Nedugo nakon što je splasnulo početno uzbuđenje zbog našeg susreta, Nadia me zamolila da je podučim o svojoj zemlji. Bilo je samo pitanje vremena. Zidovi mog stana u Torontu su bili upadno prekriveni rukotvorinama iz Palestine, a posvuda su bile razbacane brošure za priloge sa likovima djece iz Gaze.
Naravno da hoću, rekao sam, iako sam tada bio poprilično zauzet završavanjem stažiranja u bolnici i
pokušajima da dobijem stalni posao. I ona je bila zauzeta na svom poslu pravnice.
Prvi razgovori su nam bili neobavezni, tu i tamo, između zagrljaja. Kako je brzo savladala najosnovnije
(Britanski mandat, Nakbu, 1967. godinu, i tako dalje), i nastavila da zapitkuje, shvatio sam da ću morati
da sastavim provizorni plan i program za Nadijino obrazovanje. Tako sam i učinio. Sažeo sam sve ključne
istorijske događaje i upotpunio ih s diskusijama na aktuelne društveno-političke teme. Poput svakog
odanog izdanka iz dijaspore, većinu stvari sam znao napamet. A ako ne bih znao, pitao bih roditelje ili
provjerio u pouzdanim izvorima. Svemu sam pristupio nepristrasno, jer bi inače neko pronicljiv poput
Nadije sve vrlo brzo prozreo.
Nisam imao namjeru da propovijedam, ali činjenice su bile neosporive. Nadia se odmah založila za našu
stvar. Kiptila je od bijesa. Je li tebi jasno da ste vi autohtoni narod, pitala je. Jeste. Je li ti jasno da
pokušavaju da vas spriječe čak i u najmirnijim oblicima protesta, pitala je. Jeste.
Zabavljali smo se oko mjesec dana, kad me Nadia, nakon jutarnjeg ispijanja čaja od nane i razgovora o
drugoj intifadi, grubo gurnula na pod. Prije nego sam se uspio pridići, ponovo me gurnula. Htjela je da se
tuče. Nasmijao sam se, ali je bila ozbiljna. Bilo mi je neprijatno da se rvem sa ženom, ali Nadia je
nastavila da me izaziva prilično ubjedljivo. Počeo sam da uzvraćam, tek toliko, da se odbranim, pazeći da
ne budem previše grub. Nadia se trudila da me svojski izudara. Na podu moje garsonjere nije bilo tepiha.
Koža mi je sijevala od bola dok mi je cimala tijelo naprijed-nazad po parketu.
Kasnije se izvinula zbog ispada. “Oprosti, ali postanem ratoborna kad razmišljam o Palestini, pa moram
tu energiju nekako da izbacim iz sebe. Mislim da nam je to oboma potrebno”, rekla je.
Slao sam Nadiji članke za koje sam mislio da bi je mogli zanimati (na primjer, vijest o još jednom
incidentu na kontrolnom punktu ili analizu trenutnog mirovnog plana). Odgovarala je žučnom
polemikom, osuđujući akcije okupatorske vojske, ili pitajući se kako je moguće da malo dijete izgubi oko
ili ruku od metaka odraslih vojnika. Elektronsko sanduče mi je bilo krcato Nadijinim porukama. Kad god
bismo se sreli, obrazlagala bi dalje svoje tačke gledišta ili dodavala nekoliko novih, koje bi u međuvremenu smislila. Niko nije bio ponosniji od mene. Činilo mi se kao da odjednom neko razumije skriveni dio mene.
Jednom sam Nadiji pokazao pasoš koji je pripadao mom djedu i kojeg sam dugo čuvao na sigurnom. Bio
je od smeđe kože, poderan i s datumom 1945. godina. Na koricama je pisalo Palestina na tri jezika,
uključujući i hebrejski. Objavila je sliku pasoša na internetu s oznakom “Dokaz”.
“Hvala ti na tome”, rekao sam Nadiji. “Svaka pomoć je dobrodošla”. Nadia nije odgovorila, samo je
spremno zauzela pozu. Zazviždala je i nasrnula na mene, tako da su mi se prsa zgrčila na mjestu gdje mi
je vrhom glave zadala udarac. Dok sam ležao na leđima, koljenom mi je pritisla stomak i pitala želim li da
se predam.
