Posljednji
Negdje, u blizini izvora hladne rječice,
njena bistra toka,
gdje je voda studen okrepljujuća,
živi Posljednji.
U kući ograđenoj živom, šimšir, ogradom
i prozorima punim neba.
Po najvećim vrućinama
On se pokriva toplim dekama.
Ostala mu stara navika
kad su ga kamenovali
Njega i kuću mu,
jer je kuća posljednjega,
On se skrivao pod dekama
kao da bi mekoća njihova mogla smekšati kamenice.
I tako skriven je odlučio
da neće otići
od svoje kuće nikuda
i da nije to stvar prkosa
jer iz svoje se kože
ionako pobjeći ne može
Nego je odolijevao pakostima uvredama da je klica zločinačkog naroda
i svoju je nevinost izloženu nosio
kao robu sajmenu
Ostavljali mu ubode
pod rebrima, ispod pojasa, s leđa hinjeno,
On je to podnosio
jer u drugoj se koži ionako ne bi snašao
činio jedino što je preostalo
nosio izdašno krivnju svoga naroda
dok se svjetina ne umori od suđenja
a kamenje ne smekša poput osrčja.
Živio sirotanski, neupadljivo
od starog željeza i otpada svojih mučitelja.
Ponekad, činio im uslugu
vukući kola zaprežna, natovarena starudijama,
poput isluženog kljuseta
protrčao bi duž njihovih pogleda.
Taman da pomisle da su ga slomili
da im je lakše živjeti.
Ne znaju
to sveti Ilija goni kola nebeska
a oni se podsmjehuju
To sveti Franjo
mladom ždrijebetu olakšava terete.
U svaku udubinu noža
stabla je posadio
i šuma je njegova zazelenila, olistala
ugodna je hladovina.
Kad zašumi, sve u njoj zaboravlja da je na rani izrasla.
Duboko, duboko demone je svoje zakapao,
Na dno pakla vraćao.
Na mjesto njih, vrt jedan uredio
Posijao mirisnim travama
Vrt gorak, a ljekovit
Uređuje ga, okopava, ispija
Sebe opominje
Kako strašno je
Kad se žrtva u krvnika prometne.
Školski u tvornici oružja
Moj školski i ja nekada
U klupi istoj sjedimo, i prve korake pismene zajedno prohodavamo
Ušima golemim on lovi nerazgovjetne slogove
ponekad dočitava ono što se drugima među redovima prikriva
Jednoga dana, u bašti didovoj, kokoši sunce rađaju
svi se smiju, izruguju,
a jedna penkala crvena sa mnoštvom uskličnika vid mu pomuti.
E da mi je kao on golemo gledati.
Kažu mi, kad pitam za njega,
eno ga nosi kičmu u rukama,
operacija je uspjela.
On ponovo uči hodati, a ja čitati.
Sve smo jednom davno krivo naučili,
valja nam se uspravljati.
Moj školski leđa ranjenih i dalje stoji u tvornici oružja,
radi sa mecima, a svaki ga ubija.
Putanja od Iraka do Karlovca smjesti se među pršljenovima
Tako je kako je, sebi on ponavlja.
Odakle je došao, ništa mu drugo nije preostalo
nego raditi poslove koji svjetlo ugase.
Sad mjesto kičme nosi redenike jer život ima račune, troškove i crvene uskličnike.
Strijeljaju ga danomice.
Nižu se pištolji za stolom tvorničkim
kao što su nam, nekada, slova izmicala.
Dešnjaci i ljevaci jednako uspješno s njima rukuju
tako kaže uputa, jednostavno, kao školska zadaća.
Golemim ušima razaznaje
podrumi drhture dok sirene na uzbunu sudnji dan dozivaju
a njega posjekoše udaljene detonacije.
Školski osluškuje pa makar iskrvario na traci pokretnoj
zalijepit će se poput robota sve od sitnih šrapnela
Svaki dan iznova on se resetira
rakijom rane previja bez nje, davno bi se zagnojile
teško je sve, dok mu ugodno vid ne pomute. Male džepne bočice.
Nego pakuje kuršume, svaki kuglu zemljinu obiđe prije nego mu u moždinu,
kao u kuću svoju zalegne.
I svaki se dan isti ponavlja
Malo je živio, malo, u čašu ponavlja
onaj dječak što je ušima lovio abecedu pa azbuku
Ubilo ga u konvojima do slobodna teritorija
jer se tada humano podrazumijevalo sigurnost je tamo gdje si većina
samo što on posvuda ostade manjina.
Sve lijepo i sve njegovo ostalo je u bašti didovoj
pa kad metak zaluta on se tamo nakratko probudi.
Bolje mu tako umirati nego živjeti.
