Russell Edson je jedan od najznačajnijih i najoriginalnijih pjesnika s kraja 20. stoljeća. Edson je zasigurno jedan od najistaknutijih američkih prozaista. U antologijama je prisutan i kroz prozu i fikciju. S jedne strane, njegov opus je jako narativan i u fokusu je ‘pričanje priče’ s minijaturnom kompozicijom događaja. S druge strane, kod Edsona nalazimo skoro manijakalno lingvističko putovanje koje je nepovezano, fragmentirano i neodređeno. Priče, koje nalikuju na bajke i prozaične pjesme, su fantastične i onirične, dok, opet, izgleda da transcendentiraju u carstvo snova. Slijedeći ‘logiku apsurda’, njegove pjesme ne otkrivaju jungovsku kolektivnu nesvjesnost ili bretonijski osjećaj ‘istinskog funkcioniranja svijesti’. Zapravo, Edsonove pjesme predstavljaju nepovezani fantazmagorični i anegdotični impuls. Ova apsurdnost se oslanja na nesvjesno kako bi ismijala i uzdrmala ono što nas čini ljudima: našu nesavršenost, paranoičnost, naše strahove, zadovoljstva, ljubavi, naša (pogrešna) uvjerenja i našu konfuznost.
Moj prijatelj, nekada predavač kreativnog pisanja na Colorado State University, studentima je opisao jednu Edsonovu pjesmu slijedećim uvodom: „Ovdje imamo primjer onoga što najluđa osoba u Americi misli posljednjih dvadeset godina“. Komunicirajući s Edsonom preko dvadeset godina, mogu s punim uvjerenjem kazati da je on mentalno potpuno zdrav i jako inteligentan. No, ipak ima nešto što bi se moglo dodati ovoj tvrdnji. Edsonove pjesme zaista izražavaju jednu vrstu ludila što pokazuje njegov zagriženi interes prema ljudskom umu, iskustvu i jeziku. Da bi razumjeli, ili barem uspostavili vezu sa Edsonovom pjesmom, treba razumjeti šta je nestabilno, iracionalno i nelogično u ljudskoj svijesti, misli i ponašanju. Donald Hall ovako govori o Edsonu: „Kakav god da je njegov metod pisanja, on kreira nadrealnu poeziju. Malo pjesnika je pisalo kao što to čini Edson, van cijelog racionalnog univerzuma – infantilno, paranoično – sa svojim malim zakrivljenim svemirom za sebe stvorenim, u koji je nemoguće prodrijeti drugačijim stanjima misli“ (American Poetry Review, 1977). Edsonov nadrealizam nije tek puki opisni, figurativni ili simbolički; on je ‘potpun’ dokle je cijela pjesma prizor i fantazija gdje je sve moguće. Ako postoji predjezično stanje, ‘viša realnost’, da upotrijebimo Bretonov termin, u tom slučaju Edson tjera svoje čitatelje ka tom mjestu. Kao apstraktni ekspresionistički slikar (u ulozi nadrealiste) sa četkom i platnom koji izobličuje realnost kako bi utjelovio osjećaj i bolje predstavio ljudsko iskustvo, Edson kao čarobnjak nanovo kreira riječi i predstavlja univerzum. Rezultat je ponekad histerično smiješan i zastrašujući.
Od ranih 1960-ih, Edson zasljepljuje svoje čitatelje jezivom logikom, (ne)racionalnom narativnom gimnastikom, te komičnom mudrošću. Morton Marcus piše da je Edson „majstor čarolije riječi, opsjenar duše koji ne izvlači zečeve nego značenja iz tame šešira kojeg mi zovemo univerzumom“ (webdelsol.com). A, ustvari, Edson vuče cijeli zvjerinjak životinja, znanstvenika, nezadovoljnih poljoprivrednika, mrzovoljnih liječnika, sirena, drvenih beba, i raznih drugih iznenađenja iz mraka. I kao što Marcus primjećuje, ovi likovi dolaze ispunjeni značenjem i idejama koje su ponekad vizionarske a nekad i ‘otkačene’. Edson je autor brojnih djela: Appearances, (Thing Press, 1961); A Stone Is Nobody’s, (Thing Press, 1961); The Very Thing That Happens, (New Directions, 1964); The Brain Kitchen, (Thing Press, 1965 ); What a Man Can See, (The Jargon Society, 1969); The Childhood of an Equestrian, (Harper & Row, 1973); The Clam Theater, (Wesleyan Univ. Press, 1973); The Falling Sickness, 4 plays, (New Directions, 1975); The Intuitive Journey & Other Works, (Harper & Row, 1976); The Reason Why the Closet-Man is Never Sad, (Wesleyan, 1977); With Sincerest Regrets, (Burning Deck, 1980); The Wounded Breakfast, (Wesleyan, 1985); Tick Tock, (Coffee House Press, 1992); The Song of Percival Peacock, a novel, (Coffee House, 1992); The Tunnel: Selected Poems, (Oberlin College Press, 1994); The Tormented Mirror, (U. of Pittsburgh Press, 2000); The House of Sara Loo, (Rain Taxi, 2002); O Túnel, (Assirio & Alvim, 2002). I naredna je, u 2005., The Rooster’s Wife, BOA Editions, Ltd.
