Zauvijek u ovoj kući
Gospodin Weimer kuca mi na vrata. Prepoznajem zvuk njegove teške šake, njegove oprezne i opetovane udarce. Stoga odlažem tanjure u sudoper i pogledam prema stražnjem dvorištu: evo je opet, sva ta odjeća pobacana po travnjaku. Pomislim da se stvari uvijek odvijaju istim redoslijedom, čak i one najneobičnije, a to pomislim kao da izgovaram naglas, misao je smislena i uređena, što zahtijeva poman odabir svake riječi. Kada perem posuđe, baš mi ide ovakav tip promišljanja, dovoljno je da odvrnem slavinu i nepovezane ideje već postaju smislene. To je tek kratkotrajno prosvjetljenje; ako zavrnem slavinu da si ih zapišem, riječi nestaju. Šake gospodina Weinera ponovno kucaju, njegovi udarci sada su silniji, ali on nije nasilnik, on je tek jadni susjed koji se zlopati zbog svoje žene, čovjek koji ne zna kako nastaviti sa životom, ali se i dalje trudi. Čovjek koji mi je, kada sam došla nakratko na karmine kada je izgubio sina, udijelio ukočen, hladan zagrljaj i pričekao koju minutu razgovarajući s drugim uzvanicima, da bi se zatim okrenuo prema meni i rekao mi, gotovo šaptom: “Otkrio sam tko prevrće kante za smeće. Ne trebate se više brinuti oko toga.” Takva vrsta čovjeka. Kada žena baci odjeću njegova mrtva sina u moje dvorište, on kuca na vrata da sve pokupi. Moj sin, koji je praktički glava kuće, kaže da su sve to luđaci i razbjesni se svaki put kada Weimeri započnu s tom predstavom koja se upriličuje, sada već možemo reći redovno, svaka dva tjedna. Treba otvoriti vrata, pomoći pokupiti odjeću, potapšati čovjeka po leđima, kimati kada kaže da problem samo što nije riješen, da sve ovo i nije tako strašno, pa poslije, nekih pet minuta nakon što je otišao, slušati kako ona viče. Moj sin misli da ona viče kada otvori ormar i iznova u njemu pronađe odjeću svog sina. “Je l’ to oni mene zajebavaju?” kaže moj sin tijekom svake nove epizode. “Idući put ću spalit svu tu
odjeću.” Požurim otkračunati vrata i tamo stoji gospodin Weimer, desne ruke prislonjene na čelo, gotovo prekrivajući oči, čekajući da se pojavim kako bi umorno spustio ruku i ispričao se, “Ne bih vam želio smetati, ali.” Otvaram i ulazi, već zna put do dvorišta. U hladnjaku imam svježe limunade i natočim je u dvije čaše dok se on udaljava. Kroz kuhinjski prozor vidim kako traži po travnjaku i obilazi geranije, u koje stvari često upadnu. Dok izlazim, glasno zalupim komarnikom, jer u tom skupljanju stvari ima nešto intimno što ne volim prekidati. Polako prilazim. On se uspravi s džemperom u rukama. U drugoj ruci ima još odjeće, čini se da je sve pokupio. “Tko je podrezao borove?” pita. “Moj sin”, kažem. “Jako lijepo izgledaju”, kimne gledajući ih. Radi se o tri patuljasta stabla, a moj ih je sin pokušao obrezati u oblik valjka, pomalo umjetno, ali originalno, mora se priznati. “Popijte si limunadu”, kažem. Svu odjeću prebaci u jednu ruku, pa mu pružim čašu. Sunce još ne prži jer je rano. Ispod oka pogledam klupu koja stoji malo dalje, betonska je i u ovo doba dana mlaka, gotovo blagotvorna. “Weimer”, kažem, jer zvuči srdačnije od “gospodine Weimer”. I pomislim: “Poslušajte me, bacite tu odjeću. To je jedino što vaša žena želi.” Ali možda je on taj koji baca tu odjeću i poslije zažali, a ona je zapravo jadna žena koju muž muči svaki put kada ga vidi kako se vraća s odjećom. Možda su već pokušali baciti sve u veliku crnu vreću za smeće, ali im je smetlar pozvonio na vrata da im je vrati, kao što se nama dogodilo sa starom odjećom moga sina, “Gospođo, zašto je ne donirate negdje, ako je stavim u kamion, gotovo je”, i eto te vreće u vešeraju, ovaj tjedan bez odgode je treba odnijeti, ne znam, nekamo. Weimer čeka, čeka mene. Svjetlo obasjava njegovu rijetku dugu bijelu kosu, sijeda brada jedva vidljiva na čeljusti, oči svijetle, ali neprozirne, jako male s obzirom na veličinu lica. Ne kažem ništa, čini mi se da gospodin Weimer pogađa što mislim. Na tren spusti pogled. Popije još limunade, sada usmjerivši pažnju na svoju kuću, iza živice koja razdvaja naša dvorišta. Tražim nešto korisno što bih mogla reći, nešto što će potvrditi da cijenim njegov trud i ponuditi nekakvo rješenje, optimistično i neprecizno. Ponovno me pogleda. Čini se da predosjeća