***
Senj, kolovoz 1986.
Popeo bih se natrag do ceste i gledao more i otoke između kojih su poput bijelih igračaka bile razbacane barke. Goli otok je ljeti izgledao manje strašan, poput prazne stijene u daljini na kojoj nema ništa osim galebova i zmija. Nedostajao mi je djed, koji više nije mogao sa mnom na more. Nedostajao mi je i Sokol, koji je nestao još zimus. Djed bi bio kapetan, ja mali od palube, a Sokol prvi časnik. Djed bi uzviknuo:
– Uskočka veslarica je spremna, uskoci svi na broju! Juriš na duždeve galije!
Sokol bi mahao repom, a kad bih skočio u more, paničario je i skakao za mnom. Netko mu je prošle zime kamenom izbio oko, bolno je cvilio tri dana pa nestao. Djed se grozio da bi ga nožem probo tog nekoga, sumnjao na Nijemce, Udbu, petu kolonu. Ali baka mi je rekla:
– Sokola kamenjen nisu gađali Nijemci ni peta kolona, nego munjeni ljudi tu iz grada il kakva dičina. Možda ga i nisu tili pogodit neg im je smišno bilo ga strašit. Zlo se i iz dosade dogodi.
***
Senj, lipanj 1992.
Prošla je ponoć, na autobusnoj stanici u Senju čekao sam autobus za Pulu. Grad je bio pust, rat ga ispraznio, iako je bio kraj lipnja. Tek bi ponekad prošao vojni terenac ili kamion s gardistima. Naslonjen na stup javne rasvjete, pomislio sam kako je prošlo ljeto u ovo vrijeme grad bio živahan od turista. Stresao sam glavom i vratio se čitanju knjige Učenje Don Juana Carlosa Castanede, koja me od jednog od najboljih vojnika u klasi pretvorila u zakašnjelog hipija i polupacifistu.
Noćni povjetarac donosio je slankastu svježinu mora udaljenog tridesetak metara, hladio mi noge u debelim čarapama i teškim vojničkim čizmama. Dan je bio pakleno vruć, asfalt se tijekom dana mljackavo lijepio za moje plave espadrile. Baka je govorila da je Senj kameni kotao u kome vrag kuha buru za zimnicu, pa je zato ljeti tako vruće.
***
Pula, Muzil, kolovoz 1992
Kad smo stigli na livadu, otišao sam u grmlje pišati. Neko vrijeme stajao sam zatvorenih očiju, pustivši da me sunce raspline i stopi s ljetom i smeđim korama borova, da postanem jedno s brazdama drveta, da mirišem slatkasto na smolu, da ptice pjevaju na mojim granama, a vjetar me njiše u magijskom ritualu preobrazbe, samo drugačije od one Kafkine. Maštao sam kako postajem šuma, ona iz Krvavog prijestolja Akire Kurosawe, da šapućem samurajima da me posijeku jer želim doći u Zamak paukove mreže gdje moj djed sjedi na prijestolju od panja, a pod njegovim nogama leži mrtav kralj Macbeth, dok djed viče:
– Mali, dalje od tih baštarda jer će ti mali mozak otić k vragu!
Užasnut, bježao sam pa sam postao grm kadulje na litici iznad Ćukove plaže, pored senjskog parka. Kraj mene je rasla perunika, a ja sam svake godine čekao da procvjeta, da se družimo, prosipamo apaurine, metke i konfete nad srebrnim morem što raste iznad neba. Postao bih drvo u ovome šumarku, preobrazio se i znao sve o svijetu što je ljudima skriveno. Stajao sam tako dok nisam osjetio da predugo pišam i da me konačno napušta tjeskoba, da izlazi kroz mokraću, putuje kroz zemljine pore do usijane jezgre i postaje nešto drevno, nešto što je postojalo prije početka svemira.
Berlin, studeni 2021.
Pogledam se u ogledalu iznad šanka, crna jakna od skaja, kopija motorističkog kožnjaka sasvim mi solidno stoji, ramena mi još uspravna, lice sve umornije, velike obrve uvijek iste, samo je brada posijedila. Sagnem se i zaguram nogavice u čarape pa preokrenem jaknu naopako i opet se pogledam. Nisam se osjećao uklopljenije, samo naopako, ma jebo ti to. Vratim jaknu na pravu stranu i izvučem nogavice iz čarapa. Život će proći, ja ću umrijeti i sve to neće biti važno. Neone briga te, živi kako možeš i ne zamaraj se.
Nenad Stipanić, Život u topu kojeg nema, Sandorf, Zagreb, 2025.
