“Brod za Issu“, Robert Perišić
Prošle godine imala sam priliku upoznati Perišića nakon gostovanja nizozemske autorice Eve Meijer čiji sam roman ˝Kuća za ptice˝ prevela. Imao je tad ruku zamotanu zavojem, a kad smo ga pitali što je bilo, rekao je da je nekog mačka u susjedstvu pogrešno pomazio, pa ga je ugrizao, ogrebao… Tad još nisam znala kakvu knjigu priprema, a kad je objavljen ˝Brod za Issu˝ postalo mi je jasno zašto je bio na promociji upravo ˝Kuće za ptice˝, a i priča s uličnim mačkom mi je bila još draža. Mnogo je toga zbog čega je ˝Brod za Issu˝ posebna knjiga: prije svega vrijeme radnje koje seže u daleko doba doseljavanja Grka iz Sirakuze na današnji Vis. Kako rekonstruirati to vrijeme i smjestiti u njega likove koji su uvjerljivi, problemi su koje je Perišić više nego uspješno riješio. Nadalje, tu je ˝lik˝ pripovjedača koji je u ovom slučaju ni više ni manje nego povjetarac koji živi beskrajno dugo i ima spoznaje iz prošlosti i budućnosti koje ljudski protagonisti nemaju, pa upravo njemu autor spretno prebacuje broje informacije o onom dobu, ali i budućem razvoju događaja, kao i filozofska promišljanja ponajviše o slobodi i ropstvu, odnosu čovjeka i životinja u to davno doba i još koječemu. I ono najvažnije – glavni junak je mali rob, dječak Kalija koji svom mladom gospodaru otme mačku jer ju ovaj ne voli i maltretira, a scene bijega Kalije s Miu u naručju, a onda još i odlazak iz Sirakuze na brod za Issu kad im se pridruži i magarac Miko, duboko su me dirnule, a vjerujem da su i mnogi poput mene pustili suzu od ganuća.
Na slici smo moja Miu-Gita i ja, njena ropkinja.