Sve češće je Nadia slala članke meni. Otkrivala je nove nezavisne medije za koje nisam znao, poštenije
dopisnike, odvažnije intelektualce. Isprva sam odgovarao na proslijeđene poruke, a onda sam odustao, a
da većinu nisam ni pročitao. Sanduče mi je jednostavno postalo pretrpano.
Na proljeće su me pozvali na razgovor za posao radiologa u Sunnybrook bolnici, što je i bio moj prvi
izbor. Nadia je upravo postala partner u svojoj firmi, i to najmlađi, ali jedva da je imala vremena za
slavlje, jer je bila usred parnice vezane za tešku investitorsku prevaru. Pred spavanje, kad bismo obično
oboje bili iscrpljeni, zamolila bi me da pročitam nešto od Mahmouda Darwisha na arapskom, iako nije
razumjela. Htjela je utonuti u san uz njegove riječi.
Jednom se probudila u groznici, sva u znoju. “Abede”, viknula je, još ošamućena od sna, “sanjala sam
grozan san, kako nam ističe vrijeme, a Palestine gotovo nema. Treba nam još ljudi. Da planiramo
djecu?”
Po pravilu žene nisam predstavljao porodici. Nije bilo potrebe da uznemiravam svoje kad nisam planirao
da se ženim. Tako da nije bila mala stvar kad sam pitao roditelje da li mogu da im dovedem na
upoznavanje jednu Nadiju (koja nije bila Arapkinja, pojasnio sam). Oca je pitanje zateklo jer sam, kao
budući doktor, dobro kotirao u našoj zajednici, a izbora je bilo na pretek. Majka je bila previše tužna da
išta prozbori.
Sredinom ljeta, dok smo Nadia i ja šetali pored nekih vodopada, na telefon mi je stigao email iz
Sunnybrooka sa ponudom za posao. Nadia je na vijest pljesnula rukama i poskočila. Dok smo se kasnije
penjali po nekom nezgodnom brežuljku, pitala me poznajem li neke palestinske advokate. Htjela je da
iskoristi svoje stručno znanje da se svime ozbiljnije pozabavi. Uputio sam je na svoju prijateljicu Salwu,
koja je vodila gradsku grupu pravnika-aktivista.
Čim smo došli kući, Nadia je nazvala Salwu, predstavila se i provela s njom u živahnom razgovoru preko
sat vremena. Na kraju su se dogovorile da se nađu na kafi. Prekinuvši vezu, Nadia je dotrčala do kauča
gdje sam sjedio, zaletila se kukom u moj stomak, i prikliještila me bijesnim rvačkim zahvatom. Reagujući
instiktivno, odgurnuo sam je tako da je lupnula o pod, kikoćući se od uzbuđenja.
Uzrujao sam se što sam tako nekontrolisano reagovao. Prije nego što je uspjela da ponovo skoči na
mene, ustao sam i rekao: “Nadia, daj da porazgovaramo o ovom što ti radiš. Da li stvarno želiš da ti
uzvratim, ili ne? Ne želim da te povrijedim.” Nije je zanimalo da nastavi razgovor. Rekla je da bi to cijelu
stvar pretvorilo u priču o opsesivnosti. Ovo nije opsesija, rekla je, ovo je važno.
Nadia je počela da provodi više vremena kod mene nego u svom stanu. “Ovde mi se čini da sam bliže
Palestini”, rekla je.
Prilikom prve posjete mojim roditeljima, već nakon pola sata, Nadia je ih je navela da promijene
mišljenje. Sve je znala o malom mjestu u Palestini odakle su došli, nabrajajući im lokalne heroje otpora.
“Kakva žena!”, rekao mi je otac u kuhinji dok je grickao pržene borove sjemenke. “Pametna žena, jaka
žena”, nastavio je. Majci se omakao smiješak dok je kašikom posluživala rižu u posude.
Sutradan se završila Nadijina parnica. Njen izvršni partner je tom prilikom pozvao u kancelariju i
obavijestio da su se neki od firminih vodećih korporativnih klijenata požalili na njenu napadnu aktivnost
na društvenim mrežama. “Rekla sam mu da me boli briga”, reče Nadia. “Ionako sam uzela malo odmora,
pošto je suđenje završeno”. Ispalo je da je Salwa trebala da posjeti Zapadnu Obalu radi saradnje s
lokalnom agencijom za pravnu pomoć, te je ponudila Nadiji da pođe s njom. Nadia je oduševljeno
prihvatila.
