SJENKE MIMO NAS PROLAZE
Jednog dana ćemo se sresti,
kao brodić od papira
i lubenica, koja se u rijeci hladi.
Sav nemir svijeta
biće uz nas. Dlanovima ćemo
pomračiti sunce i primicaćemo se jedno drugom
uz svjetlost fenjera.
Jednog dana vjetar
neće promijeniti smjer.
Breza će spustiti svoje lišće
u naše cipele pred pragom.
Vukovi će nasrnuti
na našu nevinost.
Leptiri će nam posijati
prah po obrazima.
Jedna starica će svakoga jutra
pričati o nama u čekaonici.
I ovo što upravo izgovaram
već je rečeno: čekamo vjetar
poput dviju zastava na graničnom prelazu.
Jednog dana sve će sjenke
proći mimo nas.
KADA NEKO ODLAZI,
SVE ŠTO JE PRETHODNO
STVORENO SE VRAĆA
Marjanu K.
U zagrljaju koji ugledaš iza ugla prepoznaćeš
kako neko nekud odlazi. Uvijek je tako.
Živim između dvije istine,
poput neonke koja se koleba dok svjetluca
u praznom hodniku. U mom srcu se
okuplja sve veći broj ljudi, jer ih više nema.
Tako je stalno. Dok smo budni,
četvrtinu vremena trošimo trepćući. Mnoge stvari
zaboravimo prije nego
što ih izgubimo –
svesku iz krasnopisa, na primjer.
Nema ničeg novog. Sjedište
u autobusu uvijek je toplo.
Posljednje riječi se prenose
poput iskošenih kofa s vodom tokom očekivanog ljetnjeg požara.
Sjutra će se opet ponoviti isto –
prije nego što iščezne s fotografije,
lice će izgubiti svaku boru. Kada neko odlazi,
sve što je prethodno stvoreno se vraća.
NE ZNAM
Udaljena je svaka kuća koju sanjam,
udaljeni su glasovi moje majke,
koja me na večeru zove, dok ja trčim ka žitnim poljima.
Udaljeni smo mi poput lopte koja ne pogađa gol
i leti ka nebu, živi smo
kao toplomjer koji tačnu temperaturu pokazuje
samo kad pogledamo u njega.
Udaljena stvarnost me svakoga dana ispituje
poput nepoznatog putnika koji me budi usred putovanja
pitanjem: „Je li ovo taj autobus?“,
a ja mu kažem: „Da.“, a mislim: „Ne znam.“
Ne znam gdje su gradovi tvojih djedova,
što žele da se odreknu svih svojih bolesti
i lijekova koji kao svoj sastojak imaju strpljivost.
Sanjam o kući na brdu od naših čežnji sazidanoj,
da bih gledao talase kako po morskoj površini iscrtavaju
kardiogram naših padova i ljubavi,
ljude kako vjeruju da ne bi potonuli
i kako koračaju da ne budu zaboravljeni.
Udaljene su sve kolibe po kojima smo se krili od kiše
i od bola srna što umiru pred očima lovaca,
koji su više usamljeni nego gladni.
Udaljeni trenutak svakoga dana mi postavlja pitanje:
„Je li to taj prozor? Je li to taj život“, a ja mu kažem:
„Da.“, a, u stvari: „Ne znam.“, ne znam kad će
ptice progovoriti, a da ne kažu: „Rat.“
POSLIJE NAS
Jednog dana neko će složiti našu ćebad
i poslaće je na hemijsko čišćenje
da iz nje očisti i posljednje zrnce soli,
otvoriće naša pisma i ređaće ih po datumima
umjesto po tome koliko su čitana.
Jednog dana neko će po sobi rasporediti namještaj
kao šahovske figure na početku nove igre,
otvoriće staru kutiju za cipele
u kojoj čuvamo dugmad otpalu s pidžama,
nepotrošene baterije i glad.
Jednog dana vratiće nam se bol u kičmi
od težine hotelskih ključeva i
sumnjičavosti uz koju nam recepcioner daje
daljinski upravljač.
Tuđa sažaljenja krenuće za nama
kao mjesec za zalutalim djetetom.
KAZALJKE SATA
Naslijedi djetinjstvo iz albuma.
Prenesi tišinu
koja se širi i sužava poput
jata ptica u letu.
Sačuvaj u dlanovima
nepravilnu grudvu snijega
i kapi koje se spuštaju
niz liniju života.
Izgovori molitvu
sklopljenim usnama:
riječi su sjeme koje pada u saksiju.
Muk se u utrobi uči.
Pokušaj da se rodiš
kao velika kazaljka poslije ponoći
i sekunde će te odmah prestići.
PROGANJA NAS ONO ŠTO SMO REKLI
Nadjenuli smo imena
divljem bilju
iza nedozidanih građevina,
imenovali smo sve spomenike
vlastitih porobljivača.
Krstili smo djecu
ljubavnim nadimcima
izvučenim iz pisama
koja smo samo jednom pročitali.
Na kraju smo u tajnosti tumačili potpise
s dna recepata
neizlječivo oboljelima,
dvogledom smo približavali dlanove
oslonjene na prozorska stakla
u znak oproštaja.
Riječi smo ostavljali pod kamenjem
s pokopanim sjenkama
na brdu što čuva eho
predaka, koji nijesu upisani
u porodično stablo.
Ono što smo rekli pred svjedocima
još će nas dugo proganjati.
Zime su se namnožile u nama,
a da ih nijesmo ni spomenuli.
SAVRŠENOST SE RAĐA
O porukama s vode koja nam niz
tijela teče želim da mi neko priča,
o jučerašnjem vazduhu
iz telefonskih kabina,
o letovima koji se usljed
slabe vidljivosti otkazuju bez obzira na
sve nevidljive anđele.
O fenu koji plače za tropskim vjetrovima,
za tamjanom koji najljepše miriše dok
iščezava – o tome želim da mi neko priča.
Vjerujem da, dok se savršenost rađa,
svi oblici i istine
poput kore jajeta redom naprsnu.
Samo uzdisaj mekih rastanaka
može rascijepiti paukovu mrežu
i savršenost zamišljenih zemalja
može odložiti tajnu
migraciju duša.
A što činim ja sa svojim nesavršenim tijelom:
idem i vraćam se, idem i vraćam se,
poput plastične sandale na talasima
uz obalu.
S makednoskog preveo Nenad Vujadinović
