• O nama
  • Kontakt
  • Impressum
  • Indeks autora
Strane - portal za književnost i kulturu portal za književnost i kulturu
  • poezija
  • proza
  • esej/kritika
  • razgovori
  • itd
poezija

Radmila Petrović: Moja mama zna šta se dešava u gradovima (izbor)

Autor/ica: Radmila Petrović
moja mama zna sta se desava u gradovimappm enklavaradmila petrovic
Objavljeno: 22.09.2021

 

Govorili su mi da je Beograd grad
u kome nikog ne smeš da pogledaš u oči

ja sam šmeker-devojka
imam perorez u džepu
i žice u brushalteru
ne znam da pričam o filmovima
znam kako se sade luk i grašak
i da točkovi traktora idu samo pravo
kad nestane ulja za hidrauliku
ali njega to ne interesuje

on je muškarac-dama
ne zna kako funkcionišu
porodični sistemi sa sekirama
vilama i grabuljama
zna koja su vina dobra
koji kaputi preplaćeni
ali mene to ne zanima

mala, zajebi, kaže
i ja se setim
kako je vrućina bila velika
tog leta u malinama, a cena niska
pa smo blokirali prugu
prevrnuli maricu
i da je jedan iz žandarmerije
imao isto tako sjajne oči
i pogled koji pomera kašike

bilo je naređenje
ne sme se probiti kordon
ali cena je bila niska
nismo mogli radnike da isplatimo
i sve su to bili
neki muškarci-dame u oklopima
koje su žene iz mog sela
probijale kamenjem

tamo gde sam odrasla
nežnost se ne iskazuje prema ljudima
ona se čuva
za mačiće što se okote u štali
tamo naučiš neke fore
onda odeš daleko
i tražiš muskarca koji na njih ne pada

kad ga sretneš počinje rat
za koji nemaš nikakvu strategiju
zato što je ljubav jednostavna
a ti si pre svega devojka
i u neke bitke
ne ulaziš da bi pobedila

 

Ekonomija žudnje

znaš kakva je bila moja baba
čuvala je decu po Herceg Novom
on mlatio mistrijom
po zidovima u komšiluku
pa se udala

zime su bile duge
kubici drva se pogoreli
ona je palila vatre
on tresao čunkove o njenu glavu

gde god sad da odem
kažem nisam odande
pripadam poljani,
tamo gde su komšije odavno
zakopale mućak sa naše strane međe,
ali ne i ljudima koji su je naselili

u nižim razredima sam sanjala
kako me jure da me kolju
u višim četvorku iz matematike
na fakultetu nisam dizala bune

noću čujem topljenje glečera na severu
klizišta kako zatrpavaju Ameriku
tako im i treba!
govore ljudi iz mog sela

grudi su mi i danas
kao nekad ocena iz matematike
Petrović, mršava dvojka!
rekla bi nastavnica dok deli zadatke

i dalje me pitaju o tebi, to boli
mnogo više nego
kad su me u školi pitali
koje slovo ne znam da kažem
pa pička vam materina
recite vi ono što ne znate, mislila sam

bićeš bogat
kako si se stalno i ponašao
a nisam ti rekla
oduvek sam maštala da kreneš ka meni
onde gde i buržuji kreću praznih ruku

uvek sam želela
da dođeš u zagrljaj

 

Šuma, plug, jagorčevina

osećam duše ženskih predaka
koje su nastradale od muške ruke

zakačile se za mene
kad sam krenula u Beograd
i neće ni one kući

govore mi seci ih kao pihtije!

pogledom ili kuhinjskim nožem?
možda perorezom koji nosim u džepu?

hoću, samo ne ovog
naročito ovog!, naređuju

od svega što sam na svetu mogla biti
bila sam samo žensko, priča Radovanka
pse na selu nikad nismo cenili
a biti žena bilo je gore od psa

tvoj pradeda je bio kao izvor
kaže Dobrosava, hladan i prek
spavali smo u kaci za rakiju kad me je doveo
vešao me je kao mačku koja je pojela sve piliće

a sve je to i bilo zbog rakije

snago, ne pristaj da budeš nečija

izađite iz mojih pesama!
i vi ste htele samo sinove
koji su vam posle razbijali glave

ništa iz muke niste naučile, babe
sve je bilo uzalud

 

Jezik bilja

mama, sanjam livade
jutarnje izvođenje krava
kiše od kojih se grana
i narasta naš jezik bilja

oko čijeg će se vrata obaviti
rečenice – bršljani
kad rastvore fasade porodičnih kuća

mama, živim u gradu
ali ja sam rudar
zatrpan pitanjima zemlje

što se do sada
nasleđivala po muškoj liniji
a kad sam se rodila
ona je postala miraz

u suton se međe
ocrtavaju na mojim dlanovima

poput zvuka vode
sekundu pre ključanja
tako čujem bujanje naših biljaka
neke su reči toliko nežne
da ih čuvamo u plastenicima

da li da im otkrijemo, mama?
jezik bilja
nema veze s tim odakle ste

jezikom bilja govore majka i ćerka
kad ne pričaju dovoljno

 

Samo želim nekog da rasklopimo
traktor mog oca u tišini

ja sam šmeker-devojka
imam perorez u džepu
i žice u brushalteru

stavljala sam srce pod hipoteku
htela da gradimo dom
sad nisam sigurna
da li me je iko od tih ljudi voleo

ali pustila sam prošlost da to i ostane
ja se, tata, prva probijam kroz sneg
i cvetam kao kukurek

birala sam hranu, ustajala kasno
nema od takvih ništa, govorio si

a znaš kakva ću ja, tata, biti žena
jaka kao šifre na imejlu
neću se šminkati, hraniću se zdravo
na mom čelu pisaće organik

noću ću hodati sama
biću devojka-hajdučka trava
onakva kakvu nikad ne bi oženio

opstaću kad gromovi udaraju
u trafostanice, kad spiker govori
ne izlazite bez preke potrebe
a penzioneri lome kukove na trotoaru

sama sam, tata, jer ja sam ljutić-devojka
melem, ako me prisloniš na kožu
a kad me držiš predugo otvaram rane

ja sam sveže bilje, tata, i suvo sam bilje
na tavanu koje čeka da pristaviš čaj

samo nikad nisam osetila da sam
majčina ili tvoja dušica

ali, oprostila sam

traktor je startovao u zoru
i vraćao se kad padne mrak

nije vreme
za mene su naporno radili moji roditelji

 

 

Radmila Petrović,  “Moja mama zna šta se dešava u gradovima”, PPM Enklava, 2020.

Knjigu možete nabaviti na: Knjižararoman

 

 

 

podijeli ovaj tekst

od istog autora/ice:

© strane.ba, 2018.

design:  mela    coding:  Haris Hadžić