Š E T N J A
u šetnju treba jer dobre riječi
kad ostanu bez nogu ne gube razum kao druge riječi
ti samotni šetači oko odjela bolnica ne razgovaraju sa sobom samima
u labirintima ružičnjaka razgovaraju sa svojim ljubavima
iskapajući riječi iz bunara iz poplavljenih podruma pleća
svi smo mi rudnici u kojima nitko nije stradao osim nas
pa ni ta prividno plemenita bolest koja se sakrije
da bi nas kasnije dočekala nespremne
ona je arhitekt na pauzi ili iskra na gradilištu kamo
mrseći mrzolike riječi zalutaš bosonog
ali ovdje se navlače cipele dvorske lude i šeta i šeta i prestaje brinuti
zapuše u rogove trube trombone na prozore posjedne vesele divove
uguši šećernom vunom šampanjcem okreće glave svjetionike disko kugle
kad netko pokuca na sljepoočnice otvori se poljubi
ne prestane aplaudirati
rukama uružičašćenim u sumrak mi smo rudnici
u kojima nitko neće doći do zlata osim nas
S V J E T L O
birala sam biti vrtovi na vrhu zgrada
birala sam biti svjetlo
nadzirem džunglu a u obzoru bez otoka
svet svijet misli da spavam
da spavam u toliko plave toliko plave
svet svijet na čijim ću prozorima
uvijek moći zašaptati — otvorite mi
preuzet ću vaše mrtve
veća od sobe sa zidova svučem
kao u potegnut stolnjak usišem sve
u svemir gramofonske ploče
plazma vrzma oko zglobova
perje, konfete i pahulje topole
uplesana klupčam ih pod kapke
biram da budemo vrtovi na vrhu zgrada
biram da budemo svjetlo
rastegnemo meke zidove kao
balone žvakaćih guma pa se
poskliznemo u pamuk parketa
zbog nas se u daljinu bolje vidi
peći se lože kostima lica
do svitanja na glavu lijepe kukci
nećemo više ništa osim davati
sve što počinje kao molba
svetim svijetom završava kao milost
mi smo sada sebi svoja jedina kuća
glas koji čupa iz bjeline besvijesti
valovima zagrljen oko očiju
biramo biti vrtovi na vrhu zgrada
biramo biti svjetlo
V I J E S T
zateći će nas vijest
u suši poluotoka
umiljene u sredinu
pripadanja
rasijana u podne
u bariton horizonta
približit će nas i unjihati kao
ljepljiva traka za muhe
znaš naoštriti nož
oduvijek pišem
samo jednu pjesmu
uvijek ću samo jednu
pisati ili jesti
kako zavesti
vazduha u zavjese
raspiriti ga perunom
upijavčiti u teglu
upuhati u jantar
kako zarobiti
vazduha u pjesmu
žumanjkom iz oaze
užarene žlice
kao praćkom u vis
katapultirati plamen
kako da pjesma bude
vatra na stropu
optočene u sunčane ćelije
rascvjetane u četvorini
žutog svjetla na stolu
zateći će nas pri ručku
uhu pastelna vijest
konačno slomiti oblike
dokovitlati do zavjesa
nemirne svemire s ulica
jer vihora nema ako
horda ne drhti
sretan ti rat
Š U T NJ A
naglo se rastvori na živo
ražaren žamor
ljeto se nikad ne koleba
ljeto uvijek završi
u jednom popodnevu
ja se kolebam mogu dok hoću
hoću dok se mogu kolebati
koliko je potrebno
istina je najapstraktnija imenica
istine ni dalje neće kucati ovamo
nema smisla piti asteroide ako se
raste u vakuumu monopol kućice
ali budi i dalje dobro
srce je kuća koja klizeći raste
petlja korijenja iz grkljana
sručena niz vrat da bi se ulegla
u suncokret livade tijela
srce je kuća čiji podrum
uvijek mora lizati vatra
tovariti žar iz rastvorina rebara
natrag kroz vrat
vrat je dimnjak kuće
zato što se srce
rađa u grkljanu
šutnja nije zlato
šutnja je zla
M A R Š
među ljudima koji se
međusobno zaobilaze
pričajući o slobodi
nikad ne vidjevši
slobodnog čovjeka
odlučili smo istočiti
misli zaraćenih u boce
otrovano razroki
opijati se pljačkati
neulovljivi hrabro
odmarširati u hihot
pod metalnom cjediljkom
izrešetanog neba
ništa začahureno više
ne ruje u nama sve
buknulo krijesnicama
zadire u zatke iz nas
iskrama se kesi
preko kaveza preko zida
preko zida preko žica
preko žica preko trnja
baklje smo sa snopom
prskalica u treptaju
ubadamo u crne
čireve svijeta
iz njih atomske gljive
dižu nas na štule
na mapi bitke mi smo
podivljali šestari
gađamo metcima
u vrhove piramida
igralištem glave sahnu
pričepimo ljuljačkama
vrijeme za rep
pazeći da se ne
sudaramo krilima
kažiprstima pomičući
komete po modrini
parimo iz bljeska
rijedimo u mir
dok klackalice plešu
klijaju planktoni
uzlijeću u nebo
mliječni put je
mramorni torzo
mnogoglavlje smo
sjureno s tobogana
stopala zaštopanih
u pijesku pličine
meduzama sanjamo
smiju nam se lica
trepavice plešu
valcer stonoge
Fotografija: Ishmael Claxton