Gorodovi praunuci Drin i Drim od Gorodilje su načinili krčmu, i ti dani bili su naročito živopisni. Krčma „Gorodilja” otvorena je u godinama u kojima je likejski čovek neobuzdano govorio o slobodi, moći i bogatstvu. Trajalo je to oko tri dekade, nakon što je iz grada oterana baltska vojna uprava. Pola stoleća pre toga je pala pontijska vlast posle Druge velike bune protiv Sultanata (doduše, uz popriličnu baltsku podršku), pa se Volgskom ponovo koračalo uzdignuta čela, s rukama u džepovima, i govorilo glasno, čvrsto i nedvosmisleno. Poražene sile su ismevane, a ponekad i mitologizovane, zavisno od potrebe naroda da lakše podnese svoje gubitke ili ovenča svoju hrabrost. Malo je bilo onih koji su pozivali na oprez i rad, znajući da će se točak istorije ponovo okrenuti, i da Majstor nikada nije doista poražen. Niko, uzgred, nije hteo da čuje da se imalo šta naučiti od Balta i Pontijaca, jer rđavog narod poznaje i priznaje jedino po rđi, i kad god se takav pomene, sva njegova naličja se svedu na tu rđu.
Mnogi razgovor u krčmi Gorodovih praunuka ogoljen do suštine i lišen govornikove taštine i površnosti bio je teški uzdah olakšanja – opstao je pod nogama stari most, i još se s njega može videti, i do nekakve prastare supstancije likejstva i ljudstva njime dopešačiti. Jezik i pismo ostali su nenarušeni, a plamen borovine i dalje je postojan i iste priče se oko njega pričaju. Zaćutali su nakratko zapadni i istočni vetrovi, a iako se govorka da je nebo negde u daljini tamno, i mada su letve mosta natrule i ponekad se neka odlomi, glasno udari u stenje i bude odnesena brzom rekom, trenutak je takav da je ljudski slaviti do raskalašnosti i želeti do pohlepnosti. U kratkim tišinama koje nastupaju među pesmama, dok gajdaši i trubači uzimaju daha, međutim, obrazuje se nekakav drukčiji, još uvek nedozreli, i u epskim pesmama nikad pomenuti bunt. Bilo je to opiranje zavojevačima, dakako, ali u nemaloj meri i samome sebi i likejstvu, jer mora da postoji nešto mekano u biti ovdašnjeg čoveka što dozvoljava hudom da ga pokolenjima tlači. Tako ona opevana svojstva likejskog naroda nekima postaju mrska, i pouzdani su predznaci pomora. Niko to ne izgovara naglas niti je takvo gledište sasvim ustrojeno ili kod mnogih osvešćeno, ali, poput Gorodilje, ono će uskoro baciti sen na ustaljeno. Dok su, međutim, krčmom kolale velike reči običnog sveta što su prikrivale gorčinu nad sužanjskom prošlošću, i strah od slobode, sav taj besni lavež i naivna radost podjarmljenih, u tami i tišini, u dubinama grada, zauzimali su se položaji, dočekivali baltski izaslanici, osmišljavale spletke i sudbine, i prepravljale mape.
Drin i Drim su, rešivši da otvore krčmu, umnogome preuredili kuću. Iz nje su izneta ili izbrisana Gorodova dođoška obeležja. Ona jedva opstaju u usmenim predanjima, a zapisana su jedino u letopisu zapadnjačkog namernika, na stranici posvećenoj onome što je „jedva kad zanoćio nad zemljom”. Sačuvan je sto od borovine, koji istrajava duže nego što priroda to nalaže, i tako ranjen posmatra šta je postalo od Gorodovih potomaka, a otkako je otvorena krčma, i od likejskog življa. Spoljašnjost kuće ostala je umnogome neizmenjena, ali nju u ovom dobu ponesenosti, osiljenosti i preterivanja gledaju drugačijim očima od onih za Gorodova života. Onaj doksat najednom nije isturen preko mere, niti kome smeta što se nadvio nad susednim kućerkom, i ne govori se nepovoljno o tremu koji se ispružio do nadomak druma, niti o kričavom divanu koji se vidi sa vr’ brda. Došao je kraj epohi u kojoj se poistivećivalo sa skromnim, skrušenim i marljivim. Šta god je zamašno, gromko i upadljivo postaje vodilja I duh vremena koje je nastupilo naglo, a sa kojim narod srasta nevešto i štetno, i nasuprot svojoj duši. U tom raskoraku preispituju se načela, putokazi i uzori, i u mamurluku jalovog trijumfa iskrivljuje se smisao skromnosti, snage, dobrote i uzvišenosti. Ove vrednosti odbacuju se obesno i inatljivo, i osuđuje sa svaki koji to rasipništvo pokušava da zaustavi.
