aureole ne prsnu kao tanjuri Grka Zorbe što uz sirtaki pleše svoj ljudski bijes.
Nakon pada Raja, moj dobri, ali zabludjeli sin Isus Krist zaklopio je oči i otvorio svoje srce, i premda su Gea++ i LJI uništile anđeoske vojske i trilijune ljudskih dugova, još uvijek milijarda dužnih pojuri u tom mraku, dimu, praskanju konačne smrti, i ja među njima, ja Nenad Stipanić, osramoćeni Bog i general poražene vojske, među zadnjima uskočim u taj crvenkasti, pičkoliki procijep u mraku, kao u skroviti budoar skupe prostitutke krvavog zadaha, tek trenutak prije negoli Isus golemom rukom titana povuče patentni zatvarač i kao da zakopčava ciferšlus na hlačama mog ljudskog postojanja, zatvori tu srcoliku vaginu punu stvorenja koja nikada nije ni trebalo pustiti da izađu iz nje. Razbiju se nagrnule armije planeta o taj neprobojni mesni šav, stotine Geinih krstarica rasprsnu se kao dječji vodeni saloni, razbiju se sintakse kodova razarača svjetova. Čak i malene izviđačke hobotnice-planine sa svojim kamenim, tek nekoliko stotina kilometara visokim vrhovima prekrivenim ledom i mesnatim krakovima, ne zaustave se u jurišu. Gotovo pola ujedinjenih armija postljudskog svijeta razbije se o hrid milosti srca Isusova.
10.
U srcu sam se našao na mesnatom podiju, ispunjenom krvlju, beskrajnoj špilji, vjerojatno jednoj od dvije srčane klijetke ili pretklijetke, s milijardom koja je žamorila drugačije, razdragano, kao da im nada puni njihova vlastita srca davno ostala bez krvi i novca. Hodali su dugovi pognuto i umorna koraka kroz krv gustu i crvenu, a opet prozirnu poput bistre vode, hodali su kao mrtvi hodočasnici crvenim podmorjem prema nekakvoj gromadi u daljini te krvave, i studene pustoši, kao prema žuđenom dalekom oltaru. Hodao sam i ja, spuštajući glavu u ramena da me tko ne prepozna, a kad stigoh pred taj pulsirajući oltar, pred to brdo mesa izdjeljano u kip usred mora krvi, ustuknem, i još se više usučem. Gledao sam u sebe. Gledao sam raširivši oči u golemi kip Nenada Stipanića isklesan u mesu srca Isusova, kao u planinskom stijenju Tibeta isklesani živi lik Bude. I tada mi se, prestravljenom i razočaranom, spremnom da se zadužim gdje god mogu, prvi put pojavila djedova poruka, i dala mi nade da nisam sasvim sam u toj pustinji krvi u kojoj nisam pronašao ni svoju obitelj ni prijatelje, kao da ih podsvjesno skrivam od dugova raja, pakla i sama sebe. U tuzi, očaju, besmislu stajao sam i gledao poruku koja mi je izazvala trnce u tijelu, poruku koja mi je dala hrabrosti da se dignem iz živog duga u koji sam tonuo. Učinilo mi se da u dvorani srca sve glasnije grmi The Robots, znao sam da to moje srce rezonira s nadom i proizvodi glazbu iz mojih sjećanja automatski je učitavši iz mojih arhiva, no i čitava je dvorana odzvanjala rezonirajući s mojim srcem, a milijardu preživjelih dugova, misleći da to Krist šalje poruku, digne ruke i zapjeva dvoranom uglas, imitirajući mehaničke glasove robota kao na davnim koncertima Kraftwerka:
We’re charging our battery
And now we’re full of energy
We are the robots, we are the robots
We are the robots, we are the robots
Dok je milijardu glasova plesalo i pjevalo radujući se prvi put od početka strašnog rata i ne znajući da je sva ta radost zapravo moja, sve je poskakivalo i vibriralo u Kristu. Tako se i Njegove glasnice u rezonanciji s mojim srcem pretvore u golemi zvučnik u svemiru. Grmio je prvi put u povijesti, u prostoru koji inače ne prenosi zvuk, robotski Kristov glas:
Ja tvoi sluga, Ja tvoi rabotnik
Ja tvoi sluga, Ja tvoi rabotnik
I ja sam skakao i plesao od veselja. Nisam sam! Nisam sam! Nisam sam! To je on! Moj dobri i ludi deda! Voljeli smo nas dvojica neonske reklame i kad sam bio mali, između priča o izvanzemaljcima i partizanskim zgodama, igre s našim psom Sokolom i njegova rada na izumu perpetuum mobilea, na kojem sam mu pomagao, pričao mi je da u svijetu postoji i neonska umjetnost, ali da je on nije imao prilike vidjeti uživo, osim reklama po gradu, koje smo opsesivno proučavali i radovali im se čim bi pao mrak, često da upotpunimo doživljaj prije nego što bi s dalekozorom otišli zauzeti dobru poziciju za iščekivanje NLO-a, što neprestano izlijeću iz Paškog trokuta pa dok prolaze ponad grada moraju proći i kroz okulare našeg dalekozora. Sjećao sam se kako je izrezivao iz novina kada bi se god pojavila neka reportaža o neonskim skulpturama i planova da, ako dobijemo na lutriji, skupa posjetimo Muzej neonske umjetnosti u Americi. Sjećao sam se tog vremena i razmišljao zbunjen kako je moguće da ja, Bog, ne znam, da djed negdje još postoji, jer očito nije bio ni u paklu, a ni ovdje u raju. Niti znam kako je puštao elektricitet kroz staklene cijevi da neon poprimi karakterističnu narančastu boju. Na krvavim prsima golema kipa Nenada Stipanića, kao na prsima diva oderane kože, usred neke čudovišne nebeske mesnice, visjela je neonska reklama na kojoj je pisalo:
9. X. 1978. subota, počeli ložit šparet, vreme bilo kišovito, prohladno. Kuhali pekmez.
U Njegovu su tkivu poput drevnih hijeroglifa urezana slova i simboli koje ne mogu dešifrirati. Što bi to moglo biti?
11.
Ne znam osjeća li me Isus ovdje, na svega desetak metara od ulaza u njegovo srce, koje ja tek naslućujem po šumu rijeke krvi, koja strahovitim udarom puni to beskrajno veliko zdanje i kojom se punio dobar dio povijesti našeg svijeta. Po tunelu Kristove aorte svako malo bila su ograničenja brzine krvi, okrugle limene table s digitalnim displejom – „tečete prebrzo“ ili „tečete presporo“, ili „zagušenje prometa, potražite alternativne pravce“ i pomagale su mi da se orijentiram posljednjih nekoliko fabularnih raskida. No, i dalje sam beznadno puzao naprijed, u nemoći da shvatim što li je to – konceptualni torpedo, kao da će taj slijepi „naprijed“ jednom sam od sebe donijeti spoznaju. Sjetio sam se mnogočega konceptualnog, konceptualnog seksa, pa čak i konceptualnog morskog psa iz romana Stevena Halla, koji sam davno čitao, i koji je, doduše, lako mogao plivati i ovdje među sintaksama svetog krvožilja, no, nisam imao ni najmanje ideje što bi to u knjizi koju upravo probavljam mogao biti konceptualni torpedo?!
I kad se drugi put pojavio djedov natpis nasred krvavog podmorja srca, izlučio sam rezervnog fluorescentnog zeca i poslao ga u izviđanje. Fluorescentni zec spojio se u simbiozu sa staklenom cijevi u obliku narančaste mrkve. Radilo se zapravo o djedovoj umjetničkoj izvedbi slova „i“ u natpisu:
9. VII. 1980. Sreda, kupali se ja i Neno od 12 h do 16 h posle podne na Đigi. Jugo, 8 bofora, odneslo mi luftmadrac u drugu dragu i raskidalo, našal ga neki stranac. Oblačno.
Fluorescentni zec se vratio pa ispričao da mu je slovo „i“ reklo da je djed u partizanskom raju izvan ovoga svijeta jer stari nepovjerljivi partizani nisu željeli u naš raj, smatrali su da je slabo branjen i da ne bi izdržao ozbiljniju ofenzivu, a što se u našem raju svojevremeno pripisalo njihovim manijama proganjanja i posttraumatskim sindromima, pa su otišli u zbjeg u nepoznati svemir gdje su iskopali zemunice u neonu, plemenitom plinu kojeg je svemir prepun iako je na zemlji rijedak. Nitko ih nikada više nije vidio. Ali mogu komunicirati pomoću neona i staklenih cijevi. Djed me želi upozoriti na opasnosti i pomoći mi u ratu protiv fašista.
Zaustio sam kazati „ovo nije rat s fašistima“ ali sam se sjetio djedovih paranoja o fašistima udruženim s izvanzemaljcima koji kuju urote o preuzimanju vlasti u državi i rušenju socijalizma, pa sam zaključio da bi bilo besmisleno, a na kraju krajeva, tko zna, možda je bio i u pravu. Zec je kazao i da slovo „i“, premda je u puno riječi i zna gotovo sve, prilično teško artikulira vlastito izražavanje, pa je uspio doznati samo to.
“Bogovi neona”, Sandorf, 2019.