Tatjana Bijelić, “Dlake na jeziku”, Plavi mak, Novi Sad, 2024.
Pisan u prvom licu, roman Dlake na jeziku daje nam pristup unutrašnjoj drami glavnog lika, ali i panoramski pogled na ljudski pejzaž, objektivno govoreći o ostalim likovima i događajima, koji često odražavaju društvenu stvarnost. Tatjana Bijelić svojim pripovijedanjem obuhvata i osjećanja i činjenice, subjektivnost i objektivnost, te predstavlja sliku i kritiku društvenih institucija. Elementima magičnog realizma autorka takođe prikazuje nesklad između svijeta stvarnosti i natprirodnog. Međutim, svijet snova i magičnog predstavlja odraz realnog svijeta, jer se magija takođe, poput odraza u ogledalu, oslanja na udvostručavanje svijeta i njegovo oponašanje.
Zaplet romana odvija se za vrijeme pandemije izazvane virusom korona na nekoliko ravni: realnost, snovi, protagonistkinjino kreativno pisanje i magijski realizam. Svi ovi nivoi često se prepliću i teško je odijeliti stvarnost od snova, te zbivanja u zapletu romana od priče koju piše protagonistkinja. Čak ni snovi nisu uobičajeni, već ih hvata sanotel, platforma preko koje Melanija Samac, glavna junakinja, dobija poruke. Svaki od ovih elemenata života, na šta implicitno upućuje ovaj roman, od izuzetne su važnosti. Snovi, mašta i kreativnost pomažu likovima da pobijede svoju usamljenost i da prebrode trenutke izolacije koje im pandemija nameće.
Ovaj spoj magičnog realizma i realnosti, uz dodatno osamljivanje ionako već izolovanog čovjeka, vraća likove sebi, njihovom ličnom životu, potrazi za sobom i shvatanju vrijednosti onoga što je izgubljeno. Međutim, likovi ovog romana nisu statični u žaljenju za izgubljenim i propuštenim, već tragaju i nalaze ono što im je potrebno: ljubav, prijateljstvo, ispunjenost u stvaralaštvu i uspostavljanju novih odnosa.
Prožimanje magičnog i realnog upućuje na pitanje šta zapravo čini čovjekov svijet i na propitivanje realnosti, odnosno ‘stvarnog’ života. Da li su to samo stvari koje se dešavaju u spoljnom svijetu ili one podrazumijevaju i čovjekov unutrašnji život, koji je mnogo širi od onog vanjskog, često manifestovanog u dodiru s drugima? I mogu li se ta dva svijeta uopšte odvojeno posmatrati? Ova pitanja Tatjana Bijelić majstorski postavlja, prožimajući svijet fikcije koju stvara njena junakinja sa svijetom snova, pa ih čitalac doživljava kao jedno, tj. ovaploćuju se kao realnost. U tom smislu i sam naslov romana, Dlake na jeziku – suprotnost idiomu ‘bez dlake na jeziku’ – označava ono neizrecivo u fiktivnim životima junaka ovog djela i u životu čovjeka uopšte.
Melanija Samac, prevoditeljka koja radi za misterioznu firmu ,,Apfel Mula” traži sustanara da bi olakšala svoju ekonomsku situaciju. Kada joj na razgovor dolazi Hester, čitačica sudbine na osnovu dlaka svojih mušterija, njih dvije se odmah povežu na nekom dubljem nivou i Melanija je prima u svoj dom. Nakon kratkog prilagođavanja, žive harmoničnim životom. Međutim, Hester odlazi bez objašnjenja, ali je prisutna u Melanijinim mislima. Ona se često pita šta bi Hester rekla ili uradila u određenoj životnoj situaciji u kojoj se nađe. Njen živopisni lik, kao i lik Roderika Lounera, univerzitetskog profesora koji se nakon dvadeset godina vraća na Balkan, ostavili su dubok trag u životu glavne junakinje, predstavljajući njene vlastite odraze i alter ego.
Pored ova dva lika, život glavne junakinje orkestriraju snovi i prelivanje njenog kreativnog stvaralaštva u stvarnost. Njena priča o Emi Doterson pretvara fiktivni lik u stvarni, odnosno stvarni lik postaje dio fikcije iako Melanija nikada nije čula za nju, što upućuje na to da se stvari u njenom životu donekle dešavaju po nečijem diktatu. Značajnu ulogu igraju i imena u romanu, koja se povezuju s imenima likova iz književnih djela. Tako profesor Roderik Melaniju zove Medlen, povezujući sebe i nju s Poovim djelom Pad kuće Ašerovih, čiji protagonisti nose ista imena. Ova opšta isprepletenost likova, snova i književnosti naglašava da je čovjekova otuđenost zapravo vještački konstrukt koji ne može da opstane jer se protivi našoj unutrašnjoj prinudi i prirodi.
