…
jutra su velika čuda. otkucavaju jučerašnje nježnosti savršeno kao kronometar. namreška se čelo u površinu onog mora čiji miris probija zatvorene prozore i otupljuje neurotične urlike grada. ruke su ti ispucale i suhe i znamo vani je bura. utiskujemo se jedno u drugo toplinom.
kuham čaj. tebi od koprive, meni zeleni.
tmasto zvone zvona.
pala je jesen u pomaknute kazaljke sata i dječiji smijeh na karuselu i poneki usputni dodir ruke.
već dugo ne sanjam da letim.
već dugo nisam bio u parizu.
…
sanjam da mi je glava utonula u meku i toplu mahovinu i ne znam gdje sam bio ali osjećam da je zrak zasićen vlagom kao da sam pored rijeke u maglovito svitanje i mogla bi biti jesen a tamo preko rijeke je šuma a iza te šume neki francuski grad sa svojim krovovima kao kišobranima nad usnulim sobama a ja volim izgovarati tvoje ime barbara usred žamora i užurbanih koraka metroa dok razmišljamo da li da krenemo žutom linijom tri stanice i onda se prebacimo na ljubičastu
…
1.
moram umrijeti malo. jato
istih ptica proljeće kroz gusto
jutro kao ton
violine.
2.
u tebe ulazim polako
kao u tajnu tamu sfinge. kao u
nesuđeno more.
3.
težak je i zaražen ovaj
južni vjetar. ne znam kako je
dospio ovdje. naglo se uspravim
i osjetim bol u leđima.
skoro kao blues.
4.
postajem dio pustoši, pougljenisano šiblje i užareno kamenje. lice mi je crno od pepela a tijelo od gavranovog perja. treba jesti sjemenje i orašaste plodove.
…
1.
(spora misao). grad je
razapet u svoju povijest.
upoznao sam okrutno i nužno.
2.
izdvaja se nebo.
3.
zanimljivo je gledati druge kako se smiju i razgovaraju. toliko suvišnih i nepotrebnih riječi. na hladnim raskrižjima ima nešto što prepoznajem kao kajanje ili žaljenje. ili oboje.
4.
volim te.
5.
VOLIM TE.
6.
jutro je stisnuto između korice
jabuke i usne. razmeće se
mirisom mora kao antička skulptura
prenaglašeno malim penisom.
7.
ravnoteža je u kostima
i dugom žvakanju svakog zalogaja.
8.
volim te. ( scena prva- autoradio svira, mijenjaš stanicu, pali se zeleno, krećeš, kroz prozor se čuje lajanje psa).
9.
volim te.( scena druga- lagano krvarim, ne boli me, nema potrebe za bolnicom, rana se otvara kao vagina, čuje se lajanje psa).
10.
prostrt ću svoje tijelo kao nenapisani stih trećeg psalma.
…
gumene čizme ostavljaju
jasan trag na mokroj
zemlji. dodiruju nas zidovi
i nesanica, sva ta poslijepodneva
provedena u pakiranju kufera.
ne očekujem, ne slutim. imam čvrste mirise
ugravirane slučajnim slijedom
u ludi cvijet. ne pristajem. imam,
tamo gdje nas nema, prhutava
krila vrabaca. imam ciklu,
mrkvu, heljdu i visoku
vinsku čašu. imam neurotični
grad koji se pretvara u skupi
hotel jeftine zabave. kad se
budemo sreli razlit ćemo se preko
oštrih rubova.
…
kada odlazim hodam unatrag da bih vidio što ostavljam za sobom. tako je i trudna jeanne skočila kroz prozor, hodajući unatrag, gledajući mrtvog modiglianija na krevetu.
moji odlasci su rađanja i umiranja.
ponekad misao zastane
kao slovo koje se zaglavi
na staroj pisaćoj mašini.
osjećam se kao mjesečar koji hoda bos po snijegu.
nesvjestan stvarnosti probudi se
promrzlih stopala.
nekoliko osmjeha kasnije, golubi i umirući izlozi.
nevidljiv. kost planine. u pukotinu.