u kojem smjeru ide ovaj razgovor koji nismo započeli, izgleda kao da se trudi razumjeti. “Kada nešto ne pronalazi svoje mjesto…” kažem, ostavljajući zadnje riječi da vise u zraku. Weimer kimne i čeka. Bože sveti, pomislim, usklađeni smo. Usklađena sam s ovim čovjekom koji je prije deset godina vraćao mojem sinu loptu probušenu, rezao cvjetove mojih azaleja ako bi prešle zamišljenu granicu koja je odvajala naša dvorišta. “Kada nešto ne pronalazi svoje mjesto”, nastavim gledajući u odjeću. “Recite mi, molim vas”, kaže Weimer. “Ne znam, ali trebalo bi maknuti druge tvari.” Treba napraviti mjesta, pomislim, zato bi mi dobro došlo da netko odnese vreću odjeće iz prostorije za pranje rublja. “Da”, kaže Weimer, očito želeći reći “Nastavite.” Čujem ulazna vrata, zvuk koji Weimeru ništa ne znači, ali koji meni govori da se moj sin vratio kući, živ, zdrav i gladan. Napravim velik korak prema klupi i sjednem. Pomislim da bi topli beton klupe i na njega djelovao blagotvorno, pa napravim mjesta da mi se pridruži. “Ostavite odjeću”, kažem mu. Čini se da mu to ne predstavlja problem, pogleda oko sebe tražeći kamo da je odloži, a ja pomislim, Weimer to može, naravno da može. “Gdje?” upita. “Ostavite je na valjcima”, kažem pokazujući malene borove. Weimer me posluša. Ostavlja odjeću i otrese travu s ruku. “Sjednite.” Sjedne. Što da sad radim s tim starcem? Ali ima nešto u njemu što me potakne da nastavim. Nešto slično onom osjećaju kada stavim ruke pod slavinu, mirnoća koja mi dopušta da se domislim riječi, da u glavi posložim događaje, stvari koje se uvijek događaju istim redoslijedom. Čini se da Weimerova očekivanja rastu, gotovo bi se moglo reći da očekuje neku uputu. To donosi moć i odgovornost, s kojima ne znam što bih. Njegove svijetle oči zasuze: konačna potvrda te neobične usklađenosti. Bezočno ga promatram, ne ostavljajući mu nimalo privatnosti, jer ne mogu vjerovati da se ovo događa i ne mogu podnijeti koliko me to tišti. Posjela sam gospodina Weimera i sada želim reći nešto što će riješiti ovaj problem. Neku zvučnu i praktičnu čarobnu formulu, neku bajalicu od koje ćemo svi imati koristi, “Kupi mom sinu onoliko lopti koliko si mu ih izbušio, i sve će se riješiti”, “Ako se rasplačete, a da pritom ne prolijete limunadu, ona će prestati bacati
odjeću”, ili “Ostavite odjeću na borovima tijekom noći i ako osvane vedro jutro, problem će nestati”; zaboga, sama bih mogla baciti tu odjeću dok pušim posljednju cigaretu prije spavanja. Morala bih je pomiješati sa smećem da mi je smetlar ne vrati, a točno to treba napraviti i s odjećom mog sina, ovaj tjedan bez odgode. Reći nešto što će riješiti ovaj problem, ponavljam si da ne izgubim nit. Mnogo puta rekla sam stvari pa su, izgovorene, riječi imale svoj učinak. Zadržale su mi sina, udaljile muža, svaki se put čudesno posložile u mojoj glavi dok sam prala tanjure. U mojem dvorištu Weimer ispije čašu do kraja i oči mu se ispune suzama, kao da limun tako djeluje na njega, a ja pomislim da mu je možda prejak, da možda dođe trenutak u kojem učinak više ne ovisi o riječima ili onaj u kojem je nemoguće uopće ih izgovoriti. “Da”, kaže Weimer nakon nekoliko dugih sekunda, da koje znači “nastavite”, da koje je “molim vas”, i sada kao da smo oboje pustili korijenje, dvije prazne čaše na betonskoj klupi, a na klupi naša tijela. Zatim imam viziju, želju: moj sin otvara komarnik i hoda prema nama. Noge bose, brzo gaze po travi, mlade i jake. Ljut je na nas, na kuću, na sve što se u ovoj kući događa uvijek istim redoslijedom. Njegovo tijelo raste prema nama moćnom energijom, koju Weimer i ja dočekujemo bez straha, gotovo s čežnjom. Njegovo krupno tijelo koje me katkad podsjeća na muževljevo i tjera da zatvorim oči. Nalazi se tek na koji metar od nas, gotovo nad nama. Ali ne dodiruje nas. Pogledam ponovno i moj sin skreće prema patuljastim borovima. Bijesno zgrabi odjeću, skuplja sve u svežanj i u tišini se vraća odakle je došao, njegovo tijelo sada je već daleko i maleno, naziru se samo obrisi. “Da”, kaže Weimer, i uzdahne; a to nije ponovljeno ono prvo “Da.” Ovo da je otvorenije, gotovo snoliko.
Samanta Schweblin, Sedam praznih kuća, Fraktura, 2021.
Knjigu možete nabaviti na https: Fraktura