O tome svjedoče i struktura Dlaka na jeziku i naracija u prvom licu. Zaplet je nelinearan, ali čvrsto uvezan i zasnovan na relacijama svih likova s naratorkom, ujedno i glavnom junakinjom Melanijom. Svi segmenti romana, uključujući snove, aluzije i upućivanje na mnoga književna djela, vode ka razrješenju priče bez ijednog suvišnog detalja. Povezanost prirode, čovjeka i ambijenta sugeriše neraskidivo zajedništvo i prožimanje, stanje u kome sve ima uzročno-posljedičnu vezu i gdje su fragmenti magnetski povezani u cjelinu.
Aluzivnost i referencijalnost imaju višestruke funkcije. Na primjer, aluzija na Pad kuće Ašerovih tiče se stanja duhovnosti i implicitno sugeriše dezintegraciju društva usljed duhovne i materijalne krize, ali istovremeno upućuje i na doslovno i figurativno rušenje čovjeka i njegovih djela, čime se kritikuju neke negativne pojave u društvu. Kada ispred svoje kućeMelanija svjedoči obaranju stabala i ruševne kuće, ona se ne može pomiriti s nestankom te ljepote koju je uzimala zdravo za gotovo i povezuje je s nestankom kuća u Poovim djelima:
Ovo mora biti istorijski trenutak i, kuda god da sam se uputila, ne idem. Ispred mene je kuća čije lice gledam prvi i posljednji put. Takve kuće ne žele da budu viđene. U Poovo vrijeme nicale su i propadale na jezivo samotnim čistinama, pokraj uvučenih jezera, uz koja umjetnici tragaju za vilinskim večerama, a zagaze u prostor entiteta zakrvavljenih očiju. U dvadeset i prvom vijeku ova žućkasta kuća od drveta, ilovače, slame i poneke kvadre, pravi je anahronizam. Ljudi, gledajte je, slikajte je, može i selfi! Samo nemojte tako ravnodušno da prolazite dok joj se približava bager i nekoliko puta oklijeva, kao da čeka da neko zabilježi cjelovitost prije prvog okrnjenja. Preostali kesten zgrbio se nad ogradom kao da povraća na obližnji parking. Nižim granama prekrio je kućicu iz koje je nestao pas.
Poovo vrijeme bilo je vrijeme prirodnog nastanka i nestanka, dok je savremeno doba obilježeno bezobzirnim ljudskim uništavanjem, koje prati indiferentnost prolaznika, odnosno savremenog čovjeka uopšte. Njegovo vrijeme bilo je obilježeno umjetničkim ushićenjem prilikom pogleda na takve pejzaže, dok savremeni čovjek ne osjeća ništa prema prirodi. Melanija jedina osjeća pulsiranje i bujnost prirode, što je u savremenom svijetu čini anahronizmom, poput kuće koju ruše pred njenim očima. Zbog takvog senzibiliteta Melanija predstavlja vezu s Poovim vremenom; međutim, tu vezu s prošlošću savremeni život pokušava da zatre, što je simbolično predstavljeno rušenjem stare kuće.
Iako govori o pandemiji i ljudskim odnosima u jednoj vanrednoj situaciji, roman Dlake na jeziku obiluje humorom. Funkcija humora ovdje jeste da predstavi vezu među likovima na jednom dubljem nivou, a služi i kao sredstvo karakterizacije. Humor je takođe neka vrsta podteksta, budući da naglašava određene situacije kroz koje likovi prolaze ili im predstavlja kontrast.
Umjetnička snaga romana Dlaka na jeziku leži u tome što nudi mnoštvo mogućnosti interpretacija i interakcija s čitaocima, pružajući im sliku ljepote svijeta koji je smislen, pun značenja i obećavajući. Slojevita struktura, višedimenzionalni likovi, reference na brojna književna djela i magični kolorit upućuju na to da se književnost i mašta prožimaju i pomažu likovima u romanu i čitaocima da se razvijaju i dođu do spoznaje sebe i drugih. Ovaj roman najbolje opisuje misao Milana Kundere da ,,roman ne ispituje realnost već naše bivstvovanje”, pri čemu ,,bivstvovanje ne predstavlja ono što se desilo, već predstavlja carstvo mogućnosti, sve što čovjek može postati i za šta je kadar.” Upravo takav osjećaj ovaj roman ostavlja kod čitaoca: mnoštvo mogućnosti i puteva koje život stavlja pred nas.