Otprilike negdje u to vrijeme, otišao sam do radnje za uređenje stana i kupio jeftiniji ćilim da malo
omekšam našim tijelima u grčevitom stisku.
*****
Nakon malo više od mjesec dana na novom poslu bio sam već poprilično cijenjen. Otac mi je rekao,
“predstavljaj nas ljubaznošću”, i davao sam sve od sebe da tako i bude. Medicinskim sestrama se
dopadalo da rade s novim dr. Abedom, a imao je i poštovanje kolega doktora. U međuvremenu sam
pričao svakom poznatom ko bi bio raspoložen da sasluša, kako moja partnerka Nadia (koja čak nije ni
Arapkinja, pojasnio bih), provodi svoj dragocjeni odmor na Zapadnoj Obali, i čini sve što može da
pomogne.
Nadijina marljivost je izazivala divljenje. Iako službeno nije mogla da uzme klijente, pošto nije imala
lokalnu dozvolu, uspjela je da se ubaci u razne slučajeve. Tokom tri sedmice Nadijinog boravka (Salwa se
vratila već nakon prve), naši telefonski pozivi su se pretvorili u svakodnevno prebrajanje raznoraznih
vrsta ljudskih patnji, pomiješano tu i tamo sa “volim te”, “fališ mi” i “da mi je da me zagrliš”. Na
društvenim mrežama je objavljivala još više detalja: jedanput, priču o petom članu jedne te iste
porodice, bačenom bez optužnice u zatvor; drugi put je neka novinarka nastradala zbog pokušaja da
snimi protest. Kad god bismo razgovarali, izgledalo je da se Nadia i njen tim ili spremaju na sud da traže
nečije privremeno puštanje na slobodu, ili se žale na nepravednu kaznu ili pokušavaju da bar dobiju
pristup klijentima u pritvoru, ili slično tome.
Pokušavao sam malo da joj olakšam. Na jednom video pozivu sam se našalio da sam sad češće išao u
teretanu, pripremajući se da je pobijedim. Nasmijala se šupljim smijehom. Tad mi je ispričala o još
jednom momku kojeg je predstavljala, optuženom da je gurnuo zapaljenu automobilsku gumu na gomilu
vojnika koji su nadzirali rušenje njegove porodične kuće.
Mislim da joj nije ni palo na pamet da ode do Mrtvog mora i osjeti njegov miris.
Po povratku je Nadia spavala cijeli jedan dan. Preplanula od boravka u regiji, njena svijetla koža
poprimila je maslinastu boju. Sutradan je bio ponedeljak. Zajedno smo se obukli, po prvi put oboje kao
poslovni ljudi, odšetali do metroa i odvezli se do posla vozovima u suprotnom pravcu.
Te večeri kad je Nadia nakon jela krenula ka banji, namjerno sam je, sa bljeskom nestašluka u očima,
očešao po ramenu. Nije ni primijetila.
U krevetu je držala moju ruku u svojoj. “Zaboravila sam kako ti je meka ruka”, rekla je. Zatim ju je
zavrnula, ali nježno, i zaspala.
Nadia je preuzela nekoliko novih slučajeva na poslu i sve ih je poriješavala u kratkom roku, za nekoliko
sedmica. Često je uzimala slobodno poslije podne da ranije dođe kući, uključivala kompjuter i pripremala
sudske dokumente za jedinog preostalog klijenta iz Palestine, onog što je zakotrljao gumu, Kamala.
