PACOV BOVARI
Ne mogu reći da sam se probudio zbog tog šuma u sobi, ali isto tako ne mogu da kažem da ovaj nije imao nikakve veze sa buđenjem; šum je prvo bio u sobi i snu istovremeno, onda ni šum ni ja nismo bili nigde i na posletku sam se probudio- šum i ja bili smo u mraku. Nedvosmisleno ga je stvarala neka životinja.
Upalih lampu na nahtkazni. Veliki šugavi pacov bio je na vitrini, propet na bocu od plavog stakla i kao da je njuškom pokušavao da odgurne čep. Shvativši da ga posmatram, on se okrenu ka meni, još uvek stojeći na zadnjim nogama i mrdajući njuškom. Gledao me je preteći kao što pacovi često čine, ne pokazujući preteran strah od čoveka, trenutnog gospodara planete. Da je umeo da govori verovatno bi rekao:
– Ne bojim te se. Ti sada vladaš, ali ja dolazim posle tebe.
Zatim je šmugnuo kroz odškrinuta vrata. Po tome sam zaključio da se radi o još uvek mladoj jedinki, jer stari pacovi nikad ne beže, oni odlaze, dostojanstveno, kao uvređeno plemstvo.
Zatvorih vrata. Uzeo sam flašu u ruke osećajući iskonsko gađenje od dodira glodara, nasleđeni strah od kuge. Flaša beše ispunjena nekakvim belim prahom. Na etiketi, ispod crtanofilmične lobanje sa dve ukrštene kosti, stajao je natpis: ARSENIK. Pacov je hteo da se otruje: dakle, stigli su do tog stupnja u razvoju. Bez obzira na glodarske aspiracije ka planetarnoj dominaciji, očigledno je bilo da su bubašvabe i škorpije i dalje favoriti.
Oprao sam ruke sapunom barem četiri puta, a u sobi sam metlom udarao po svim mestima na kojim bi se pacovi mogli kriti. Činilo se da ih nema više (za sad). Legavši ponovo u krevet nisam mogao da zaspim. Zapalio sam cigaretu i razmišljao o evoluciji i budućnosti.
Tada mi najednom pade na pamet ono najočiglednije pitanje koje nisam postavio: otkud meni flaša arsenika?
NEMA OSVETE ZA CRNOG PETRA
Crni Petar je čvrsto odlučio da se osveti Nikoliću zbog neke svinjarije koju mu je ovaj priredio dovoljno davno da bi svi sem njega na to potpuno zaboravili. Razmišljao je o starim aksiomima da je osveta plod koji se bere zreo ili nekakav obrok koji se jede hladan, ali u srcu nije mogao da pronađe onu inicijativnu klicu gneva, iščilelu beskompromisnim protokom vremena. Stoga je osveti prišao bestrasno i hladnokrvno – ona nije više trebalo da da neku duboku unutrašnju satisfakciju već je postala stvar proste tvrdoglavosti, razlike između delovanja i nedelovanja, ispunjavanja beznačajne praznine u jednom nizu beznačajnih polupopunjenosti koji je činio bivstvovanje Crnog Petra.
Elem, jednog dana Crni Petar pozva Nikolića na čaj.
Dok je u kuhinji čekao da voda provri, setio se basne o lavljoj pećini u koju vode mnogi tragovi a ni jedan iz nje. Nikako nije mogao da se prepozna u ulozi lava i trenutak kolebanja umalo ga nagna da odustane od cele zamisli, da hrišćanski oprosti, ali onda shvati da nema šta da prašta. Zlo njemu naneseno bilo je daleko i apstraktno, bilo je samo mali kvar u mehanizmu koji se može, ali i ne mora otkloniti, kompleks niže vrednosti koji DELOVANJEM neće nestati, nego će promeniti lik u neki podnošljiviji (tehnički, pravilniji izraz bio bi: manje nepodnošljiviji) od onog proizvedenog NEDELOVANJEM. Crni Petar opsova proviđenje koje mu nije dodelilo čeličnu volju osvetnika ili barem samoubice.
Kad je zakuvao čaj, on posegnu za plastičnom flašicom ispunjenom smeđom tečnošću. Osećao se kao neko ko u rukama drži nešto smrtonosno ( jak eksploziv, otrov, epruvetu sa smrtonosnim virusom ). Ali u flašici se nalazio samo posebno jak ekstrakt ricinusovog ulja do kojeg je došao posredstvom izvesnih familijarnih veza sa, takođe relativno izvesnom, osobom zaposlenom u laboratoriji tehnološkog fakulteta. Gde je nestala romantika?, pitao se.
Četkicom je pažljivo naneo tečnost po celom rubu šolje predviđene za Nikolića. Misli mu odlutaše dok je koračao od kuhinje do sobe, i on se seti filma “Dnevnik Janga trovača”. Šta ako pobrka šoljice ? Pogleda na poslužavnik ispred sebe i srce mu zalupa u ušima. Nije pouzdano znao koja je šoljica “otrovana”. Ali nije bilo povratka. Pretpostavio je i počeo da pije.
Nikolić je upravo pričao nešto o pravilnom uzgoju krušaka, kad mu se telo protrese i zgrči, a neprijatan miris ispuni sobu uz adekvatan propratni zvuk koji je istovremeno asocirao na više pojava, uglavnom blasfemično vezanih za ishranu. Uspelo je!, pomisli Crni Petar dok je posmatrao izobličeno Nikolićevo lice koje je kroz za to predviđen otvor izbacivalo nepovezane krhotine rečenica.
Nikolić se oprao u kupatilu potrošivši svu toplu vodu, a onda mu je Petar morao dati svoje pantalone i ispratiti ga još uvek malo postiđenog do vrata. Kad se vrata zatvoriše osetio je beskrajnu prazninu u sebi. Pogledao je kauč po kom se prostirala široka smrdljiva fleka.
Crni Petar sede na pod i poče da jeca i jeca i jeca…
(Izbor iz knjige Treća polovina minotaura, Asocijacija KULTURANOVA, Novi Sad, 2017. Priredio: Siniša Tucić)