Ljeto
Voljela bih posaditi nešto da raste,
da bude puno sokova, crveno da se razmazuje po cesti.
Da ima svoj početak, tvrdo, duguljasto sjeme
koje se može valjati između kažiprsta i palca,
kotrljati po vlažnom dlanu,
kojemu treba
toliko i toliko
zemlje,
vlage,
svjetla,
i znaš da će rasti, pojavit će se zeleni vrh, probiti sivilo sjemena,
i sve ono kako već ide u dokumentarcima
koje su snimali s onim minijaturnim kamerama,
pa listovi,
pa sve deblja stabljika,
pa čudo pupova,
onda one tajne ljubavi i smrti,
uzimanja, oprašivanja, opadanja
pa na kraju
plod,
koža koja puca pod zubima, okus, precizno određen kao višnja
ili posve drugačije kao jabuka,
bez nijansi između
ili ili
voljela bih tako posaditi nešto da raste,
umorna sam od rasplinutih stanja, nijansi koje život znače
neprestanog i jeste i nije
i može biti i ne mora,
i bit će sigurno i možda nikada neće.
Samo kap višnjina soka u grlu,
mislim, spasila bih se.
Fotografija: Tomislav Marić