Čak i s ovako impresivnom listom publikacija, Edson je i dalje vrlo skroman. Zapravo, često je iznenađen ljudima koji su duboko zainteresirani ili pišu pod utjecajem njegovog opusa. U jednoj intimnoj korespodenciji napisao je: „Moramo zapamtiti da su riječi neprijatelji kreativnog pisanja. Ideal je pokušati ne pisati previše mimo članova engleskog jezika, a, an, the. Vjerujem, ako ću ikako biti upamćen, bit ću upamćen po mojoj ljubavi prema tim članovima više od bilo koje druge stvari napisane između njih. Jako sam ganut činjenicom da ti moj rad toliko znači, no istina je da moj rad ne vodi nikamo, i dokazuje loš utjecaj, čak i prema meni, piscu koji to piše.“ Istinski se nadam da će njegov ‘loš utjecaj’ još mnogo godina nastaviti imati širok i bezočno zabavan utjecaj na našu maštu i pisanje…
MARK TURSI
Mislio sam početi s vrlo općenitim pitanjem, samo kako bih ovoj raspravi dao neki kontekst. A to je, šta misliš o današnjem stanju poezije u Americi? Gdje smo sada i kamo misliš da idemo?
RUSSELL EDSON
Ja sam prilično pustinjak, ali moj je dojam da postoji neka vrsta neinspirirajuće tuposti. Ne tako davno činilo se da postoje barem neke zanimljive ličnosti. Oni su ili umrli ili otišli u duhovnu hibernaciju. Naravno, nikada se ne može doista znati što se događa dok se ne dogodi. Zato u većini slučajeva mi obično kasnimo.
MARK TURSI
Da li je izbor biti ‘pustinjak’ – barem u smislu svijeta poezije – politički izbor? Dakle, koji su to tvoji razlozi za veliko odsustvo sa savremene književne scene?
RUSSELL EDSON
‘Pustinjak’ je jedan od načina života u koji čovjek dospije a da to i ne primijeti. Žirafa ne razmišlja o sebi kao o žirafi. Jednostavno se desi da ste žirafa a da o tome i ne mislite.
MARK TURSI
Još jedno pitanje o kojem sam razmišljao je činjenica da prilično pripadaš ‘underground’ ili ‘kult’ piscima. Naime, postoji mnogo drugih pjesnika, studenata i ljubitelja književnosti koji čitaju tvoja djela, a vjerovatno postoji i mnogo pisaca koji su pod utjecajem tvog rada. Ipak, i dalje si marginaliziran od šire akademske i književne zajednice, i često nisi uključen u takozvani kanon. Po tebi, zašto se ovo dešava?
RUSSELL EDSON
Ako je moj rad, kao što je rečeno, „još uvijek u velikoj mjeri marginaliziran od strane šire akademske i književne zajednice“, to je vjerovatno zato što ih nije briga za to. Budući da sam, kao što sugeriraš, neka vrsta pustinjaka, nikada nisam mislio o sebi kao marginalncu ili mainstream piscu, samo sam sretan pišući. Naravno, književna zajednica je vrlo društven klub, a ja sam stvarno predaleko od organizirane zabave.
MARK TURSI
Tvoja poezija pokazuje napetost između jezika i stvarnosti, i jezika i svijesti, što je ponekad uznemirujuće, ponekad komično, i češće, pomalo oboje. Novije pjesme iz „The Tormented Mirror“ , na primjer „Nice” i „The Redundancy of Horses“, ili starije pjesme iz „What A Man Can See“, kao što su „Signs” i jedna od mojih apsolutno omiljenih pjesama „A Man With a Tree on His Head” su neki od primjera gdje sam zapazio da zaista istražuješ ovu napetost. Također si naveo da je jezik pokušaj pobijede u raspravi oko nereda i kreiranje logičnog svijet „unutar svog vlastitog ludila“. Ipak, u nekim drugim prilikama izgledaš prilično ambivalentan naspram jezika. U ranijem intervjuu, na primjer, navodiš da je „poezija stvar geste i znaka, skoro između svijesti, misli, realnosti i jezika“. Koju ulogu ima ‘ja’ u tom odnosu? Kakva je uloga poezije u tom odnosu?
