1.
U hotelskom baru, pogleda uperena u vrata, sjedila je žena. Izgledala je čisto i uredno: bijela bluza, svijetla kosa zataknuta iza ušiju. Bacila je pogled na ekran mobitela, na kojem se pokazao popis poruka, i ponovno ga usmjerila u vrata. Bio je kraj ožujka, u baru je bilo tiho, a iza prozora s njezine desne strane sunce nad Atlantikom počeo je zapadati. Devetnaest sati i četiri minute, potom devetnaest i pet, devetnaest i šest. Kratko, bez vidljiva zanimanja, proučila je nokte. U devetnaest sati i osam minuta kroz vrata je ušao muškarac. Bio je sitnije građe, tamnokos, uska lica. Osvrnuo se uokolo, pogledom preletio lica drugih gostiju te izvadio telefon i pogledao ga. Žena pokraj prozora primijetila ga je, ali osim što ga je promatrala, nije se dodatno potrudila privući njegovu pozornost. Bili su otprilike iste dobi, u kasnim dvadesetima ili ranim tridesetima. Gledala je kako stoji na mjestu sve dok je nije opazio i prišao joj.
Ti si Alice? upita.
Jesam, uzvrati ona.
Aha. Ja sam Felix. Oprosti što kasnim.
Ona uzvrati blagim glasom: Nema veze. On je upita što želi popiti i ode do šanka naručiti. Na konobaričino pitanje kako je odgovori: Dobro, ono. A ti? Potom naruči votku s tonikom i kriglu piva. Umjesto da ponese bocu tonika do stola, izlije ga u čašu brzim, uvježbanim pokretom zapešća. Žena za stolom lupkala je prstima po podmetaču za čaše i čekala. Otkako je muškarac ušao u prostoriju, doimala se budnije, živahnije. Zagledala se kroz prozor u zalazak sunca kao da je iskreno zanima, premda prethodno nije obraćala pozornost na njega. Kad se muškarac vratio i spustio pića na stol, kap piva prelije se preko ruba i ona pogledom isprati njezino brzo spuštanje stijenkom čaše.
Kažeš da si se nedavno doselila ovamo, reče on. Je l’ tako?
Ona kimne, otpije gutljaj, obliže gornju usnu.
Zašto si to učinila?
Kako to misliš?
Mislim, nije baš da se ljudi doseljavaju ovamo, uglavnom. Normalnije je da se odseljavaju. Teško da si došla radi posla, je l’ tako?
O, ne, zapravo nisam.
Kratak pogled koji su uputili jedno drugom kao da je potvrdio da on očekuje podrobnije objašnjenje. Ona na trenutak promijeni izraz lica, kao da pokušava nešto odlučiti, i potom mu uputi neformalan, gotovo urotnički smiješak.
Pa, svakako sam se željela nekamo odseliti, reče, i onda sam čula za kuću ovdje u blizini, na samom rubu grada; moja prijateljica pozna vlasnike. Navodno je već cijelu vječnost pokušavaju prodati i na kraju su počeli tražiti nekog da u međuvremenu živi u njoj. U svakom slučaju, pomislila sam da bi bilo lijepo živjeti pokraj mora. Iskreno, mislim da sam se malo prenaglila. Ali, eto… i to je cijela priča, nije bilo drugih razloga.
Pio je i gledao u nju. Pred kraj govora kao da se pomalo uznemirila, što se vidjelo po kratkoći daha i možda samoironičnom izrazu lica. Ravnodušno je promatrao to izlaganje i potom spustio čašu.
Tako dakle, reče. A prije si bila u Dublinu, je l’ tako?
Na raznim mjestima. Neko vrijeme provela sam u New Yorku. Iz Dublina sam, mislim da sam ti to rekla. Ali do prošle godine živjela sam u New Yorku.
I što ćeš radit sad kad si tu? Hoćeš tražit posao ili tako nešto?
Šutjela je. On se nasmiješi i ležerno nasloni na naslon stolca i dalje je promatrajući.
Oprosti na svim tim pitanjima, reče. Mislim da još nisam shvatio cijelu priču.
Ma ne, ne smeta mi. Ali nisam baš vješta u odgovaranju, kao što vidiš.
Dakle, čime se baviš? To je moje zadnje pitanje.
Ona mu uzvrati osmijeh, ovaj put stisnutih usana. Spisateljica sam, reče. A čime se ti baviš?
O, ničim tako neobičnim. Zanima me o čemu pišeš, ali te neću pitat. Radim u skladištu izvan grada.
Što radiš?
Hm, što radim, ponovi on zamišljeno. Skupljam stvari s polica prema narudžbama, stavljam ih u kolica i odvozim na pakiranje. Ništa previše uzbudljivo.
Znači, ne sviđa ti se to što radiš?
Isuse, ne, odgovori on. Mrzim taj jebeni posao. Al ne bi me plaćali da radim nešto što mi se sviđa, zar ne? Tako je to s poslom: da išta valja, čovjek bi ga radio besplatno.
Ona se nasmiješi i reče da je to istina. Vani se nebo mračilo i u obližnjem naselju kamp-kućica počela su se paliti svjetla: hladan, bjelkast sjaj svjetiljki ispred vrata i toplija žuta svjetlost u prozorima. Konobarica je napustila šank i počela vlažnom krpom brisati prazne stolove. Žena imena Alice nekoliko ju je sekundi promatrala i potom iznova usmjerila pogled u muškarca.
I, kako se ljudi zabavljaju u ovom kraju? upita.
Isto kao bilo gdje drugdje. Ima nekoliko pivnica u blizini. I jedan noćni klub u Ballini, dvadesetak minuta autom. I imamo zabavni park, naravno, ali to je više za klince. Pretpostavljam da se zapravo još nisi sprijateljila ni s kim ovdje, ha?
Mislim da si ti prva osoba s kojom razgovaram otkad sam se doselila.
On podigne obrve. Jesi stidljiva? upita.
Ti reci meni.
Sally Rooney, Divni svijete, gdje si, prevela Patricija Horvat, Fraktura, Zagreb, 2021.
Knjigu možete nabaviti na: Fraktura