Čula ih je dok su se približavali vratima, a kad su se zaustavili, spustila je pletivo na stol i čekala da pozvone. Pozvonili su jedan put pa još jedan. Ona je sjedila mirno i čekala da odu. Nije bila raspoložena za razgovor. Danas je godišnjica smrti njenom Vicku. Upalila je jutros lumin i stavila ga na sudoper. Tu je najsigurnije. Poslije ručka je uzela pletivo i u mislima rasplitala svoj život.
Upoznala je Vicka na poslu. Ona je bila telefonistica, on poštar. Bili su jedno drugom i prijatelj i ljubavnik i dijete, jer djece nisu imali. Ona nije željela. Bojala se.
Začuje tiho struganje po željezu, a onda klik i vrata lagano, sasvim lagano zaškripe. Slab propuh joj klizne golim potkoljenicama, a ona se strese. Ne od straha. Ne boji se smrti. Boji se života. Boji se života u kojemu nije svoj gospodar. Razbojnici su to. Vjerojatno njen novi susjed. Naslušala se noćima njihovih razgovora. Svi se se vrtili oko pljačke, kladionice i birtije. Neće ovo izać na dobro, ali neće ni ona samo tako odustati od života koliko god ponižavajući bio.
Odavno je sama. Odavno je život ne veseli, ali nitko to ne mora znati. Trudi se biti vesela, biti zabavna, biti suosjećajna. Djeca je vole. Govore da zna dobro pričati priče, a i ona voli kad svrate. Ispeče im kolač, napravi Cedevitu. Da je imala više hrabrosti, mogli su to biti njeni unuci.
“Nema stare kući”, prošapće glas iz hodnika.
“Sumnjam da ima išta vrijedno, ali šteta je ne pročešljati kad nam se nudi.”
Čula ih je u spavaćoj sobi. Otvorili su ormar. Drvo je udaralo po podu. Vješalice. Izbacuju odjeću iz ormara. Imat će kasnije posla dok sve dovede u red. Ako preživi.
“Izreži štramac. Obično tu sakrivaju novac”, reče glas.
“Nema u stare deve ničeg vrijednog”, glas njenog susjeda Denisa.
Paranje i psovke. Sad su otvarali ladicu na noćnom ormariću. Ta je ladica uvijek malo zapinjala i njoj je to bilo drago, jer bi je podsjetilo na pokojnog muža. Ima svoju osobnost, govorio je njen Vicko.
Vani protrči nalet bure. Grana oleandra zastruže po roleti. Mala Ana iz stana poviše vuče sjedalicu. Nekoliko brzih koraka u klompama i tišina. Voda u cijevima oživi, a onda sve utihne osim divljačkog razbacivanja njenog života po podu spavaće sobe.
“Neko sranje od sata i prsten. Znao sam da nećemo naći ništa”, bio je bijesan glas nepoznatog.
“Rekao sam ti. Stara je šišmiš”, reče Denis.
Sad će doći u kuhinju i ubiti je. Neće im biti prvi put. Čula je krvavu priču prije tjedan dana. Zidovi su tanki, a njezine uši osjetljive. Stara je. Ne može im pobjeći, ali će pokušat sve da se ni njih dvojica ne izvuku bez kazne.
Polako se okrene, otvori ladicu iza svojih leđa, pa izvadi paket papirnatih salveta i stavi ih ispred sebe.
Iglom je bockala poruku, upirala, bušila salvetu. „ Ubili su me susjed Denis Pletikosić i nepoznati mlađi muškarac neujednačenog hoda. Možda je hrom ili ranjen.“ Prebaci ispleteni rukav preko salveta, pa nastavi plesti već započeto.
Stari džemper joj je postao preširok, pa ga je isparala i sad plete novi. Uvijek od Jelice za igle broj tri i uvijek crni. Tako je jednostavnije. Vicko bi se požalio da je ne može gledati uvijek u crno odjevenu. Njoj nije smetalo.
“Pogledaj ovo govno. Ne bi za njega dobili ni deset kuna”, poviče Denis, pa se začuje udarac o zid i tihi lom stakla.
Sat njenog Vicka. Dobio ga je na poklon kad je odlazio u mirovinu. Baš bezveze, sad ću imati sve vrijeme svijeta, a oni mi kupili sat, rekao je i spremio ga u ladicu.
“Za prsten bi mogli dobiti pet stoja”, reče opet Denis.
“Idemo u kuhinju”, reče nepoznati.
Upalio je svjetlo pa kriknuo. Glas mu je postao iritantno visok. Kao u djevojke. Nije stariji od sedamnaest, pomisli i bude joj žao djeteta koje živi ovako ružnim životom. Što se događa s ovim svijetom? Zašto ne puste djecu da odrastaju sretni, pomisli i nastavi plesti.
“Jebenti, rekao si da je vani. Sad ćemo je morati ubiti”, zaskiči opet nepoznati.
“Nije opasna. Slijepa je. Kupimo se odavde dok nije počela vikati.”
Nastavila je plesti. Ruke su joj se tresle. Čula ih je kad su zatvorili vrata, ali ne i da su ugasili svjetlo. Ustane i pritisne prekidač pa se vrati za stol. Još ćeš ti, moj Vicko, malo pričekati, pomisli pa spusti pletivo na stol i protrlja prstenjak.
Grč joj se penjao od vjenčanog prstena, preko ruke do prsiju. Bol je je bila sve jača. Osjetila je kako joj se ošit paralizira. Nije mogla disati. Padne sa sjedalice i ostane ležati. Još samo malo, pomisli dok se grčila na podu.