RUSSELL EDSON
Općenito, dva su osnovna oblika kreativnog pisanja – roman i poezija. Jezik je svijest, i tu se kreira roman. Poezija izvire iz iskustva snova, iz nesvjesnog. Poeziji nije nikada ugodno u jeziku jer ono nesvjesno ne umije govoriti. Svo pisanje je pripovijedanje. Roman opisuje stvarnost riječima, poezija slikama. Rekao bih da je u historiji književnosti najprije nastao roman koji je podučio poeziju kako da govori. Ovaj proces nazivam san budnog. Biti potpuno svjestan i u isto vrijeme sanjati nad stranicama.
MARK TURSI
Pitam se, koliko je tvoj posao kritika? Dakle, da li su tvoje pjesme satirične? Na primjer, pišući o nadrealizmu i fabulizmu (magijskom realizmu), Robert Scholes sugerira da je: „satira magijskog realizma u manjoj mjeri etična ali više estetična od tradicionalne satire. Pisci magijskog realizma u određenoj mjeri vjeruju u umjetnost no odbacuju sve etičke apsolute, te tako odbacuju i tradicionalnu vjeru satiričara u učinak satire kao instrumenta reforme. Umjesto toga, oni imaju profinjeniju vjeru u humanizirajuću vrijednost smijeha.“ Šta misliš o njegovoj ocjeni? Da li smatraš da tvoj rad odbacuje etičke a favorizira estetske izbore?
RUSSELL EDSON
Ponekad je moj rad humorističan, ili smiješan, no nikad ne znači satiru. Satira ima društveni ili politički cilj. Ne bavim se unaprijed smišljenim idejama o realnosti. Tragam za logikom realnosti, a to je oblik misli, više nego ijedna druga ideja ili koncept. Pisanje je za mene zabava otkrivanja. To znači da želim otkriti nešto što nisam znao da će biti na stranici. Iskustvo pretvoreno u artefakt kreiran logikom sna. Davno sam spoznao da je pjesma iskustvo, bez obzira iz čega je to iskustvo rođeno. Suvišno je kazati da poeziju ne vidim kao urednički komentar.
MARK TURSI
Osim sna i iskustva, čini se da se oslanjaš na ono što bi se moglo nazvati dubokim kulturnim mitologijama ili možda čak i ono što je Jung nazvao kolektivno nesvjesno, kao i jednostavni društveni tabui i tjeskobe. Nedavno, u „Allegory“, na primjer, izlažeš nasilje sadržano u dječjim bajkama kao što je „Ivica i Marica“. Ili , u „Čovjekolikom majmunu“, gdje si dotakao temu bestijalnosti. Kako su ove teme ušle u tvoje pjesme? Da li jednostavno pokušavaš da preokreneš postojeće pojave ili da otkriješ nešto dublje unutar kolektivne nesigurnosti i tjeskobe?
RUSSELL EDSON
Nemam posebno mjesto u svojim radovima; kada sjednem da bih pisao nikada ne znam šta će moj mozak izbaciti, to je samo moj prirodni izraz kao referenca na tu kulturu. Moj posao kao pisca je uglavnom urediti kreativni nalet. Sam mozak je kreativni motor. To je nešto što svako ima; svi smo kreativni. No nadareni pisac je dobar urednik. Moglo bi se reći luda osoba je izgubila podjelu između snova mozga i uredništva svijesti. Dok je pisac iznimno svjestan čak i dok sanja. Tako za mene sve prolazi. Sjednem da bih pisao, s praznim papirom i praznom sviješću. Gdje god organ realnosti (mozak) želi ići ja ga slijedim sa plavom olovkom moje svijesti. Poezija je stanje zdravog razuma, razmišljanje punim umom, gdje je oblik misli važniji od određene misli. To je više način razmišljanja nego tehnika.
