Jedan relativno sretan život Što se to dogodi U životu žitelja Gorskog kotara Da jednog dana u vlastitoj kući Počne brinuti za medvjede? Kao ovaj bradati gospodin u bijeloj vesti Koja sigurno užasno grebe kožu Čineći ga pritom sličnim Predmetu njegove pažnje Pretpostavljam da se to može desiti svakome od nas U svakom smo trenu na rubu njegovanja Neke prekrasne zvijeri A jednom kad kreneš Poslu nema kraja: Od 6 ujutro mutiš jaja s mlijekom U nadi da će gladnim očima izgledati primamljivije Od tebe Međutim, već tren kasnije otkrivaš Da im pomažeš sići niz štengu Ili da ti sišu prst nakon što si ih okupao Konačno, uvečer zaspu uz vatru Koju si im zapalio Namazavši ih prethodno protiv nametnika I beštija koje i u njih, kao i u tebe Ulaze kroz uši Da biste na kraju zajedno ustanovili Da je život, sve u svemu Prošao bez štetnijih posljedica Zašto sam mršav Od mene nećete čuti Ni jedne riječi O njezinoj tajni Reći ću vam, međutim, Da sam jednom zakočio Na Ljubljanskoj i plakao Jer je studirala slovenski A danas se to čini Kao razlog za plač Sve i da me nije uništila: Ako si žalostan Jer govoriš slovenski Kako je tek onima Koji do toga trebaju dospjeti Žalosna je ostala Ta žena, dobra, Naročito u krevetu I izgledi da to ostane Samo među nama Bili su žalosno mršavi Čvor Šuštave akne plodova vlasti Izranjaju iz dvaju lica Palača na bečkom trgu Omča oko mog vrata Steže me u šalu Dok hodam od jednog Do drugog pastira Da nema poezije Svijet bi pripao svakome Od nas bez ostatka Kao pikula u ruci djeteta I ne bih tražio pomoć Jedinog kralja Koji zna isjeći pjesmu Mačem, da gleda kako krvari U dvama dijelovima: Koja bi od tvojih majki Predala tebe drugoj? Jedan je dio mene Pošao u tišinu Crkve i šutio U utrobu kita Drugi je dio Poljubio žezlo I kašljao krv Cijelo popodne A pjesma Posjekotina Prihvatila šalu I dotegnula čvor Sistem Dražen Kasalo iz Stobreča Jedan je od nekolicine ljudi u Hrvatskoj Koji sebe nazivaju „živim čovjekom“ A ne osobom Zbog čega su prekinuli sve veze Sa sistemom Štoviše Državi je smetalo Kasalo poslalo „Objavu o nepostojanju osobe” (nešto poput Deklaracije o pravima čovjeka i građanina ali bez ovog „građanina“) I zasad ga je potpisom poduprlo još desetak Živih ljudi Na zapadu Kako već neko vrijeme traje ova borba Za goli život (koji neki filozofi ne smatraju nikakvim životom uglavnom zbog toga što u mokasinama sjede sa sobom u sjenicama gdje je razmjerno malo i neizdrživo mnogo opere) Nakratko su shvatili da životu Netko mora obući hlače Jer dolazi zima Naime, kad vidi da nam iz ustiju Izlazi nešto dragocjena zraka, Sistemu neki poslovi postanu Neobično relevantni – Pretežno je riječ o živoj Dosadi povezanoj s blizinom Tuđeg daha To je neugodno: Mom ocu bi katkad obični šljakeri U tadašnjem sistemu I tadašnjoj tvornici Dihali za ovratnik I unedogled postavljali pitanja O ovom i onom šerafu Samo da mu dokažu Da nije i jest Jedan od njih U tom se sistemu se, međutim, Bar moglo izlemati pedere Nasmijali su se jednom svježe Otac i drugi vjesnici proljeća Kada se poveo razgovor O tome što smo izgubili A što dobili Izlaskom iz tamnice naroda Među žive i slobodne ljude Ipak, unatoč tome što je navodno Iz njega jedva izvukao živu glavu (A nije bio peder Koliko ja znam) Otac bi iz nekog razloga često Rekao „sistem” Umjesto „na primjer” Ne bi li nekome objasnio Kako svijet funkcionira: „Sistem, stari, prepustiš mi Rebro A ja ti prepustim Duh” – U tom slučaju Sistem je bio dobar Kao i kad je stari od njega Dobio stari stan No svejedno se osjećao kao gubitnik Izgubljen daleko Od maksimirske šume A evo nas danas na rubu Te šume od koje ne vidimo stablo No tražimo ga svejedno Tražimo cijeli svoj život Jedno jedino drvo U cijelom tom sistemu O koje bismo mogli Osloniti tijelo Molim vas Spojite me sa sistemskom podrškom Jer ima nas još Jedan Dva Tri Izgubljenih Prvonagrađeni na konkursu Na vrh jezika 2023.
