• O nama
  • Kontakt
  • Impressum
  • Indeks autora
Strane - portal za književnost i kulturu portal za književnost i kulturu
  • poezija
  • proza
  • esej/kritika
  • razgovori
  • itd
poezija

Saša Bošković, pet pjesama

Autor/ica: Saša Bošković
poezijasaša boškovićzvonko karanovic
Objavljeno: 20.06.2021

 

Prvi mrak

Ne, nije mi žao stana
i što moramo da se iselimo
Ionako nije bio stvarno naš

Znao sam šta smeraju
kad su nam dali ključ
i rekli
Tu smo da vam pomognemo
Ali ćutao sam zbog tebe

Dezertirao sam iz tog sveta
pod težinom
njihovih ravnodušnih pogleda

Ostavićemo sirijski štof
gorostasni nameštaj
ručno tkani tepih

I nakinđureni luster
čiji su kristal poštedeli
posleratni pravednici

Bez osvrtanja
napustićemo tvoje slike
okrenućemo leđa sećanjima
proglašavajući ih lažima

Škripa lifta nadglasaće
tihu opijenost porazom
Čekaće nas ožiljci ulica
zasuti pospanim snegom

Ostatke dana
provešćemo u predvorju lavirinta

 

Sunce sutrašnjeg dana

Drug iz voda postao je otac
Vest ga je zatekla
u zajedničkom
čišćenju naoružanja

Nagnut nad šatorskim krilom
klečao je na povređenim kolenima
Pred njim ležala je rasuta utroba
automatske puške M-21

U podignutoj levoj ruci
presijavao mu se
nosač zatvarača s klipom
a u desnoj parčence nauljene krpe

Prekini s radom!
Petnaest minuta – VOLJNO!
Komandir je
odsečnim rečenicama
naredio drugu srećno očinstvo
i broj naslednika za jedan vod

Okružili smo ga i
uglas mu čestitali
noseći ga duž puteljka
koji je razdvajao nizove šatora

Vratili smo se
šatorskom krilu,
pušci, krpi, ulju,
svojim mislima
Pre zore nastavljamo
marširanje prema jugu
Sunce sutrašnjeg dana
neće ugledati varvare

 

Rođendan

Stajao sam osluškujući kišu
dok se noć selila u jutro
i vetar provlačio
kroz listove kalendara

Čuvao sam se pogleda iz ogledala
Setiće me na nekoga koga sam voleo

Bliski su mi tihi rastanci
Tvoj glas je eho
u praznoj pećini

U autobusu
nakvašene slike krajolika
uramljene oknima prozora

Brojao sam tračke svetlosti
dok je huka motora lagano
njihala bujicu tela
Zatvorio sam i otvori ooči

Nije bilo promene

 

Običan

Nisam onaj o kome govore
užurbani jezici ulice
Ruka podignuta u znak pozdrava
isekla je mrazan vazduh

Drvo se streslo od graktaja ptica
Hladan sjaj usekao se
u nagotu zanjihanog lišća

U kap rose spustila se prošla noć
Niko nije čuo da
sam u njoj dugo hodao

U svom telu sam gost
u glavi odmetnik
u očima suviše običan

Pukotine u stenama ćute
Pusta jutra rađa
jesen na izmaku

 

Nepomična letnja noć

U čistoti letnje noći
ni anđeoskog cerekanja

Pod mirnim brodovima
razapeto more

U pukotinama zidova
nerazumljivi jezici rata

Nad krovovima bleda senka
zvezdanog bega

Slojevi mesečine
preko obešenog čaršava

 

Pjesme su nastale u okviru pjesničke radionice sa Zvonkom Karanovićem

 

 

podijeli ovaj tekst

od istog autora/ice:

© strane.ba, 2018.

design:  mela    coding:  Haris Hadžić