MARK TURSI
Ja sam također zainteresiran za pitanja forme poezije – nešto izvan proste razlike između stihovane i prozne pjesme. Mnoge od tvojih pjesama izgleda da proizlaze iz onoga što bih nazvao osnovni ‘recept’ ili početna shema ili okvir: na primjer, on uključuje „modernog običnog čovjeka koji iznenada upada u alternativnu stvarnost u kojoj gubi kontrolu nad sobom, ponekad i do te mjere da je nepopravljivo apsorbiran – i figurativno i doslovno – od njegovog neposrednog, a najčešće domaćeg svakodnevnog okruženja“ (kao u „Conjugal“ i „The Passion“) . Drugi vid uključuje lika koji se neki način bori s tehnologijom, gdje ga/nju često nadjačava (kao u „The Automobile“ i „The Square Wheel“). Vidim da mnogi od tih recepata proizlaze iz osnovnih odnosa – na primjer bavljenje životinjama i znanstvenicima, ljekarima i tijelom, poljoprivrednicima i krajolikom… Krećeš li od neke vrste početnih okvira i zatim od toga gradiš strukturu? Ili, misliš li da ove sheme proizlaze iz ili otkrivaju neke temeljne aspekte ljudskog stanja?
RUSSELL EDSON
Poezija je uvijek u potrazi za jezikom, jer nije prirođena jeziku kao što je to roman. Kao što sam vjerovatno već rekao, roman je taj koji je pokazao poeziji kako bi došla u jezik. No, mi imamo tendenciju nelagode i straha od nesvjesnog; to gledate samo noću u privatnosti naših snova. To je razlog zašto su pjesnici osjetili potrebu za fizičkim otklonom od stiha kako bi budni sanjali. Kao što sam rekao prije, ne vidim svoj rad kao osobni izraz koji mi daje slobodu koja je zamišljena u romanu. Toliko mnogo današnje poezije je opterećeno pojmom samo-izražavanja, što zaključava kreativnu silu u sentimentalnu taštinu. Svo kreativno pisanje je pripovijedanje. Dva osnovna pristupa su roman i poezija. Roman opisuje šta to znači, a poezija postaje ono šta to znači u slikama. Književnost je linearna umjetnost izgrađena od vremena, poezija je djetinjasto bezvremenska i kružnog toka. Koliko ja znam, pjesma u prozi ponavlja čin romana iznenada otvarajući poeziju jeziku. To je uvijek otkriće nečeg nepoznatog i neplaniranog.
MARK TURSI
Imaš li u backgroundu filozofiju ili logiku? Pitam dijelom zato što sam zainteresiran za način na koji si preokrenuo tradicionalnu misao i logičke obrasce. Kreiraš komične tautologije ili negativne tautologije kao u „A Man With a Tree on His Head” i „Sleep“ i, naravno, tu je mnoštvo nelogičnih zaključaka. Kakva je tvoja veza s logikom i filozofijom? Kako pristupaš kreiranju ‘logike apsurda’, što je značajna karakteristika tvog rada?
RUSSELL EDSON
Nemam formalni background, kao što kažeš, u bilo čemu. Samo smišljam stvari tokom rada, bez programa. Tako je zabavnije.
MARK TURSI
Ti si u „Portrait of the Writer as a Fat Man“ spomenuo kako mrziš ‘konsticipirane rečenice’ koje se plaše biti bilo šta osim tačne. Svi mrzimo konstipaciju – imaš li ikakvih prijedloga kako spriječiti ovu blokadu?
RUSSELL EDSON
Možda dobra psihološka medicina, koja ide ovako: samo stavite nešto na papir, nemate što izgubiti, osim svog života, koji ćete ionako izgubiti. Tako idite s tim, uživajte u ovom posebnom trenutku koji vas dovodi do pisaćeg stola. Opustite se u pisanju i kreativnom trenutku olakšavanja, imajući na umu da će u svakom slučaju sve biti izgubljeno.
MARK TURSI
Tvrdiš kako poezija treba biti oslobođena ukrasa i elemenata koji se obično očekuju u pjesmi. No, ti svakako uvodiš raznolika poetska sredstva (npr. metaforu, simbol, ironiju, itd.). Da li postoji neka vrijednost u načinu kako formalne tehnike i tzv. književna sredstva utječu i upravljaju supstancom, sadržajem i materijom pjesme?
RUSSELL EDSON
Tzv. književna sredstva, metafora, simbol, ironija, kao što si rekao, su prirodni načini funkcioniranja ljudskog uma. Ne mora se razmišljati o njihovom korištenju, oni su već tu kao naše ruke ili oči. To je način na koji ljudska vrsta misli i izražava se u običnoj trgovini. Tako smo svi umreženi, da upotrijebim moderni izraz.
MARK TURSI
Vidio sam neka tvoja vizualna umjetnička djela – naslovnicu „The Tunnel“ i „The House of Sara Loo“, naprimjer. Možeš li kazati nešto o ovom vidu umjetnosti i možda o načinu kako se time uspostavlja interakcija s tvojom poezijom? Da li postoje neki bitni utjecaji iz područja vizualne umjetnosti?
