Apoteka
Na ti ovaj pogled s tri baterije sna
i uzmi još krišku anarhije želja
namazanih puterom i medom. I na
ti još krišku ljubavi i krišku veselja.
Čekaj. Uzmi još tu krišku zazubice
s pljuvačkom bumbara, dugim postom gatke,
kap budućnosti s nenašminkanim licem
i krišku smrti, njene ruke glatke.
Još čekaj. Na ti krišku jedne teške tačke
u kojoj se ne sekući se već seku
snovi i dela krvi ubilačke.
Pomešaj to u sluhu, popij u mleku
i baci sve u reku.
Ljubav
Da li si, sestro, rasla na livadi
s vetrom koji se mlad zamrsi u cveće
pa ti je lice kao da ga gladi
krilom senke leptir što u snu proleće.
Da li si, sestro, rasla kraj žala
pa su ti oči šumne kao more,
pa su ti dojke kao dva vala
što se igranja ne umore.
Ili si došla iz toplih ruda,
iz bakarnih žila, iz tamne lave
pa ti je glas tunel pun čuda
a suza tela, nemir poplave.
Ili si rasla međ peskom zlata,
na dnu reke, u korenju vode
pa su ti ruke oko mog vrata,
dva mala izvora žedna slobode.
Mesec i mraz
Mesec i mraz na rešetkama.
Smrt i robijaš na istoj stazi.
Pred njima Srbija, ko tama,
između dva žandara gazi.
Smrt otkida sate sa obraza.
Robija šamar za svakoga.
Sam protiv knjaza.
Sam protiv Boga.
Volovska kola u daljini.
Škripi, Srbijo, a sela piju.
Za rešetkom, na mesečini,
sam protiv sviju.
Kola spora, sve tanji snovi,
a dugi dani u gustoj vlazi.
Nikoga nema, ej, pustolovi…
– Stisni zube i smelo gazi!
Žeđ
Žeđ sam, daj mi gutljaj oticanja reka.
Drhtaj sam, daj, srno, svoj pogled nečujni.
O, vetre što jedriš prazninom oseka,
glad sam što te s tisuć prstiju obujmi.
Ja sam sliv vrućina u sneg. Ne! U inja
pod plavim kapcima; Ja – romor riđilom
brega, o jeseni, pijana od kominja,
o strasti što prskaš s mog boka vedrilom.
Otud praviš ti, cvat iza krajnjih međa,
ko kriška ostva pod saćem ljubavi?
Peno žara što me, peteljkama veđa,
u krila leptira daždom zvezda zavi.
Na rastanku
Praštaj mi, dragano, so i hleb nežnosti,
senka robovanja pala mi na rame.
Ako se ne vratim, devojko, oprosti
krvi što će teći da ne bude tame.
Bunom bukte polja i dime se luke.
Grad je crn od bola što sve više boli.
Cela moja zemlja beži u hajduke
i gine da ljubi, juriša da voli.
S njom ja loptim vreo, pod krvlju iščezo
i pred zadnjom senkom kršim kosti gnevne
lancu, što nam zemlji ruke naše vezo,
svetle ruke rada, prste tako drevne.
Da ne dragam više? Da te ne milujem
ljubavlju što vri slobodi na kratere?
Praštaj! Na rastanku nju ti posvećujem –
zvezde i mog tela krvave ivere.
Prošlost
S danima nije bilo lako.
Bilo je crnih suza mnogo
i bilo srcu naopako,
a što si hteo, nisi mogo.
Ej, kako biti i ne biti
kad za sve što si započeo
tvoj brat je morao tugu piti,
a što si morao nisi hteo.
O, krv na lišću mesto soka,
a mesto pesme i mesto trave,
i mesto dva vesela oka –
u lancima ruke krvave.
Mesto slobode smrt do glave.
Reč svaka svoju dušu laže.
Ej, grki dani, noći strave,
nad živim bdiju mrtve straže.