PRIRODA. BEZ DRUŠTVA.
Sasušena trava šušti pod februarskim suncem.
Uz cestu cvili ponedjeljak.
Prolaznici se smiju djetliću:
“Zvuči kao bormašina.”
Ptice su mi postale najbolji prijatelji.
Šutim. I slušam njih.
Svako stablo je zagrljeno drvenim kolcima.
Zaštićeno.
Od lopte, od psa, od dodira.
Od riječi. I otrovnih misli.
Samo ih vjetrovi preslišavaju ili lome.
Samo ih kiše miluju.
Žege ispijaju.
Postajem stablo.
Bez lopte, psa i dodira.
Smisleni dio barokna drvoreda.
Dišući, ispuštam kisik.
Bistri mozak prolaznicima.
pok. ZABLUDE
Sahranjujem svoje zablude
pod hrastovima.
Jednu po jednu.
Pažljivo i uredno.
Svakoj vlastitim rukama kopam grob.
I polažem je u masnu zemlju.
Hrašće je stoljetno,
visoka i razigrana granja.
Nauživalo se sranja
i kojekakvih megdana.
Zato svoju posljednju zabludu
ostavljam za tanku i nježnu stabljiku mladice –
ne bi li se i iz tog gnoja
razvio život
i rodio kisik
za pokoljenja nova.
Pa udahnem:
gotovo je!
Postala sam stablo.
(Izraslo iz zabluda.)
“SIĐI DO REKE…”
Vinogradari u kabanicama obrezuju lozu.
Od čokota do čokota, poput kursora,
crtaju izohipse zasađena brijega.
Pod njime bježi cesta,
pod cestom kovitla Neckar.
Ruke sa škarama ignoriraju i kišu, i vjetar.
I nedjelju.
Palim auto,
oprezno se okrećem po blatu
i hvatam uzane ceste.
Vozim uzvodno.
Pratim savitljivo granje,
spuštene rampe
i razigranu rupu dječjega bazena na kupalištu.
Naslućujem igračke.
I sunčanu graju.
Cvilež brisača bistri pogled:
da mi je ‘nakva kabanica
i vinogradarske škare…
Sa stiskom njihova metalnog “C”
rezala bih redom,
sve suho i jalovo.
Plivala uzvodno,
mimo kiše i vjetra.
Mimo nedjelje
i njene studeni.
U hrabrost djeteta.
ZIMSKA ŠETNJA PARKOM
Miris piljevine,
hladni prsti.
Šušte koraci
po šljunčanoj stazi.
Platane luduju u visinama.
Čempresi se odbijaju pokloniti.
Fontane šute.
Jezera su tek crne rupe,
spremne upiti sjenke granja.
Svjetlosni stup prema kojem koračam
bolničko je stubište.
Svakim sam korakom
bliže dijagnozi.
PROMRZLA VJERA
Bogat li ti je arsenal nemara, živa bila!
Probadaš, udaraš, siječeš…
Tek što stidljivo poteknem,
branu podižeš.
Čuvam vjeru u tebe
k’o promrzlog ptića među dlanovima.
I tresem se –
hoće li je sažvakati led?