Klaro, staviću te u pažljivo opranu, u peći zagrijanu teglu i posuti s mnogo bijelog luka. Potom ću te politi esencijom i dobrodobrodobro zatvoriti. Više nikada neću pokušati da te probam, nakon što će u špajzu zaškripati hrpica mišomora pod mojim nogama dok te podižem na najvišu policu presvučenu kariranim krpama. Da si mi romantična, Klaro, i nostalgična, a tvoje oči će me gledati kao kiseli krastavci.
Klaro, turšijo,
Išla sam od ruke do ruke kao mačka koja nikome ne treba. Tijelo pored peći, biće koje je uporno u nakani da živi i čije je postojanje na granici vidljivog; ne izaziva ničiju odluku. Prostodušni ljudi, s vratovima uramljenim u vlastita ramena od mahinalnog slijeganja, trpili su me i davali mi hranu. Po naredbi, ja bih pričala, hodala, spavala i disala.
A onda me tetka odvela u planine, djedu. Kuja me je samo ugurala u njegovu kolibu, drsko promrsila da sam sada njegova i otišla. Namršteni bradati starac koji stoji preda mnom kao Bog iz ilustrovanih biblijskih priča na trenutak je učinio da poželim biti nevidljiva; ali moj tek započeti život nije mi to dozvolio. Dječiji kikot i bosa stopalca koja dobuju po daskama kolibe zgušnjavali su zrak; djed je kašljucao i znojio se, pa je sve češće otvarao vrata nadajući se, valjda, da će udahom planinskog vjetra vratiti svoj prostor i svoj samački život a ja ću se rasplinuti i nestati zajedno sa svojim smijehom i dimom iz peći. U malenom srcu brzo zacjeljuju masnice – prividno i opasno – kovitlaci trauma sićušni su i ukrotivi, kao trakasti cirusi iznad Alpa.
Proslijedio me je Petru, koji je mirisao na koziji sir i bio više zbunjen mojim prisustvom nego grub. Hodala sam, saplićući se o kamenje, a on je išao pored mene i posmatrao to čudno žensko biće koje mu je dato u zadatak zajedno sa stadom koza.
Vrijeme je prolazilo ljekovito, kađeno planinskim biljem. Djed je prestao provjetravati kolibu kada bih boravila u njoj.
Klaro, turšijo, oni su me zavoljeli. Kao da je od nastanka svijeta bila koliba, a u njoj djed i ja. I Petar, koji dođe i pozove me da trčimo i trčimo i trčimo dok ne preteknemo koze, dok ne preteknemo planine, dok ne iskočimo iz vlastite kože.
Uzimala-davala, uzimala-davala, ona bolesna kuja je jednoga dana došla i otela me. Zbog para me dovela, zbog para me odvela natrag u grad. U gospodsku kuću, da tebi budem lutka za zabavu. Da ti dani brže prođu, a da mene opet ima neko zlostavljati. Od nastanka svijeta, Klaro, bila je ta koliba, a u njoj djed i ja. I Petar, koji dođe i pozove me da trčimo. Beščujna serija eksplozija u stomaku ispratila bi noć i ja sam plakala sve do jutra. Bila sam busen blatnjave planinske trave bačen na izvezen trpezarijski stolnjak. Na postavljeno pitanje, riječi bi hodale na prstima, lagano, kao kada sluga servira jelo.
Tvoje atrofirane noge virile su ispod ćebeta. Miris ružinog sapuna, nadmen ton djevojčice koja na glavi nosi duge pramenove kose uvijene u lokne kao šaljivo izlivenu krunu bizarne princeze, djevojčice koja posjeduje sve osim vlastitog života. Porculanske lutke u svilenim haljinicama svjedočile su našim nesrećama. Smijale smo se majmunu, smijale smo se njegovateljici, smijale smo se mnogo, smijale smo se kao da se smijemo mom raspuknutom srcu i tvojim sjebanim nogama. Moja priprosta vrckavost, gipkost mačke koja pada s krova jednog se dana uplela u točkove invalidskih kolica. Iznenada, postala si moja topla kupka, moja sitost, curak meda na komadu domaćeg kruha. Želja za životom.
Klaro, turšijo, ti si me zavoljela. Otkupila si moj plačljivi život i darovala mi ga natrag. Pustila si me velikodušno i hrabro vrativši me djedu i Petru.
Djed mi je poslije pričao da me tražio na Badnje veče. Obigrao je grad u nadi da ću iza nekog ugla iskočiti, i da će me – hop! – ubaciti u konjska kola, pa onda u voz i natrag u planinu. Petar bi svakog dana dolazio da se sankamo, a ja sam od snijega pravila oblike nalik na porculanske lutke s tvojim smiješnim uvojcima. Živjela sam svoj san, toliko puta preplakan u potmulim eksplozijama mog malog tijela. Živjela sam svoj san nesretnija nego ikada. Petar ti je pisao pismo, a ja sam u papir vikala: “Dođi!“
U kasno proljeće, sjedeći u invalidskim kolicima doguranim do djedove kolibe, širila si ruke prema meni, kao starica. Željela sam ograditi tvoj svijet Alpama, ali je aristokratski oblak, kao čipkani kišobran, kao svetačka aura, uporno stajao nad tvojom glavom. Petar je pjenio od ljubomore, ali smo on i ja kroz tebe, Klaro, turšijo, živjeli svoje pamučne reinkarnacije. Ukliještene u ove planine, naše nosnice mirisale su okupani bijeli svijet…
Petar je u naletu ljubomore polomio tvoja kolica, taj dio znaš. Gurnuo ih je niz padinu i ona su se strmoglavila i udarila u veliki kamen. Mi smo ostale da sjedimo na proplanku. Mislio je da ćeš biti nemoćna, a da ću ja biti preslaba da te ponesem. Pokajnički se vratio, pomogao mi da te uspravim i onda smo te hrabrili da sama zakoračiš. Jedan drveni pokret, drugi, treći… Poželjela sam da te sapletem, da te povrijedim na način na koji ni jedan Petar na ovom svijetu nije u stanju da učini, jer sam znala da ću te morati pustiti, isto kao što si ti pustila mene. Da će se naši životi odvijati paralelno u nijansama sirove svile i ovčije vune, u veličini ožiljaka od dječijih boginja.
Prohodala si, a ja sam ustuknula. Sa svakim tvojim korakom rasle su ceste, pruge, gradovi, gospodske kuće i damske škole, a smanjivali se i razvodnjavali redovi u pismima koja ćemo jedna drugoj napisati. Tvoje noge će toliko osnažiti da ćeš moći, šetajući po sobi, odlučiti na kojem zidu će biti okačena slika malene djevojčice i planinskog pejzaža u pozadini.
Šalila sam se, Klaro. Staviću te u pažljivo opranu, u peći zagrijanu teglu i posuti sa puno šumskih jagoda i još više šećera i dobrodobrodobro zatvoriti. I više nikada neću pokušati da te probam.