Strašno sam se plašio rata i nikada nisam sasvim razumeo kako nas to vojska brani, održava mir na granicama, protiv koga preventivno deluje. Ukoliko s granicama dolazi i potreba za njihovom odbranom, zar ne bi bilo lakše ukinuti ih? Mislim da moje ruke nikada ne bi umele da ponesu pušku, ma koliko detaljno prošao obuku. Ispustio bih je na vojnom poligonu, nesnađen u preširokoj uniformi kojoj moram da podvijem rukave i nogavice.
A šta s onima koje je rat već okusio? Preživelim vojnicima trebalo bi zabraniti povratak kući, jer je to povratak u izneverene domove kojima će biti teže da prežive s njim nego bez njega. Kako preći preko izbora koji je načinjen – umesto porodice, odabrao si državu. Šta bih ja uradio? Streljao bih svakog ko je ispalio makar jedan metak i video makar jednu smrt, prskanje lobanje, raznesene udove, čak i sukrvicu koja se sliva niz poderani lakat na ratištu. Takve se slike ne brišu iz glave. Pred zatvorenim očima ostaje samo kaleidoskop fragmenata, fotografije koje su pravljene na ratištu kao na izletu i koje se decenijama kasnije skrovito čuvaju na zadnjim stranicama nekog albuma, tamo gde većina ne pogleda listajući nasumično, tamo gde nostalgični domoljub prvo zaviri kada se priseća slavne, potentne mladosti. Šta bih postigao streljanjem? Manje bi bilo onih koji su domoljubivi protiv nekoga. Vidim ljude u maslinastim uniformama, s crnim i plavim šlemovima, kako širom planete leže po brdima i odbijaju da izvrše komandu. Najveći ratni fijasko ulazi u udžbenike, industrija oružja i vojne mehanizacije propada, malobrojni zaluđenici sedaju na topove i otvaraju paljbu na iste takve na suprotnoj strani. Granata pada i za njom danima ostaju čelična đubrišta koja se puše kao namenski spomenici mira. Dezerteri svih zemalja bacaju svoje šlemove uvis. Jedna smislena budućnost posle godina ležanja na zvonu pred vratima konačno sama pritiska kvaku i ulazi u našu kuću.
Kada bi čula jedan od mojih scenarija, Omerta bi mi aplaudirala uz ovacije koje bi trajale predugo za odmerenu ironiju. Ponekad bi došla do mene ne prekidajući salve i preko ramena mi prebacila zamišljenu lentu, čestitala mi i obznanila da sam uspeo, konačno urazumio svet, da sam postao nova mis univerzuma. Nije volela šuplje razgovore o stvarima o kojima niko od nas nema pojma, pametovanje koje se svodi na parafraziranje stručne, uvek iste i hiljadu puta prežvakane literature koja se u našim adolescentskim godinama prosleđivala sa starijih na mlađe kao venerična bolest – salonske rasprave, prisvajanje tuđih ideja, intelektualnu onaniju koja nikada ne dovodi do vrhunca, već do besomučnog prepoznavanja sa jednako ograničenima, sebi sličnima. „Da li si ikada nešto zapravo uradio?”, servirano je svakome ko bi se našao u nekom od naših razgovora. Bila je jedna od retkih koji nisu romantizovali sopstvene mogućnosti, a ipak je, činilo mi se, tim pitanjem najviše mučila sebe.
U ime promene, masa na ulicama naše Tranzitanije stopalima je pasirala mesnate bundeve u masne mrlje na asfaltu. Oduvek smo baštinili nepogrešivi osećaj za nepravdu, ne zaboravljajući na osnovno civilizacijsko pravo – pobunu, a koju to pobunu ne prati poneka razbijena tikva. Međutim, u praksi je bilo dosta komplikovano sve to organizovati. Uspeh je zavisio od niza, mahom ljudskih faktora, a taj je faktor nepouzdan kao hodanje po ledu – iako znaš da ćeš na kraju završiti na guzici, ne uspevaš da se odupreš želji da posle svakog drugog koraka namerno proklizaš. Bunili smo se lako, glasno i masovno. Ipak, mnogi među nama nisu bili najsigurniji šta sve pobuna treba da proguta, a mnogi su, kada bi postali svesni, od pobune odustajali priznajući da je njena cena ipak previsoka za doba trenutne oskudice, te da takva žrtva prosto nije realna. Bunili smo se često, samim tim, bunili smo se loše. Bunili smo se donekle, polovično, dok nešto ne iskrsne i dok imamo vremena u gustom rasporedu, jer pobuna ne može trajati doveka, ne možemo život provesti duvajući u pištaljku na ulici. Nikome ne damo ovo malo vremena koje nam je na Zemlji dato i ako moramo da biramo, pre bismo da sagradimo jedan mali, sređeni, unutrašnji svet koji će zavisiti jedino od nas samih, svet koji neće moći da uzurpira svako kome padne na pamet. Jednom se živi. Nemamo vremena. Život ne sme da stane.
