***
Otvorila je oči.
– O, fortuna… tišina je, na trenutak, zatreperila muzikom Carla Orffa i senzualističkim stihom putujućih klerika srednjeg vijeka, iz zbirke pod nazivom Carmina Burana.
Rijeka fotona odmetnutih od izvora, u istom ritmu, radosno se sunovratila u ušća Tihaninih zjenica, a onda se sve oko nje umirilo i postalo još običnije i neobično ružno, kako biva poslije ljepote Božjeg čuda. Krijući se, od sebe, pod maskom prostitutke i bježeći od prošlosti, čija sjena pada na svako njeno jutro, tokom prethodne, novogodišnje noći, zatekla se i zanoćila na ovom skučenom mjestu, u tijelu što još tješnje, poput groba nespokojnika, reciklira bolna sjećanja. Ambijent je odisao grotesknim neskladom i zapuštenošću. Ispod debelog jorgana, teškog od vlage i duhanskog dima, bila je polunaga. Osjećala je neobjašnjiv, nostalgičan svrbež na lijevom stopalu. Damirov utvarni lik mirovao je u blijedom mrtvilu samačke sobe, osvijetljene tek uspavanim plamenom u plinskoj peći.
Iako, vjerovatno, na pragu tridesetih, visoka, mršava pojava pred njom posve je djetinja. Govorio je pomirljivo, rijetko i tiho, loše artikuliranim, odsutnim glasom iz dalekog sna. U njegovim staklenim očima nema nikakve svjetlosti, kao da te oči zaleđeno gledaju u neke najdublje, mračne ponore. Njegovo voštano lice, sa izraženim jagodicama, izduljeno zapuštenom bradom, potpuno je bezizražajno. Intenzitetom kojim je stvarnost ulazila u sliku oko nje, sa okusom gorkog buđenja, Tihanina samosvjesnost bivala je sve jasnija.
***
Tihana ima trideset i šest godina. Živi u stanu, sa roditeljima, Draganom Petrovićem, inžinjerom mašinstva, u penziji i Sanjom Petrović, rođ. Marić, psihijatrom, također u penziji. Tihana je civilna žrtva rata. Ranog novogodišnjeg jutra ratne 1995. godine, po mnogočemu sličnog ovome, gelerima granate ranjena je ispred zgrade u kojoj stanuje. Njen život je od tada prepolovljen. U otpusnom pismu Vojne bolnice u Sarajevu stoji:
EPIKRIZA:
Pacijent hospitaliziran kao hitan slučaj, zbog povrede zadobijene od granate – kao civil. Primarno pregledan u UO (Konzilijarno).
Klinički znaci traumatskog šoka, slabo komunikativan. Evidentna ekstenzivna povreda lijeve noge: Distalno potkoljenica visi zajedno sa stopalom na koži. Pulzacije se ne palpiraju. RTG – također ukazuje na višeiverni prijelom lijeve potkoljenice. XXX Prostrjelne rane ektremiteta i kratke površne rane na glavi. Nakon hitne preoperativne pripreme, 01.12.1995. učini se prvi navedeni OP. zahvat (Amputatio cruris), a poslije prebaci se na odjel intenzivne njege. Pod kontrolom anesteziologa ordiniraju se transfuzije, infuzije, antibiotica i ANAT-e zaštita, Clivarin i analgetici. Konzilijarno pregledan od neurohirurga.
Glavobolje (vaskularne prirode). Urađen CT glave koji pokaže uredan nalaz. Slijedi poboljšanje.
09.01.1995. u općoj anesteziji uradi se toaleta i lavaža rane. Plasiraju se sekundarne suture sa drenažom. Redovno previjan. Otpočelo se sa bandažom bataljka i fizikalnom terapijom. Prisutan defekt kože na rani 2×3 cm. Pa se 02.01.1995. učini drugi navedeni OP. Zahvat (Ablatio et transplantatio xxxtis sec. Tierach.) u spinalnoj anesteziji.
