DOVOLJAN JE TRENUTAK MIRA
Dovoljan je trenutak mira da otkrije,
u dnu srca, tjeskobu,
bistru kao dno mora
na sunčanom danu. Prepoznaješ je,
ne osjećajući, patnju,
tu, u svom krevetu, grudi, bokove
rastavljena stopla, kao kod
raspetog na križu – il kao Noje
što sanja pijan, i naivan ne zna
za radost sinova, dok mu se oni,
tako moćni, tako čisti, rugaju…
dan se pružio po tebi,
u sobi, poput lava koji spava.
Kroz koje staze srce
mora proći da osjeti sreću, u ovoj
mješavini blaženstva i boli?
Dovoljan je trenutak mira pa da se probude
u tebi rat, i Bog. Tek su utihle
strasti, tek zarasla
rana, a ti već rasipaš
dušu ionako već prosutu
u snovima, koja ničemu
ne vode…
SNAGA SAM PROŠLOSTI
Sva moja ljubav tradiciji hrli
Dolazim od ruševina, crkava,
Oltarâ i zaboravljenih sela
Apenina i Prealpi
gdje su mi živjela braća.
Lutam ko luđak po Via Tuscolana,
po Appijevoj cesti kao pas bez gospodara.
Il posmatram sumrak, i jutra
nad Rimom, nad Ciociarijom, nad svijetom,
kao prve činove Posthistorije,
kojima prisustvujem, zahvaljujući knjizi rođenih,
po samom rubu pokopanog
doba. Monstruozan je onaj
što iz utrobe mrtve žene se rodi.
Lutam, ja odrasli fetus,
moderniji od bilo kog moderniste,
tražeći braću koje više nema.
Sa talijanskog prevela Jasna Šamić
Preuzeto sa PENBIH