Naša slobodarska tradicija napajala se iz još nedovršenih okvira acefalične Evrope, rođene jogunasto, iz nužde. Tako deformisana, neobjašnjivo živa i nedovršena – previše stvarna da joj se oduzme život, nedovoljno sposobna da ga sama vodi – Evropa se u prvim danima koprcala dok nagonski refleks u njoj nije sasvim utrnuo. S poslednjim izdahom telo joj je poslato u obrnuti hadžiluk, obilazak svih njenih gradova, dok su joj građani – o, pristojni građani željni jednog normalnog, sređenog i mirnog života u kojima ih se ne uznemirava – na grudi spuštali usne i šaptali u dlanove. Do Tranzitanije je stigao samo njen izlizani, utabani obris, ispražnjena forma. Bilo je onih koji su govorili da lešinu odmah treba spaliti i da ćemo se u suprotnom svi potrovati, ali su takvi nestajali brzo, ne želeći da svoj život prepuste u ruke većini. „Na mišljenje svi imaju pravo, ali to ne znači da svakoj budali treba dati da odlučuje.”
Evropin poduli leš još dugo je nastavilo da zaudara. To umiranje proteglo se na previše epizoda i postalo neuverljivo. Iz nesrasle lobanje mnogi su narodi pili bez kontrole, a kada je u rukama ostala samo vlažna kost, preostali su jezike ukrstili kao mačeve i prepipavali po unutrašnjosti tražeći poslednju zalutalu kap, nadgornjavali se i sudarali, iznova prkosno cokćući kada im put preseče drugi, istovetno žedan jezik. Nečiji su ostali izgriženi, neki ljutiti i suvi, spremni da iscede frustraciju na prvog koji naiđe, jer neko mora biti kriv, jer se stvari prosto ne dešavaju same od sebe.
Sasvim je nebitno hoćemo li imena suprotstavljenih na tabli napisati plavom ili crvenom bojom, da li ćemo o njihovoj koži i jeziku na kom kunu imati potkrepljenu teoriju, jer trulo meso jednako smrdi na svačijem telu; za svako od njih unapred se zna da je lek jedan, mada monstruozan i suprotan razumu – treba odseći kilo mesa sa svime što je gangrena već uspela da pojede – jer njena glad može biti samo veća. Ne traži se tu preterana pamet, treba zahvatiti proizvoljno, što više, ne štedeti, pustiti ušice sekire iznad sagnjile kože, tako da rez odiše sigurnošću u njegovu neponovljivost. Ipak, teško je podići ruku na sebe, teško prihvatiti da smrad koji se širi svuda okolo može dolaziti iz glave na kojoj je i nos koji ga oseća. A kod nas je smrdelo sa svih strana i bilo je lako okriviti prvog do sebe, jer bi se teško moglo promašiti. Posmatrajući izdaleka, namireni su u otimanju žednih videli varvarske navike, osetili smrad njihove pokvarene utrobe i, držeći nos među prstima, pokušali da neprimetno okrenu leđa, da ne gledaju divljaštvo dok plamsa, ne želeći da bilo čemu što gledaju pridaju smisao. Kako je Evropa vremenom oslobođena tereta svoje telesnosti pretvarajući se u princip, ideju, namireni su svoje parče te nevelike teritorije prosto nazvali Severom, čisto da se deo ne pomeša s celinom, da teror jednakosti ne umanji teško izvojevanu izuzetnost – pa i zidovi se u kući podižu zbog higijene. Po njima se tačno zna gde se sanja, a gde prdi.
Živeći život u teoriji, naučio sam da sa skoro zanatskom umešnošću mislim u parabolama i tako je i sa ovom pričom koja ima neveliku upotrebnu vrednost, ali lepo zvuči. Da sam želeo karijeru, mogao sam postati vrhunski plagijator antičke misli, u najgorem slučaju kopirajter ili profesor univerziteta. Ovako, ovim pričama sam se najčešće uspavljivao. Rečenice bi u meni same navirale. Srećom, do jutra bih sve zaboravljao, tako da s ponosom mogu da kažem da do danas moj dar nije promenio ni bitno uticao ni na jednu osobu na ovoj planeti osim na mene samog, a to za jednog konfabulatora ipak nije malo postignuće. Dok je svet išao, ja sam mislio, planirao. Suštinski, ja sam sedeo i čekao da neko pozvoni na vratima, dođe i povede me, čak i ako se usprotivim. Strašno sam se bojao rata, ali bih, duboko opterećen porivom da osmislim alternativu, da razradim scenario za neki dugačiji svet, uspevao da smislim samo nasilje, na koje nisam bio spreman, i u tom ćorsokaku se svaki put zaglavljivao. Trebalo je poslušati Omertu i ne biti jedan od mnogih koji variraju na temu. Trebalo je biti izvanredan ili ne biti uopšte, i za mene je izbor lako i brzo padao na samo jednu od te dve opcije. Niko nije bolje od mene znao koliko je ponekad teško ustati iz kreveta.