*
Pojmom znanstvena milenijumska rupa istoričar nauke Tomas Kun označio je fenomene zaborava pojedinih naučnih otkrića i otkrivanja otkrivenog, stolećima, katkad, i milenijumima kasnije. U svom delu „Struktura naučnih revolucija“, Kun navodi najčuveniji primer: „kopernikanskim obrtom“, po kojem se oko Sunca u centru naše vasione okreću planete (a ne oko Zemlje, kako se do tada smatralo), utvrđena je u dlaku ista činjenica, koju je dokazao Aristarh sa Samosa, čak 1.800 godina ranije, precizirajući pride tačan raspored planeta.
Šta se događalo između 24. maja 1543. godine, kada je Nikoli Koperniku na samrtnoj postelji štampar doneo prvi primerak knjige „O obrtanju nebeskih svetova“ i prvih decenija trećeg veka stare ere, od kada datiraju precizni proračuni starogrčkog astronoma?
*
Za postojanje duše znali su svi stari narodi: Kinezi, Egipćani, Indijci, Grci, Inke, Maje… stotinama i hiljadama godina pre nove ere na udaljenim tačkama kugle, bez međusobnih dodira. Duša je postojala i u novoj eri, čak i kad mnogi narodi prihvatiše jednoga boga, sve do Novog veka. Međutim, nastupi Doba Razuma u 17.stoleću, racionalizam i prosvetiteljstvo, koji su ograničili nauku na saznajne snage intelekta i neposrednog opažaja. Tada iščeznu duša, jer nauka, zasnovana na paradoksalnoj veri u lomni um i verolomno oko, odbacivši zrenje sozercanja, ne mogaše dokazati bivstvovanje onoga za šta su svi znali da postoji.
Nauka čeka, onda, katkad decenijama, češće vekovima, utvrdio je Kun, da se otvore vrata poezije, dveri halucinatornog uma. I kroz te vratnice uđe, nimalo slučajno, opet „onaj koji donosi pobedu“, Nikola iz Like, arhetipski putovođa, prvi majstor (magister primus) kvantne fizike. Samo mrtvu luč da poljubi.
Prođe stoleće, a u informatičkom okeanu novog milenijuma, nezapaženo je prošla kratka vest novinske agencije AP u proleće 2006. godine:
„Američki doktor fizike Stjuart Hamerof i britanski psihijatar ser Rodžer Penrouz naučno su dokazali da duša postoji. Dvojica eksperata otkrili su da se duša nalazi u nervnim ćelijama mozga. `
Duša je smeštena u specifičnim moždanim strukturama – mikrotubulama, odnosno minijaturnim cevčicama. Nakon naše smrti, duša odatle izlazi i nastavlja da živi u univerzumu`, objasnio je Hamerof, stručnjak sa Univerziteta Arizona.
Naučnici su do ovog zaključka došli na osnovu opsežnog istraživanja pacijenata, koji su doživeli kliničku smrt. Utvrdili su da neuronske informacione mreže u njihovom mozgu gube podatke prilikom kliničke smrti, ali da zapisi nisu uništeni. Oni se vraćaju u uzane moždane kanale pošto lekari uspeju da ožive pacijenta.
A kada čovek umre, spoznajne i čulne datoteke potpuno napuštaju telo i u vantelesnom obliku opstaju negde u kosmosu.”
*
U svojoj najnovijoj studiji „Verovanja iščezlog plemena kao osnov Jungove teorije arhetipova“, polazeći od operacionalnog pojma milenijumske rupe u naučnom saznanju, nemački psiholog i psihoterapeut Volfgang Šmajer na briljantan način dokazuje vezu između uvida plemenskoga uma u strukturu čovekove psihe i naučnog oformljenja tih znanja u delu slavnog švajcarskog psihijatra Karla Gustava Junga.
Pretpostavku o uticaju misaone konstrukcije unutarnjeg bića, sazdane u nestalom plemenu, na Jungovu teoriju arhetipova već su u svojim stručnim člancima iznosili Vladeta Jerotić i austrijski psihoanalitičar Manfred Lebelšmit. Šmajer, pak, obimnom i minucioznom analizom ovu tezu eksplicitno dokazuje na primeru Jungovog učenja o senci.
U kratkom, uvodnom delu knjige, nazvanom „S onu stranu Sopstva“ nemački autor podseća na Jungovu mapu puta individuacije pojedinca. Šmajer se osvrće na identifikaciju praslika, čvornih tačaka naznačene unutarnje staze oceljivanja individue: Masku, Senku, Animu/Animus i Mudrog starca.
