Kad trgovci utihnu
U Zenici su prolaznici šaputali da od svega vrijeme najbrže leti
I to kad si zdrav, i kad ti ništa ne treba
A ulični su prodavači cijepljeni protiv epidemije i kiše,
i protiv kapitalizma, vidim
Jedan mi preporučuje beletristiku,
Pita jesam li zaljubljena
Pišem li poeziju
“Svatko je barem jednom u životu nešto napisao”
Imam i ispod pulta,
Za posebne prilike
Za posebne mušterije se uvijek čuvalo sa strane
Htjela sam ga pitati
Diše li teže kad na tv-u prikazuju Kad jaganjci utihnu
Ne znam kako da mu to kažem
Ali pogledi Clarice i doktora Lectora
su čista poezija
I nastavljaju se
Imate li možda takvu knjigu?
Imate li nešto o tome kako neustrašiva malena Clarice bulji u oči doktoru Lectoru?
Ako nema danas doći ću sutra,
I prekosutra, opet
svakog dana dok se netko ponovno ne zaljubi
Kutija za odlaganje toksina
Ponedjeljkom prije nego što krenem na putešestvije
započinjem rutinsko pospremanje
ormara iz prve Jugoslavije
već iz prethodnih života imam običaj
da kad mi se oči navlaže,
a brada krene podrhtavati,
odem do starog ormara,
otvorim škripava vrata,
skinem ono malo paučine
što se od prethodnog puta nakupilo,
otvorim limenu kutiju
i u nju istresem sav otpad
koji nisam mogla odvući na otpad
teretan je, a deponija suviše daleko
zaudara taj ormar iz prve Jugoslavije
moje reinkarnacije i karmine
i relikvije i fekalije
sve sam u jedan lim zakopala
Ponedjeljkom me sustigne manjak vremena
u skučenom prostoru
pa dišem brzo i duboko
i polažem svečanu zakletvu da je
ovo posljednji život koji živim ovako
u jednom od sljedećih života
rodit ću se kao balerina
sa svega rezervnim parom papučice
u ormaru.