RUSSELL EDSON
Naslovnica „Tunela“ je djelo ludog redovnika, koji je isklesao mnogo grubih glava u granitu na francuskoj strani La Manchea. Moji radovi su na mnogim naslovnicama mojih knjiga. Ranije sam razmišljao o mogućnosti da budem slikar, no shvatio sam da je to sve previše neuredno. Pisanje je fizički manje dosadno. Naravno, priprema knjige za objavljivanje je jedva vrijedna cijelog tog puta. To je još gore nego domaće zadaće iz škole. Nekako život uspije naći poteškoće, bez obzira koliko čist put može izgledati. Teško je zamisliti ijednu živu stvar koja ne pati zbog svojih bioloških ograničenja.
MARK TURSI
Smatram da je slikarstvo čvrsto povezano s poezijom, i tu ne mislim na puko prizivanje očiglednih historijskih poveznica (npr. Stein i kubisti). No, postoji određena – iako slaba – veza između načina na koji slikar stvara sliku, a time i reproducira psihološki i emocionalni okvir preko fizičke reprodukcije, i načina na koji pjesnik pokušava isto s jezikom i slikom. Posebno me privlači eksperimentalni film – kao što je Stan Brakhage, Richard Breer itd. Postoji određena fluidnost svijesti pomiješana s fizičkom stvarnošću koja ne izgleda moguća u drugim umjetničkim medijima, osim možda poezije. Dakle, zanimaju me tvoja promišljanja o vizualnoj umjetnosti.
RUSSELL EDSON
Sve umjetnosti imaju snažnu bliskost s poezijom no razlika je u činjenici da su druge umjetnosti vezane za osjetilne organe kao što su oči i uši. Poezija se može slušati, čitati, ili prenijeti u Morseov sistem; može se čitati u Braillevom pismu. Drugim riječima, sve druge umjetnosti imaju fizičku prisutnost što pisanje mora uvijek postizati. Poezija, što je paradoksalno, nije umjetnost jezika kao što znamo da to jeste roman. Ona je, kako si naveo, više vezana za slikarstvo. No čak i više za nijemi film, pošto su snovi uglavnom lišeni jezika. Podsvijest novorođenčeta ne umije govoriti. To je područje fizičkog razumijevanja. Njegov jezik je jezik slika. Poezija je fizička umjetnost bez fizičkog prisustva, tako da obično pronalazi sebe u ritmu otkucaja srca, u tupom zvuku dana i u djetinjem hvatanju realnosti rima.
MARK TURSI
Slažem se da se čini da poezija zahtijeva postizanje fizičkog prisustva. Također, čini se da poezija zahtijeva i naknadno traženje tog fizičkog prisustva. Drugim riječima, traži od nas da kreiramo nešto smisleno, nešto što ima značenje, što apstraktno slikarstvo ili, zapravo, i film i većina drugih oblika vizualne umjetnosti ne mogu. Jedinice poezije su inherentno denotativne, te nas riječi i slike prisiljavaju da pronađemo fizički okvir putem učinka označenog, bez obzira na kakvu manifestaciju se upućuje. Ili, kako reče, kroz ‘ritam otkucaja srca’ ili ‘realnost rime’. Možda u tom slučaju, povezanost s fizičkim je manje slikovita i više zvukovna ili fonetski motivirana? Ili, postoji li ritam koji je temelj slike ili je na neki način neodvojivo vezan za nju?
RUSSELL EDSON
U poeziji obrasci ritma i rime daju otklon kako bi um bio slobodan sanjati. Snovi, kao i poezija, su fizičke kreacije bez svjesnih sredstava izražavanja. Vjerujem da je poezija ušla u jezik nakon otkrivanja romana; roman je taj koji je naučio poeziju da govori.
MARK TURSI
Na dnu neba…
RUSSELL EDSON
Na dnu neba je čovjek koji stoji na zemlji, pljeskajući…
MARK TURSI
Također sam se pitao – šta to radiš van ‘tunela’?
RUSSELL EDSON
Šta radim van tunela? Zar postoji van?
MARK TURSI
Zaista volim pjesme upravo izašle u „Sentence“ – posebno „Rocks“. Da li radiš na novoj zbirci? Da li uskoro možemo očekivati jednu?
RUSSELL EDSON
Radim na novoj zbirci. Možda ću je nazvati „The Rooster’s Wife“.