Postoperativni tok uredan. Redovno previjan. Rane sanirane. Konci ex. Koža suha. Dati savjeti za dalje njegovanje bataljka. Nastaviti sa fizikalnom terapijom. Kontrola za 7 dana.
***
Pretjerala je sa pićem sinoć. Ne može se sjetiti svega što se dešavalo. Kako god, prošlo je. Ne boli je, uglavnom, ništa više od ovog „sada” i svjetlosti farova novog dana koji je progoni. Damir je stajao pored prozora, nijem i nepomičan. Gledao ju je.
– Šta me gledaš? upitala je drsko.
– Pa, gledam te…
Takve dječačke oči doživljava neraskidivo vezanim za svoje biće, kao što je jezero u kojem se Narcis ogleda, na slici, vezano za njegovu sudbinu. Ovo poređenje je upravo izmislila. U nekom prošlom, neponovljivom životu, Damir je mogao biti tek jedno od ogledala iz staklenog svijeta bajki, načinjenih da joj na čudesan način došapnu kako je najljepša na svijetu, čak i kada je prestala vjerovati u bajke. Nakon ranjavanja, nikada nije gledala u takvo ogledalo. „Baš čudno.” iznenadila se, jer je ogledalo ćutalo, razbijeno. I njene vlastite riječi, komadi od stakla, rezale su joj grlo, od jutros, pa je govorila samo onoliko koliko je bilo nužno.
– Dodaj mi protezu.
Damir ne postavlja pitanja. Ljudi uvijek pitaju, ubijeđeni da je drugima ugodno govoriti o svojoj nesreći. Mlađi je od nje i sudeći po svemu i sam je vrlo nesretan. „Lijepo od njega.” pomislila je. Ponekad je vlastite misli zbunjuju. Željela je otići.
– Kuda ćeš? Napraviću kafu, ostani još malo, rekao je Damir.
Među ljudima koji se površno poznaju ili ne poznaju uopće, kurtoazija je najčešći način da se kaže suprotno. Damirovo „ostani” mirne duše se može protumačiti kao „idi, više”. Damirovo „još malo” možda je značilo „zauvijek”. Sve u svemu, Tihana je odlučila da ode i nije razmišljala o tim riječima. Iza njenih leđa, u poništenom dijelu prostora i vremena, Damir je doviknuo: – Sretna Nova! U njegovom glasu nije bilo ironije. Zvučao je kao model koji na nekom takmičenju modela izrazi želju za mir u svijetu. Modeli obično nemaju blage veze šta to znači-mir u svijetu.
Jutro je bilo poškropljeno teškom i studenom sumaglicom. Pustoš, kao u snu. Kod zgrade OBN-a, na samoj periferiji Sarajeva omeđenoj podnožjem brda Hum, Tihana je pukom slučajnošću uspjela uhvatiti taksi. Taksist ju je, u retrovizoru, značajno pogledao i upitao:
– Jes’ to u ratu izgub’la nogu?
– Jesam. Nogu i jednu zlatnu minđušu. Minđušu sam naknadno pronašla, a noga k’o da je u zemlju propala…
– Niti jedan dječak u ovom gradu nema san da jednog dana postane taksist. Tihanin tok misli uhvatio je zeleni val kod Zemaljskog muzeja. – Zašto ih, onda, ima k’o mrava? To je previše srušenih snova za ovako malen grad.
Taksi je napravio polukrug kod Vijećnice. Vozeći se iza rasklimanog tramvaja, skrenuo je desno, u ulicu Safvet-bega Bašagića, a zatim je, poput izgladnjelog, crvenog pakmana neko vrijeme manevrisao kroz uske uličice Sarajeva. Pakman je napokon izdahnuo ispred zgrade u kojoj su stanovali Tihanini roditelji, pa samim tim i ona.
Refik Mujezinović, “Kako je čovjek postao majmun”, Nova NOVA POETIKA, 2026.