o čemu hoćeš da pričamo pušim nagnut preko prozora dolje su prekopali ulicu tražeći vodovodne cijevi. nekoliko dana ranije našli su grobnice i sve ih popunili betonom niko više neće misliti o tome, rekla si o poeziji govoriš kao o neizlječivoj bolesti. čitaš Karverove sabrane pjesme što sam dobio za rođendan toliko je toga o čemu uvijek može da se misli kašika rovokopača puna nečijih ostataka i zemlje osjećam tvoju ruku i pogled- o čemu hoćeš da pričamo? o fotografiji s mora drži na krilu porodični album i gleda fotografiju ponovo je ljeto i na moru smo otac me drži iznad vode majka je sa sestrom, i smiju se na starim fotografijama osmjeh izgleda drugačije datum na poleđini govori o važnosti da se sačuva piše da je devedesetšesta sumnjam u kvalitet sjećanja, kažeš s vremenom preuveličavamo uspomene. o nezgodnim pitanjima imao sam četiri godine i pitao sam majku šta je to udes ona je znala da riječi izgube smisao kada se objasne i nije rekla ništa tog dana, sahranli su oca godinama kasnije prošlost ide za mnom otkrivam nove riječi i govorim manje sentimentalan sam dok gledam fotografije priča je ista svaki put, i znam šta će se desiti na kraju poslije nekih pitanja treba staviti tačku. o čemu je razmišljao Hemingvej dugo nijesam napisao ništa do kraja prispava mi se ili jednostavno nemam rješenje. kako uopšte odlučiti kad je kraj ti nezavršeni rukopisi liče na medicinski izvještaj moje majke: nerazumljivi su mi jutros sam čekao ispred očne ordinacije kontrolu jedna žena listala je Hemingveja, malo džepno izdanje kakvo sam prošle godine našao na buvljaku nezainteresovano je spustila knjigu pored sebe i ustala čekajući da čuje svoje ime o čemu razmišlja o čemu je razmišljao Hemingvej prije nego što je pucao sebi u glavu? o iščekivanju sada kada sam stariji od svog oca rjeđe čitam poeziju postoji vrijeme za čitanje i pisanje govoriš utješno umiruje me što misliš da me riječi nijesu zauvijek napustile kad gledam sve te knjige što sam godinama sakupljao pomislim, ko bi ih čitao da sam mrtav moja majka ti razmišljam o tome odakle početi mačka leži na stolu još jedan dan u kome nešto treba da se desi. o doprinosu kolekciji leži na krevetu i čita došli smo da obiđemo jezero novembar je i staza je prekrivena lišćem kiša nas zadržava u sobi miriše kuvano vino i cimet još malo i pri kraju sam, kaže i okreće novi list zadržao bih je na tome na podvučenim rečenicama umjesto toga lakše je ne govoriti biti sentimentalan poput turiste koji obećava da će se vratiti iako nema razloga za to. ne možemo promijeniti ništa na tvom balkonu su price napravile gnijezdo i ujutru si mogla vidjeti tri-četiri kako izlijeću i u sumrak se vraćaju punih kljunova grančica ili hrane onda bismo ih slušli satima sve srećne ptičje porodice su srećne na isti način ali jedne večeri je mačak obalio gnjijezdo i ujutro smo našli ostatke pera i blata urlala je na njega a on je uspaničeno skakao po stanu sve će biti u redu, rekao sam, one su to predosjetile kao i mačor što nas gleda iz ćoška i potrebna mu je utjeha. o onome što tek dolazi zamisli kako stojimo pored jezera i posmatramo mali ribarski čun kako se bori sa talasima i onda nestaje vjetar se podiže iznad nas i ja spuštam dlanove u vodu primjećuješ li kako mi koža na rukama postaje grublja to je ono što dolazi i prihvatam to kao dužnost kao novi oblik poezije koji moram da savladam.