MARK TURSI
U pjesmi „An Observer of Incidentality” pišeš: „Zaključak: Slučajnost je samo teorija. Kada se jednom postane svjestan toga, odmah se kreće ka centru pažnje posmatrača, uzrokujući da sve ostalo uđe slučajno, uključujući i posmatračevu slučajnost.” Sviđa mi se ironija koja je ovdje prisutna, podstiče me da promislim o Heisenbergovom principu neizvjesnosti ili o principu neodređenosti koji je uveden u književnost. Iako postoji mnogo krivih funkcija koji su neki iz humanističkih nauka unijeli u izvornu jednadžbu; tj. način na koji posmatrač utječe na posmatrano i odnos sila… Mislim da su neke primjene prihvatljive i prikladne – posebno imajući na umu Heisenbergovu raspravu o ‘neizvjesnosti’ sa Schrodingerom i Einsteinom. Postoji li ‘otprilike’ za neizvjesnost? No, kako god, ova predodžba o neizvjesnosti je zanimljiva s aspekta tvog rada. Dakle, koja je uloga slučaja i ‘slučajnosti’? Šta je sa poezijom općenito? Mnogo pišeš o nesvjesnom, tako da se čini da slučajnost ima značajnu ulogu u tvom poetskom senzibilitetu. Da li postoje i drugi načini, pored nesvjesnog, gdje slučajnost utječe na tvoj rad ili kreativni proces?
RUSSELL EDSON
Volim sve te divne stvari koje fizičari kažu o materiji. Materija je tako zanimljiva ideja, bez obzira kako je opisivali. Zaboravio sam ko je najprije došao s tom idejom, no ona oduvijek okupira moj um poznavajući one koji su potpuno uvjereni u postojanje materije. I čak iako ne postoji, ta ideja može tako dobro funkcionirati. Ova tema se može proširiti i zamisliti cijelu kosmologiju. No šta god mogli zamisliti, postoje samo dvije stvari koje ostaju konstantne; jedna je mozak (organ realnosti) i druga je realnost svega drugoga, uključujući i naš mozak. Mogućnošću, sve mogućnosti postaju slučajnosti, kao u mogućnosti da se zatvorena vrata otvore i mogućnosti da neko uđe. Cijela logika počinje slučajnošću, nasumično nalazi svoj uzorak kao slagalica neurona, dajući fokus ideji uzorka; uzorak koji je uvijek tu, jedino čeka da se o njemu promisli.
MARK TURSI
Ovo je zanimljiva predodžba, tj. da sva logika počinje slučajnošću. Ta predodžba je duboko ukorijenjena u našim psihama. Razmišljam o apsurdnim anegdotama – kao ona o jabuci koja pada sa stabla i pogađa Isaaca Newtona u glavu – i tako je otkrivena gravitacija!!! No, zasigurno postoji validnost u ovim slučajnostima koje su se kasnije razvile u nešto posebno. No, u intervjuu koji si dao Peteru Johnsonu, pomenuo si nešto što je Charles Simić rekao u uvodu pjesničke proze, u „Verse“: “Drugi se mole Bogu. Ja se molim slučajnosti da mi pokaže izlaz iz ovog zatvora kojeg zovem ‘ja’“. Slažem se da prozna pjesma može biti ovakvo mjesto za odmor – privremeni bijeg od ideje ‘ja’, kako sugeriraš. No, pitam se da li je slučajnost pravi ‘bog’ kome se treba moliti? Kome bi se ‘molili’ (koristim ovu riječ vrlo slobodno i figurativno, kako je, vjerujem, i bila Simićeva namjera) da možete birati svoga ‘boga’?
RUSSELL EDSON
Govoreći o Newtonu, naučno je prihvaćeno da, prije ovog slučaja pod stablom jabuke, dok je gravitacija postojala, nije bila tako precizna kao danas. U tmurnim danima stvari imaju tendenciju da teže više; u vedrim nešto malo manje. Ljudi su vjerovatno mogli ploviti na kratke udaljenosti kad bi vrijeme bilo lijepo. Tek nakon što je Newton otkrio gravitaciju ona je postala, moglo bi se reći, samosvjesna.
Da li je Newton bio predodređen da bude svjestan gravitacije, i gravitacija u Newtonovoj svjesnosti nje same, svjesna sebe? Ili, je li to samo bio izraz nasumičnosti, koincidencija da se Newton rodi s glavom, te određeno stablo noseći određenu jabuku s ciljem da padne na Newtonovu glavu?