Drugo, znatno obimnije, poglavlje („Do četiri znaka i nazad“) čini analiziranje izvora, koje je najčuveniji profesor Ciriškog univerziteta iščitavao pripremajući se za pisanje prelomne knjige „Odnos između Ja i nesvesnog“, objavljene 1928. godine. Koristeći dnevnike i radne beleške iz naučnikove zaostavštine, kao i pretragom njegove lične biblioteke, Šmajer, pored potvrde dosadašnjih saznanja o uticaju pojedinih drevnih kultura na delo začetnika psihosofije, dolazi do zapanjujućih novih rezultata. Najpre, autor konstatuje da su prethodni istraživači Jungovog naučnog opusa, poput Lebelšmita i Jerotića, utvrdili živo interesovanje znamenitog psihosofa za koncept jina i janga u kineskoj filozofiji, koji su prvobitno označavali senku i svetlost. Takođe, podseća na Jungovu fasciniranost Starim Egipćanima, koji su verovali da je čovek sazdan od četiri elementa – tela (khet), tri duše (ba, ah, ka), imena (ren) i senke (šut). Poznato je da je korifej psihologije proučavao i paradigmu senke kod Maja i Inka, u starom Japanu, kao i pozorište senki u Indiji. Međutim, Šmajer prvi put stručnoj i široj javnosti predstavlja obimno profesorovo pripremno istraživanje i zaključke (pisane rukom, na čak 112 strana) o koncepciji bića drevnog, iščezlog paganskog plemena sa Balkana. Drugi deo knjige sav vrca od danas gotovo nepoznate etnološke građe o izgubljenom plemenu, za koju Šmajer komparativnom istraživanjem dokazuje da je bila potka naučnikove teorije nesvesnog. Švajcarski velikan je pribeležio:
„Gotovo da nema naroda na kugli zemaljskoj, od onih koje nepravedno nazivamo primitivnim (samo zato što su čvrsto ukorenjeni pri mitu), do onih koji su sazdali napredne, opet mitske, civilizacije, a da ne poseduje znanje o senci. Međutim, prvi put se susrećem sa zajednicom koja je izgradila model dvojne siluete – ženske senke i muškog sena.“
Jung sa oduševljenjem beleži, prenosi Šmajer, da pagani ovi poštuju senku kao dvojnicu tela, štaviše, kao zamenicu čovekovu, pratilju njegovu. Ona je on, te mnogi obogaljiše i stradaše bez mača i reči, kao izgažene senke. Kada bi lečili upaljenoga od groznice, obeležavali su njegovu senku ugljevljem, koje potom bacahu u reku, a bolni bi namah ustajao iz postelje. Čovek je pred smrt gubio senku, ona postajaše treperava i utuljena, uprkos svetlosti nad posteljom. Zahvaljujući uglednom naučniku, koji je koristio kasnije uništenu nemačku literaturu, ostalo je zabeleženo da su graditelji ove napredne civilizacije prvi ugrađivali senku-čuvarkuću u temelj, pre nego što postave kamen od ugla. Svi okolni narodi, Stari Grci, Latini, Romani, Germani, Vikinzi, Kelti i Saksonci, zazidavali su živo muško dete.
Ali, iz Šmajerovog ogleda doznajemo da je utemeljitelja analitičke psihologije impresionirao pojam seni. Sen je muškog roda, za razliku od senke, on je dvojnik duše. Sen je nevidljiva sila u čoveku, roditelj vidljive senke. Dakle, „sen je svetlo samo, crno sunce“, zaključuje Jung i dodaje:
„Biće je jedinstvo muškog počela u nama i ženskog principa izvan nas, celina suštastvenog i pojavnog, nevidljivog i opipljivog, nadzemnog i podzemnog“.
Proslavljeni psihijatar smatra da je ludilo posledica cepanja psihe na delove nazivajući ga „krahom ojedinjavanja“, a na drugom mestu „izlaskom iz celog“. Navedeno shvatanje direktno je inspirisano učenjem o senovitom čoveku drevnog paganskog davno iščezlog naroda. Naime, to je razrada postulata o senovitom biću iz ovog učenja. Senovit je onaj koji izgubi dušu, od koga sen ode i pusti ga da mahnit tumara po zemlji. Ili onaj kojem odbegla tuđa duša uđe u telo, opseni ga i daveći njegovu dušu zamrači razum. Ovakvo pronicanje u tajnu izgubljene duše omogućilo je znanstveniku da zasnuje čuvenu teoriju senke, koja je i danas osnov izučavanja nesvesnog sloja psihičkog sustava. A knjiga nemačkog autora pred našim očima precizno rekonstruiše putanju jednog sistema ideja kroz vekove, od kolektivnog, plem(en)skog uma do plemenitog zaumnika psihosofa.
Studiju Volfganga Šmajera na srpski je brižljivom posvećenošću prevela Marija Zakopan, stručnu napomenu uz ovo izdanje sačinio je Žarko Trebješanin, a knjigu je objavila izdavačka kuća „Klio“.