Napadno je preko telefona raspravljala o strategiji sa kolegom pravnikom sa Zapadne Obale,
zadržavajući ga do kasno u noć po njegovom vremenu. Ujutro, ako bih se dovoljno rano ustao, zatekao
bih je kako sjedi u osunčanoj niši u dnevnoj sobi, i razgovara sa Kamalom o pojedinostima njegovog
slučaja, raspitujući se za njegove roditelje, braću i sestre. Nadijinim partnerima u firmi nije promaklo da slabi njena posvećenost poslu. “Dobila sam upozorenje”, rekla mi je jednog dana. Često su je čuli kako obavlja razgovore o Kamalovom slučaju preko telefona na poslu, a iskoristila je i nekoliko prilika u renomiranim medijima da govori o pravima Palestinaca. Nisam znao za ove nastupe u medijima i članke, pa sam se iznenadio. Partneri su joj rekli da malo stiša ili će izgubiti posao. “Da realno sagledamo situaciju”, rekla je, “ja sam punopravni partner i najbolji advokat u firmi. Baš da vidim kako će me se riješiti.”
Posavjetovao sam je da bude obazrivija, ako je ikako moguće. Zahvaljujući Nadiji, ovaj slučaj je sad već
postao stalna briga u mom životu.
Vratilo se Nadijino rvanje. Ali bilo je drugačije. Sad bi me rijetko iznenadila. Umjesto toga bi upitala:
“Hoćeš li da pređemo na pod?” Kao da je to najviše činila zbog mene.
Roditelji su postajali sve nestrpljiviji sa mnom. “Kad ćeš je ženiti, Abede?”, pitali bi. “Vidjeli smo je na
vijestima, o nama je govorila, o nama. Zbog nje hodamo uzdignute glave, pravo uzdignute!”
Zahvaljujući novom poslu novčano sam dobro stajao i, zainteresovane, banke su me obasipale kreditnim
ponudama. Počeo sam da tražim kuću da napustim svoj mali stan.
Za našu prvu godišnjicu Nadiju sam izveo u restoran da proslavimo. Nosila je svjetlucavu zelenu haljinu
sa crvenom ružom u kosi i djelovala zadovoljno.
Kad su konobari odnijeli tanjire od predjela, stigla joj je poruka na telefon, zbog koje umalo od radosti
nije skočila sa stolice. Pokazala mi je zašto: bio je to glavni članak u vodećem dnevnom listu, objavljen o
kontroverznom slučaju na Bliskom Istoku kojeg vodi preduzimljiva mlada pravnica iz Kanade. “Kamalov
slučaj će sada dobiti toliki publicitet”, uzdahnula je, a oči su joj se napunile suzama. Priča je sadržala sliku sa Kamalom, tamnoputim momkom četvrtastih crta lica u prvom planu, dok su Nadia i njen kolega stajali skrštenih ruku u pozadini. Priča je prikazala Kamala, “skromnog prodavca grickalica i drugih sitnica iz okoline Jerusalima”, u iznenađujuće suosjećajnom svjetlu.
Tog vikenda sam po radnjama tražio meke orijentalne tepihe za svoju buduću kuću. Nadia je susretljivo
pristala da mi pravi društvo. Gorko se osmjehnula na moje razgovore sa prodavačima. “Šta ti je?”, pitao
sam. Rekla je kako je sve podsjetilo na Kamalovu porodicu koja je morala na brzinu, dok su ih izbacivali iz
sopstvene kuće, da pokupi tepihe kako bi imali šta da prostru na zemlju dok budu spavali napolju.
U nedelju uveče, dok smo sjedili na kauču, Nadia me držala za meke ruke i pitala da li mislim da bi bilo u
redu da uzme privremeno odsustvo i ode da pomogne Kamalovim roditeljima u preliminarnim
saslušanjima. Trenutno nije imala dugoročnijih slučajeva, a i partnerima bi vjerovatno odgovarao predah
od dopisa i pritužbi lobističkih grupa na njene aktivnosti. Bilo bi to možda dva-tri mjeseca rada, od
ključne važnosti za taj slučaj. “Pretpostavljam da ne možeš da uzmeš toliko slobodnog vremena na početku svoje karijere”, rekla je, “ali možda možeš da dođeš na odmor na sedmicu-dvije dok sam ja
tamo”?
Odgovorio sam: “Jesi li zaljubljena u njega?”
Nadia nije nasrnula na mene. Nije se pomjerila.
Rekao sam sebi, samo je pusti, nek mu ide, pusti je da ode svom prvom Palestincu.
Prevela s engleskog Minja Pješčić, 2023., uz dopuštenje House of Anansi Press, Toronto. www.houseofanansi.com
Fotografija autora je objavljena uz dozvolu House of Anansi Press, Toronto.