Brojevi zvijezde sanjaju
Iliji Jakovljeviću, svjedoku konc logora Stara Gradiška
Za koga to pamtiš Ilija na ostatke papira, rubove novina i sakrivaš u tajne pretince, postave, moždane vijuge i čuvaš
sa živom glavom da se oslobode pa
ispišu
trulež pakla, vješala za Boga, oltar Domovine
i na pokretnoj traci smrti
ljudi brojevi
male ribe u akvariju što Lovca svog čekaju
On ubija temeljito, iz plana, misije i dosade
na krv se privikao i uzvišenu ulogu
U međuvremenu one plutaju bešumno
zvijezde sanjaju
kad ih brojem imenuju ti ih svedeš na osmicu
kao i ti
da postanu beskonačna misao
svjetlopis uspravan
Svet u namjeri da se ne prećuti
Bog jedini
Istina
Petar planina
Petru Gudelju
Svijet kad preuzme umjetna inteligencija a jezik ogluvi od kakofonije nerazgovijetnih slogova
priroda će ostati jednodušna
vuci će i dalje u planini zavijati
poskoci se jednako pod narom gnijezditi
a munje nad Bijakovom svijetliti
Svete će tad lutalice planini hodočastiti
među dubovima slušati gdje Petar šumi, šušti, govori
kao čempresi u struku se povijati i
klanjati svetom prajeziku
ti posljednji luđaci.
Tragovi neba
Selvedinu Avdiću
Lokalnim autobusom i
šume se kroz šajbnu provlače
olistale, proljeće je raspusno
nebo ostavlja svoje tragove.
Na tren, oku se komadić raja ukaže
i miris narcisa iz vrtova
a onda se bešumno
vrata zatvore
nebo opet guta oranice
ljudi ulaze, izlaze
u lica se zagledaju
možda neko prepoznaju, ako ne,
bilježe za iduće susrete.
Vozač je bunar, na dnu uvijek ima vode
da se netko napije.
Oni što mu sjede prvi za leđima
žeđaju informacija.
One su delikatne, kao glave visibaba
rukama zemljanim prepipavaju nutrinu sugovorniku, nježno kao da krvavo srce među prstima premeću
sjeme sićušno u rahlu oranicu umeću.
"Imaš li ti braće još?" zapita jednoga, a on recitira epsku smrt bratovu:
Imao sam dva, u ratu postradala, obojica.
Jedan, stariji, cijeli rat preživio, ništa mu nije bilo.
U diverzantskoj jedinici.
Dejton potpisalo, nove im uniforme podijelilo. Zadnji zadatak, on se javio da izvlači ranjene.
S leđa ga snajper pogodio.
Na obdukciji nam rekoše da nije imao srca nikako. Posve se rasprslo".
Šutnja onda potraje, duga kao molitva.
Vozač prati krošnje, visoko u njima, sunce se razlijeva, kao to srce bratovo, put nam pokazuje.
"Kažeš ostao u tom položaju, kao da dovijeka izvlači ranjene".
Osjeća dužnost da preživjelog brata zaliječi pričama.
"Vidiš ovaj hotel Pilot, radi dobro u ljeto, zbog bazena, ljudi se kupaju.
E njemu je brat kao pilot stradao, iz JNA prebjego, u Hrvatsku, i oko Zadra ga srušilo.
Jer je bio jedini nasljednik, dobio je ogromnu odštetu, i tako je taj hotel nikao.
Ljudi se kupaju u herojskoj smrti bratovoj.
Šta će ovaj, nije on kriv što je preživio".
Vožač je usto i bivši učitelj, kao školsku djecu nas vaspitava.
Malo, pomalo, iz šumaraka, opet se rat prikrada, i vozač se sjeća dida, usmenog pripovjedača.
"Povazdan ga se moglo slušati.
A prvi je, i onaj drugi rat preživio, i duboku starost dočekao, i vaika je govorio:
Samo ničije ne hapaj, tuđa suza i znoj sve pristižu.
Kad bi im naredilo da zarobljenike u šumu odvedu i streljaju, oni bi u zrak pucali,
jer ne treba se, a i ne smi baš svaka naredba poslušati".
Pitaju ga iz obijesti, jel ti ovo voziš migrante?
"Kartu su kupili, daklem oni su putnici.
Moj je dedo, što je dva rata preživio, ovako govorio:
Nemoj gristi ljude oko sebe, nisu zadžabe žvaku izmislili".
I tako, vozi, i govori, s dna bunara malo vode zagrabi da ljudske požare zagasi.
Proljeće u malim gradovima
Svakog dana, u četiri, sjedaju u svoja fina auta
i odlaze, sve uz drvorede, dvjestotinjak metara do kućnog ulaza
rade za banku što prvu privatnu bolnicu posjeduje, dakle zašto bi hodale.
To je za sirotinje.
Mimo njih izrasta novi tržni centar i kompleks luksuznih stanova
po imenu novog vlasnika – njegov city,
u plaćenom oglasu nekad važnog lista
dotiče se te „kapitalne investicije“
„Jer mjesto još nikad nije imalo nešto tako luksuzno
možda i preluksuzno
ipak je to ovom gradu nedostajalo“
Raste, dakle, luksuzno tržni centar na mjestu tvornice
preko noći su odlučili da nije isplativo
proizvoditi
komplete hitne pomoći
i tkalački su stanovi u smeću završili
Hitna pomoć je luksuz,
niču nam trgovine.
U isto vrijeme otprilike, otac i sin,
uz puteljak od maslačaka
raterećuju nas otpada,
žuto sunce prizemljeno
put im pokazuje
dok pedaliraju kartone, limenke, stare lustere
i sve jestivo iz kontejnera.
Sin izgleda kao anđeo sikstinskih kapela
za ovaj svijet
previše.
I tako svakog dana, oko četiri,
Sin Božji nad smeće salazi.