U Gorodilji se skupljao raznoliki svet. Navraćali su sprva trgovci i seljaci iz obližnjih kuća, a potom je to postalo stecište vojnika i kraljevih stražara, pa je naposletku reč stigla i do umetnika i učitelja. Tako, barem nakratko, nasred siromašnog naselja, koje se sa Beštija čini posuto spaljenim, srušenim i napuštenim brvnarama, zajedništvom ljeska čudna kuća što je ni grom ni podsmeh ni osvajač nisu slomili, i koja poput starog namćora ispod oka posmatra nebesa, brda i zamak što ništa i nikoga ne zaštitiše. U njoj, nasuprot suprotstavljenim naravima i zamašnim rasponima u učenosti, položaju i imućstvu, svaki govori o istom, s onoliko reči koliko zna i sa onim razumevanjem koje je dosegao. Koliko se može, stišavaju se nadmenost, pomodarstvo i obescenjivanje, nakratko nestaju položaji i zvanja, i postaje se jedinka lišena obeležja spoljnjeg sveta, svedena na klicu jedinstva, rodoljublja i pijane larme. Donose se novinski članci, obznane, oružje i raznoliki predmeti. Svaki izložak vuče sa sobom onoliko priča koliko se do zore može ispričati. Podjednaku pažnju i saosećaj dobijaju ispovesti i onih zboritih i ubedljivih, i onih što zapliću jezikom, plaču i kojima izmiču prave reči za zbrku, muku i diku koje mu se razgorevaju u grudima. Drin predmete uramljuje i kači na zidove, ili ih slaže na police, a Drim njihove istorije pažljivo zapisuje.
Tako je na istočnom zidu, umesto prozora, hartija sa naređenjem baltskog generala Brega: „… 4. Prilikom zakopavanja ubijenih treba paziti da se tamo ne stvaraju likejska svetilišta. Stavljanje krstova na grobove i njihovo ukrašavanje treba sprečiti. Zato sahranjivanja treba vršiti na usamljenim mestima…”
Pored je i dopis pukovnika baltske vojske u kojem predlaže hapšenja kad god se na javnom mestu zateknu više od tri Likejca u skupini, kao i streljanje svakog građanina Volgska sa rukama u džepovima jer „svaki vid tihog protesta ovog naroda, kao što smo videli, ubrzo postane sve osim tihog, i njihovom nepokornošću širi se poput zaraze”.
U fioci stola od borovine je nedovršeno pismo neimenovag baltskog zapovednika, napisano pred oslobođenje i nikada poslato u Baltsku kraljevinu. Njega je Drim sačuvao za sebe.
„…Naivnom se grad čini nesalomljivim. Ni izmene u prepletu ulica ni građevine koje pred njim niknu ne narušavaju mu utisak o njegovoj umirujućoj predvidljivosti i čvrstini. Dok korača i posmatra zdanja, kuće i trgove, on zaključuje da svaki taj postojani činilac ima određenu svrhu, te da se ljudi prema njoj kreću i ponašaju – oni su poput krda što istim stazama ide na ispašu, a time ne menja krajolik. Ta sledstvenost i privid u kojem je nepouzdani i prevrtljivi ljudski rod prinuđen da prilagođava kretanje, zamisli i vreme nepokretnosti bedema, kamena i kolovoza čine da se on oseća bezbednim. To osećanje kod nekih je još snažnije i dublje kada vide kraljev dvor, biblioteku, licej i crkve. Tome su, ipak, pamet i pamćenje kratkog dosega. Kada u grad stupi čovek silovit, a tek sila okrutna, smesta nestaje ta učmalost zaludnih, pospanih I mlitavih. Svaki bedem će se porušiti, a građevina koja je imala nekakvu namenu ili dugovečni i iskonski značaj postaje pribežište, arhiv krvoprolića ili služi kao bolnica i groblje. Uobičajene staze kojima se stado kretalo sada su preprečene i puste, a krajolik će siloviti očas preinačiti ili izbrisati.”
„Tako je to bilo kroz istoriju. No, šta ako se gradska vlakna i težnje stada mogu razmicati i oblikovati a da se ne izmesti ni cigla niti da se isuče mač? To se jedino može učiniti rečima. Toga je, takođe, bilo kroz istoriju. Sada je čas, a i potreba, međutim, da se takva vladavina pažljivije osmisli i doslednije sprovede. To je vladavina u kojoj nema pogubljenja i porobljavanja, junaka i jauka. Ta vlast ne može vekovima da se svrgne – nju marva ne vidi i ne protivi joj se. Ona nema kralja.”
„Mnogi varvarin je zarobio, poklao i preverio. Gospodario je silom, a tako je naposletku i svrgnut. Prekrajanjem reči, povesti i identiteta, međutim, i tihim ubistvom jezika, zaglušuje se dosluh sa precima, a umesto što padaju temelji koji se daju nanovo podići, u prašini zauvek skončavaju ličnost, ponos i prkos. Tada se prostodušni slivaju cestama koje su im već unapred iscrtane ka naizgled prepoznatljivim zdanjima, a usput zaboravljaju ko su i kuda idu, i jedino što čuju je naš šaptaj – šaptaj novog ustrojstva.”
„Kako odoleti toj moći – podaničke istorije, umove i duše precrtati i zatim prepisati našim jezikom, poput reči na ovoj stranici? To je stogodišnji rat. Ali, kao što svaki put počinje prvim korakom, tako i moja zamisao počinje prvim slovom.”
Rastko Stanišić, Hronika gneva, Logos, Beograd, 2025.