Postoji ono što ja nazivam, majmunskim principom. Taj princip omogućuje (navodim): Ono što će biti, mora, prije nego što bude, postojati, u suprotnom ne bi nikako postojalo. Dakle, prije nego što se majmuni probude u svojim atomima vodika oni su već postojali u samoj činjenici njihove mogućnosti.
MARK TURSI
U „The Intuitive Journey“, žena sjekirom ubija malog papagaja, naučnik promišlja o suženim stvarima koje ne postoje, čovjek prijavljuje golubove u hotelu, pas je leđima zakačen za plafon a dnevni boravak je do vrha ispunjen travom. Kakva je intuicija povezana s ovim elementima? Gdje počinje putovanje? Da li intuicija osvjetljava kraj tunela ili samo drugi kraj tame?
RUSSELL EDSON
Tragam za neočekivanim ‘ja’ kao što čini i Simić. To je intuitivno putovanje koje nas vodi kroz ubistvo papagaja sjekirom i razmišljanje o nekim suženim stvarima koje i ne postoje, zatim prijavljivanje golubova u hotelu, pas leđima zakačen za plafon, a da ne spomenem dnevni boravak ispunjen travom. No ovo su samo stanice na putovanju. Nisam siguran da putovanje ima psihološki kraj; vjerovatno jedino ima smrtni kraj.
MARK TURSI
Pitam se kakav bi bio psihološki kraj? Mislim, tvoje pjesme obično završavaju sa isto toliko nestabilnosti i neizvjesnosti kao što su i počele. Ono što ostaje na kraju, s čitateljem, je uznemireni i zabrinuti smijeh. U samoj pjesmi, smijeh je izgleda neka vrsta nekontrolirane histerije ili u nekim trenucima pokušaj (lika ili personificiranog objekta) da skupi sve polomljene djeliće ostavljene nakon nekog prijelomnog događaja. Apsurdni delirij s kojim smo obično ostavljeni je vrsta ludila. I, ova predodžba ludila, a što se čini integralnim dijelom tvojih narativnih prekida, i ono što Michel Delville naziva tvojim ‘sinkopiranim trzajima’, je nešto što me zaista zanima. Također si rekao da je ‘jezik zdravorazuman’, i da je sama pjesma, iako ‘magična kontradikcija’, čin zdravog razuma. Možeš li ovo malo dublje pojasniti? Dakle, ako je jezik djelo zdravog razuma, kako se može konstruirati magična kontradikcija (prozna pjesma) koja se čini tako umobolnom?
RUSSELL EDSON
Govoreći o psihološkom kraju, sam jezik je kraj. Imati mogućnost napisati rečenicu, ili više njih u odlomku, znači da se nešto dogodilo. Kao pisac, ne propitujem više od toga. Čista poezija je zemlja bezjezičnih snova i pojave nijemih slika, kao što sam rekao, van podsvjesnog. Taj proces stvaranja se događa tokom noći, uglavnom u toku sna. Paradoksalno, san je kreativni motor svih pisanih oblika umjetnosti. Poezija vezana za jezik svjesnog je magična kontradikcija. To je, kao što sam već kazao, budno sanjanje; biti potpuno budan a i dalje sanjati. To izgleda tako blisko kako dolazimo do zdravog razuma. Ludilo se može opisati kao gubitak granice između ova dva načina razmišljanja, gdje subjekt više ne govori nesvjesno iz svjesnog; to je savladanost neizgovorenim. Mi pisci, također, promatramo logiku jezika kako bi kroz naše snove napravili put ka našim umjetničkim remek-djelima.
MARK TURSI
Da li je to putovanje prema književnom remek-djelu tako ciljano? Mislim, da li zaista težimo da kreiramo remek-djelo, ili da samo pišemo? U kojoj mjeri je poezija način za širenje znanja? Znači, kroz iskustvo poezije, da li se znanje stječe ili otkriva? Ako je, kako si prije kazao, poezija logika realnosti i oblik misli, onda ‘budno sanjanje’ pomalo izgleda kao Platonov govor o sjenama u spilji. Znači, poezija postaje sredstvo pamćenja, u manjoj mjeri predstavlja otkrivanje. Drugim riječima, može li se znanje o realnosti steći putem nesvjesnog? Ovo bi izgledalo kao obrnuti sistem uzroka i posljedice, barem za mene. Vjerujem da sam ovdje u značajnoj mjeri marksist, posebno u smislu materijalističke metodologije, no nije ni važno. Zanima me šta misliš o vezi između znanja i poezije.
RUSSELL EDSON
Naravno, to je samo pisanje. U trodimenzionalnom univerzumu koji je to bolji način dok nemamo četvrtu dimenziju?
