• O nama
  • Kontakt
  • Impressum
  • Indeks autora
Strane - portal za književnost i kulturu portal za književnost i kulturu
  • poezija
  • proza
  • esej/kritika
  • razgovori
  • itd
poezija

Nikola Madžirov: Proganja nas ono što smo rekli (izbor)

Autor/ica: Nikola Madžirov
nenad vujadinovićnikola madžirovpoezijaproganja nas ono što smo rekli
Objavljeno: 03.06.2023
SJENKE MIMO NAS PROLAZE 

Jednog dana ćemo se sresti,
kao brodić od papira
i lubenica, koja se u rijeci hladi.
Sav nemir svijeta
biće uz nas. Dlanovima ćemo
pomračiti sunce i primicaćemo se jedno drugom
uz svjetlost fenjera. 

Jednog dana vjetar 
neće promijeniti smjer.
Breza će spustiti svoje lišće 
u naše cipele pred pragom. 
Vukovi će nasrnuti 
na našu nevinost. 
Leptiri će nam posijati 
prah po obrazima. 

Jedna starica će svakoga jutra
pričati o nama u čekaonici.
I ovo što upravo izgovaram
već je rečeno: čekamo vjetar
poput dviju zastava na graničnom prelazu. 

Jednog dana sve će sjenke
                                          proći mimo nas. 
 


KADA NEKO ODLAZI, 
SVE ŠTO JE PRETHODNO 
STVORENO SE VRAĆA 

                     Marjanu K. 


U zagrljaju koji ugledaš iza ugla prepoznaćeš 
kako neko nekud odlazi. Uvijek je tako. 
Živim između dvije istine,
poput neonke koja se koleba dok svjetluca 
u praznom hodniku. U mom srcu se
okuplja sve veći broj ljudi, jer ih više nema.
Tako je stalno. Dok smo budni,
četvrtinu vremena trošimo trepćući. Mnoge stvari 
zaboravimo prije nego
što ih izgubimo –
svesku iz krasnopisa, na primjer.
Nema ničeg novog. Sjedište
u autobusu uvijek je toplo.
Posljednje riječi se prenose
poput iskošenih kofa s vodom tokom očekivanog ljetnjeg požara.
Sjutra će se opet ponoviti isto –
prije nego što iščezne s fotografije,
lice će izgubiti svaku boru. Kada neko odlazi,
sve što je prethodno stvoreno se vraća. 
 


NE ZNAM 

Udaljena je svaka kuća koju sanjam,
udaljeni su glasovi moje majke,
koja me na večeru zove, dok ja trčim ka žitnim poljima. 

Udaljeni smo mi poput lopte koja ne pogađa gol 
i leti ka nebu, živi smo
kao toplomjer koji tačnu temperaturu pokazuje 
samo kad pogledamo u njega. 

Udaljena stvarnost me svakoga dana ispituje
poput nepoznatog putnika koji me budi usred putovanja 
pitanjem: „Je li ovo taj autobus?“,
a ja mu kažem: „Da.“, a mislim: „Ne znam.“
Ne znam gdje su gradovi tvojih djedova,
što žele da se odreknu svih svojih bolesti
i lijekova koji kao svoj sastojak imaju strpljivost. 

Sanjam o kući na brdu od naših čežnji sazidanoj,
da bih gledao talase kako po morskoj površini iscrtavaju 
kardiogram naših padova i ljubavi,
ljude kako vjeruju da ne bi potonuli
i kako koračaju da ne budu zaboravljeni. 

Udaljene su sve kolibe po kojima smo se krili od kiše 
i od bola srna što umiru pred očima lovaca,
koji su više usamljeni nego gladni. 

Udaljeni trenutak svakoga dana mi postavlja pitanje: 
„Je li to taj prozor? Je li to taj život“, a ja mu kažem: 
„Da.“, a, u stvari: „Ne znam.“, ne znam kad će
ptice progovoriti, a da ne kažu: „Rat.“ 
 


POSLIJE NAS 

Jednog dana neko će složiti našu ćebad
i poslaće je na hemijsko čišćenje
da iz nje očisti i posljednje zrnce soli, 
otvoriće naša pisma i ređaće ih po datumima 
umjesto po tome koliko su čitana. 

Jednog dana neko će po sobi rasporediti namještaj 
kao šahovske figure na početku nove igre, 
otvoriće staru kutiju za cipele
u kojoj čuvamo dugmad otpalu s pidžama, 
nepotrošene baterije i glad. 

Jednog dana vratiće nam se bol u kičmi
od težine hotelskih ključeva i
sumnjičavosti uz koju nam recepcioner daje 
daljinski upravljač. 

Tuđa sažaljenja krenuće za nama 
kao mjesec za zalutalim djetetom. 
 


KAZALJKE SATA 

Naslijedi djetinjstvo iz albuma. 
Prenesi tišinu
koja se širi i sužava poput
jata ptica u letu. 
Sačuvaj u dlanovima
nepravilnu grudvu snijega
i kapi koje se spuštaju
niz liniju života.
Izgovori molitvu
sklopljenim usnama:
riječi su sjeme koje pada u saksiju. 

Muk se u utrobi uči. 

Pokušaj da se rodiš
kao velika kazaljka poslije ponoći 
i sekunde će te odmah prestići. 
 


PROGANJA NAS ONO ŠTO SMO REKLI 

Nadjenuli smo imena
divljem bilju
iza nedozidanih građevina, 
imenovali smo sve spomenike 
vlastitih porobljivača.
Krstili smo djecu
ljubavnim nadimcima 
izvučenim iz pisama
koja smo samo jednom pročitali. 

Na kraju smo u tajnosti tumačili potpise 
s dna recepata
neizlječivo oboljelima,
dvogledom smo približavali dlanove 
oslonjene na prozorska stakla 
u znak oproštaja. 

Riječi smo ostavljali pod kamenjem 
s pokopanim sjenkama
na brdu što čuva eho
predaka, koji nijesu upisani 
u porodično stablo. 

Ono što smo rekli pred svjedocima 
još će nas dugo proganjati. 

Zime su se namnožile u nama, 
a da ih nijesmo ni spomenuli. 
 


SAVRŠENOST SE RAĐA 

O porukama s vode koja nam niz 
tijela teče želim da mi neko priča, 
o jučerašnjem vazduhu
iz telefonskih kabina, 
o letovima koji se usljed
slabe vidljivosti otkazuju bez obzira na 
sve nevidljive anđele.
O fenu koji plače za tropskim vjetrovima, 
za tamjanom koji najljepše miriše dok 
iščezava – o tome želim da mi neko priča. 

Vjerujem da, dok se savršenost rađa, 
svi oblici i istine
poput kore jajeta redom naprsnu. 

Samo uzdisaj mekih rastanaka 
može rascijepiti paukovu mrežu 
i savršenost zamišljenih zemalja 
može odložiti tajnu
migraciju duša. 

A što činim ja sa svojim nesavršenim tijelom: 
idem i vraćam se, idem i vraćam se,
poput plastične sandale na talasima
uz obalu. 
 


S makednoskog preveo Nenad Vujadinović

podijeli ovaj tekst

od istog autora/ice:

© strane.ba, 2018.

design:  mela    coding:  Haris Hadžić