Znam o čemu razmišljate. Lopov. Plagijator. I možda, zbog toga što sve loše stvari moraju da budu rasno motivisane, Rasista.
Saslušajte me.
To nije tako grozno kao što izgleda.
Plagiranje je lak izlaz, varka kojoj pribjegneš kad ne možeš sam da nešto napišeš. Ali to što sam ja uradila nije lako. Iznova sam napisala veći dio knjige. Athenina prva verzija je bila haotična, praiskonska, s napola završenim rečenicama razbacanim na sve strane. Ponekad nisam znala šta je naumila s nekim pasusom, tako da sam ga potpuno izbrisala. To nije kao da sam uzela neku sliku i poturila je kao svoju. Naslijedila sam skicu, s bojama dodatim u nejednakim potezima, i dovršila je u skladu s originalnim stilom. Zamislite da je Michelangelo ostavio velike dijelove Sikstinske kapele nedovršenim. Zamislite da je Raffaello morao da dođe i dovrši to.
Čitav ovaj projekat je nekako predivan. Dosad neviđena književna saradnja.
I šta ako je ukraden? Šta ako sam ga maznula naveliko?
Athena je umrla prije nego što je iko i znao da taj rukopis postoji. Nikad ne bi bio objavljen, ili ako bi bio, u trenutnom stanju, uvijek bio poznat kao Athenin nedovršeni rukopis, podjednako isforsiran i razočaravajući kao Posljednji tajkun F. Scotta Fitzgeralda. Dala sam mu priliku da izađe u svijet bez osude koju zajedničko autorstvo uvijek izaziva. A pored truda koji sam uložila, svih tih sati rada… zašto moje ime ne bi bilo na naslovnoj strani?
Uostalom, zahvalila sam se Atheni na kraju knjige. Svojoj dragoj prijateljici. Svojoj najvećoj inspiraciji.
A možda bi Athena čak i željela ovo. Uvijek je bila u fazonu čudnih književnih obmana kao što je ova. Voljela je da priča o tome kako je James Tiptree Mlađa prevarila ljude da pomisle kako je muškarac, ili kako mnogi čitaoci još uvijek misle da je Evelyn Waugh bila žena. „Ljudi pristupaju tekstu s tako mnogo predrasuda stvorenih na osnovu onog što misle o piscu“, kazala je ranije. „Ponekad se pitam kako bi moje djelo bilo prihvaćeno da sam se pretvarala da sam muškarac, ili bjelkinja. Tekst bi bio potpuno isti, ali jedan bi kritičari ispljuvali, a drugi bi postao uspješan. Zašto je tako?“
Možda možemo da gledamo na ovo kao na Atheninu veliku književnu podvalu, moje komplikovanje odnosa čitaoca i pisca na način koji će stvoriti sočan materijal za naučnike u narednim decenijama.
Dobro – možda je ovo posljednje pomalo nategnuto. A ako vam ovo zvuči kao da umirujem sopstvenu savjest… dobro. Sigurna sam da biste radije povjerovali da sam se mučila tih nekoliko nedjelja, da sam se stalno borila s krivicom.
Ali istina je da sam bila previše uzbuđena.
Prvi put u posljednjih nekoliko mjeseci bila sam ponovo sretna što pišem. Osjećala sam se kao da sam dobila drugu priliku. Počela sam ponovo da vjerujem u san… da ako možeš da usavršiš svoju vještinu i ispričaš dobru priču, izdavačke kuće će se pobrinuti za ostalo. Da samo treba da uzmem olovku i papir, da će me, ako radim dovoljno vrijedno i pišem dovoljno dobro, oni koji odlučuju pretvoriti preko noći u književnu zvijezdu.
Čak sam počela da razmišljam o nekim svojim starim idejama. Sad su mi izgledale sveže, živo, i palo mi je na pamet mnogo novih smerova kojima sam mogla da krenem. Mogućnosti su bile beskonačne. Bilo je to kao vožnja novog automobila ili rad na novom laptopu. Nekako sam upila svu neposrednost i zanos Atheninog pisanja. Osjećala sam se, kao što je Kanye rekao, čvršće, bolje, brže i jače. Osjećala sam se kao osoba koja sad sluša Kanyea.
Jednom sam razgovarala s nekim uspješnim piscem fantastike, a ona je rekla kako je njen način da prevaziđe kreativnu blokadu da pročita stotinjak strana vrlo dobre proze. „Zbog toga me prsti svrbe da napišem dobru rečenicu“, kazala je. „Želim da oponašam to.“
Tako sam se ja osjećala povodom uređivanja Atheninog rada. Učinila me je boljim piscem. Bilo je jezivo koliko sam brzo upila njene vještine; kao da je nakon smrti njenom talentu bilo potrebno novo mjesto, i završio je u meni.
Osjećala sam se kao da pišem za obje. Osjećala sam se kao da nastavljam njeno djelo.
Da li je ovo opravdanje dovoljno za vas? Ili ste i dalje uvjereni da sam rasistička kradljivica?
Dobro. Evo kako sam se stvarno osjećala, u suštini.
Na Yaleu, jednom sam izlazila s nekim studentom filozofije koji se bavio populacionom etikom. Napisao je rad o toliko neuvjerljivim misaonim eksperimentima da sam često mislila kako bi mu bilo bolje da piše naučnu fantastiku – imamo li obaveze prema budućnosti, prema nerođenim ljudima, naprimjer, ili možemo da oskrnavimo tijela ako to neće nanijeti štetu živima. Neke od njegovih tvrdnji bile su pomalo ekstremne… nije mislio, naprimjer, da postoji ikakva moralna obaveza da poštujemo testamente umrlih ako postoji veći interes da se bogatstvo raspodijeli drugačije, ili da postoje jake moralne primjedbe da se koriste groblja za, naprimjer, smještaj siromašnih. Opća tema njegovog istraživanja bila je pod kojim uslovima neko postaje moralni agent koji zaslužuje pažnju. Nisam razumjela veći dio njegovog rada, ali osnovna pretpostavka je bila prilično ubjedljiva: ne dugujemo ništa mrtvima.
Posebno kad su ti mrtvi lopovi i lažljivci.
I, jebi ga, reći ću to: uzimanje Atheninog rukopisa izgledalo mi je kao odšteta, naknada za stvari koje je Athena uzela od mene.
R. F. Kuang, “Žuto lice”, s engleskog preveo Danko Ješić, Buybook, 2024.
Knjigu možete nabaviti na: Buybook