Prije kad bih govorila o sebi, rekla bih:
Da, ja sam to što jesam
I puštam da se u mom tijelu, u mojim godinama
Dogodi taj proces
Koji sjeme dopušta stablu
I kamen kipu, bit ću cjelina.
I možda je to bila istina. Jedna istina.
Ali, ah, budila sam se pitoma kao bršljan
I zgrabila sam zid kao što ljubavnici
Grabe jedno drugo svojim zakletvama.
I poslije sam se širila okolo,
Uspravna u usamljenosti hrasta,
U glasnoj samoći, gostoljubiva sjena
Mi je sjedeći u hodalici
-svojim oštrim nožem uspomena-
Dala vjerodostojno svjedočanstvo moje kore.
Moj stav se mijenjao
Ponekad se odmarao,
A ponekad je počivao na zanesenosti;
Ili milost ili bijes, uvijek dvije kontradikcije
Spremne da budu iskorijenjene
I da izniknu u ruševinama poraženog.
Svakim satom sam nekog nadomještala,
Svaki sat sam išla iz razrušene gostionice
U kojoj nisam našla ni pokvarenu svjećicu,
U kojoj nije bilo moguće ništa ostaviti.
Prisvajala sam imena, krunisala sam se njima
Da bih kasnije mogla baciti, daleko od sebe, oduzimanje svojina.
Ovdje je hematin već na kraju, još uvijek ne znam
Koje ću lice dati smrti.
Priredila i prevela sa španjolskog: Mihaela Šumić