Veći dio ljudskog mozga može se uporediti sa gojaznošću, višak neuronskog tkiva, što u najpraktičnijem smislu ima isto toliko upotrebe kao i prekomjerna masa tijela, što čuvamo za beskoristan ulazak u četvrtu dimenziju tako što pišemo pjesme, ili čak pokušavajući pronaći teoriju za sve.
Tehnologija je jedino sveobuhvatno znanje. Naprimjer, korak od međusobnog trljanja dva štapa do modernog upaljača za cigarete. Iako postoje oni koji vide poeziju kao tehnologiju, poezija u svojoj dugoj historiji nije nikada proizvela niti jedan jedini upaljač za cigarete, bez obzira koliko je estetskih teorija međusobno utrljavano.
Poezija je zabava. Zašto je opterećivati sivilom neistraženih sjećanja u iluziji samoizražavanja? U svom najboljem izdanju, poezija je impersonalna zabava gdje se i pisac i čitatelj zajedno smiju još jednom spoznavši da je jedina realnost, realnost uma koji promišlja o realnosti.
MARK TURSI
Želio bih te pitati o tvojim idejama o poetskom identitetu – tj. o pitanju ‘ja’ u poeziji. Mislim da je jasno da tvoje ‘ja’ nije autobiografsko, jesam li u pravu? Dugim riječima, šta ostaje od subjektivnog ega u tvojim pjesmama, lirski subjekt – čak iako je potpuno metaforičan i psihološki? U često citiranom ulomku kažeš: „Ono što želimo je poezija čuda – bez ‘Ja’ ekstaze… Poezija oslobođena definicije poezije, i proza oslobođena od svih neophodnosti romana; lična forma disciplinirana ne drugom književnošću nego nesretnošću; ovo je način kako biti sretan.“ Da li će uvijek postojati ostaci ega viseći uokolo s našim jezikom, čak i s najstrastvenijim pokušajima da se uklone? Kako ih možemo ukloniti? Napuštajući lirsko ‘ja’, odakle nastaje glas? I, da li se sreća sastoji u odbacivanju ega?
MARK TURSI
Zanima me što misliš o Lorcinoj predodžbi duende. Razlog pitanja je, dijelom, tvoja književna povezanost i prijateljstvo sa Robertom Blyem. Znam o tvom poštovanju i prijateljstvu s Blyem, čuo sam ga kako iznova govori o duende, “koju svi možemo osjetiti a niti jedna filozofija ne može objasniti.“ Suprotno Blyu, međutim, koji je, izgleda, na neki način opsjednut pristupom Lorcinom duendeu (ili možda potaknut njime), čini se da tvoja poezija ismijava ovu misterioznu moć, ne priznavajući je kao neodoljivu moć (osim možda komične moći!). Dakle, šta misliš o ovoj ideji duende i kako vidiš da tvoja poezija odbacuje i podriva ili prihvata i priznaje?
RUSSELL EDSON
Mark, možete li reformulirati pitanje? Ne mogu sasvim shvatiti ono što ste poslali…
MARK TURSI
Uredu, pokušajmo ponovo. Izvinite ako su pitanja bila pomalo nezgrapna. Vjerovatno malo otkrivaju moju opsesiju. Ovdje su neka druga:
U prvom pitanju, ne razumijem ono što ste kazali u ovom često citiranom pasažu, no želio bih čuti nešto više: „Ono što želimo je poezija čuda – bez ‘ja’ ekstaze.“ Ne vidim nikakvu ekstazu u ‘ja’. I, ako sebe uklonite iz pjesme, kako je to još neodoljivo? Šta je ljudsko u tome?
I u drugom pitanju, zaista ne znam kako to reformulirati, pa hajde da završimo s nečim što će imati otvoreniji kraj: ako ne postoji van ‘tunela’, u čemu je bit? Čemu jezik? Čemu poezija?
RUSSELL EDSON
Pretpostavljam da sam govorio o pjesnicima koji s velikim ‘Ja’ stoje ispred svojih pjesama. Mnogo puta su to ispovjedački tipovi koji apsorbiraju energiju svojih pjesama u taštini svoje osobnosti. Ono što možemo pisati je mnogo dublje i zanimljivije od praznih opisa nas samih. Svijet je prepun ispraznih maski slavnih.
Poezija je način promišljanja; istraživanje tunela, gdje se čini da slijepa albino riba pliva u nostalgičnim jezerima neupamćene memorije.
Prijevod: Nedžad Dedović
Preuzeto sa: http://www.webdelsol.com/Double_Room/issue_four/Russell_Edson.html