Bio je rat. Tata je rekao da će partizani osloboditi grad. Pitao sam ga ko su ti ljudi. Otvorio je novčanik i izvadio sliku brkatog vojnika s kapom. Od tada sam često prstom crtao petokraku zvijezdu na pijesku kad bih išao vani, među razrušene zgrade. Jednog dana naišla su dva čovjeka i pitala me šta to radim. Prepao sam se. Oni su se nasmijali i nogama mi pokvarili crtež. Nacrtao sam zvijezdu ponovo kad su nestali iza ruševina. Zapravo, ona je bila baza mog projekta: zvijezda u krugu, iz njega putevi u različitim pravcima, zgrade, kina, škole. To je bio moj grad.
Poslije godinu dana vikali su ulicama: „Berlin je pao! Smrt fašizmu!“ Vjerovao sam da moj projekat sad može biti ostvaren.
Onda je bilo nešto kao rat, samo bez granata i rušenja.
Kako sam rastao i moj je projekat rastao – od skice je postajala maketa. Samo je još pijesak trebao da postane beton, zidovi, zdanja.
Jednog dana uputio sam se predsjedniku općine. On je rekao da će mi javiti kada država odobri finansijska sredstva za izgradnju barem jedne zgrade. Kimnuo sam glavom i zahvalio se. Izašao sam iz kancelarije i prošetao alejom kraj rijeke. Bio je kraj jula. Sunčan dan.
Onda je opet bio rat. Moj sin tražio je olovku da napiše zadaću za školu kad je pala granata na našu zgradu. Sljedećeg sam je dana sam tražio u ruševinama. I našao sam jednu zelenu sa žutim ananasima. Stavio sam je u džep i sišao u ulicu po kojoj sam nekad davno nazvao svoj projekat. Da ga sad pravim, nazvao bih ga po svom sinu.