To je kao kad iznad sebe čuješ svjež lepet krila Kakva je ovo knjiga? Ko pripovijeda? Piše: Tridesetdeveto-
godišnjak u Višegradu, Zürichu, Splitu. Piše četrdesetogodišnjak na balkonu u Hamburgu. Proljeće je. Ljeto. Jesen. Zima. Danas je.
Ne postoji riječ za sve riječi. Kada bi postojala, ta riječ za sve riječi, mogla bi opstati samo tri sekunde. U prosjeku se svake tri sekunde izmisli nova riječ, koja utiče na ukupnost svih riječi i jednu riječ za sve riječi čini nevažećom. Riječ za sve riječi je za tri sekunde zastarjela i stalna potreba za onovoriječenjem oduzela joj je značenje. Onovoriječenje! I već je nestala, ta riječ za sve riječi.
Zmija na groblju u Oskoruši? Poskok u krošnji voćke? Prirodnjački muzej u Beču tvrdi da se poskoci ekstremno loše penju. On se, dakle, mora preobraziti. Presvući košuljicu, kao da skida masku. I da više ne bude poskok. Zato mu je potrebno ime. Josip Karlo Benedikt von Eichendorff. Samo ga sad ne pobrkati s
pjesnikom romantizma.
Eichendorff dakle. On – zmija – neka bude više od detalja prirode kao ogrlica stablu voćke. A šta ćemo s očevim poskokom? (Otac je zamahnuo kamenom: snaga, odlučnost i ozbiljnost, a onda je došao rat i bio jači i tako dalje.) Dosta mi je lažljivosti sjećanja, a lagano i lažljivosti fikcije.
Rana na butini, zašto?
Kako je otac na kraju u Njemačkoj bio mršav.
Ne dajte da vam rane i simboli skrenu pažnju. Zamislite Eichendorffa kao zmiju – ne kao pjesnika s frakom, štirkanom kragnom, širokim reverom i brkovima. I već ste ga zamislili. Čudaka u krošnji, uzdiše, sam sebi iskušenje:
Zabavni drugari moji,
Ševe, izvori i šume,
Šušte, hajde se odvoji
i dođi nam brzo, kume!
Liričar na drvetu više mi se sviđa od reptila na drvetu. Eichendorff i flora dobro se slažu. Pjesnik u poetskom dijalogu s voćem, zašto ne? Gornjošlezijac ozbiljnog pogleda, srednjih godina, zaziva
stihove:
A iznad tebe odjednom zvuk –
Možda pjesma nevidljivih vila?
Ili ptičijeg leta svježi huk –
nemirni lepet njihovih krila?
Kakve vile, kakve ptice? Lovi li Eichendorff? Možda lovi pticu koja ima gnijezdo u šupljini drveta. I poskok, koji je samo htio da se sunča, slučajno ga primijeti. E pa kada je već tu…
Ali polako. Love li poskoci po drveću? Bečki prirodoslovni muzej kaže: Ma jok.
Dobro, ne love. Ali ideja ptice mi se sviđa. Nek bude neka sa simboličnim nazivom. Šta mislite o vijoglavu? Porodica djetlića, divna ptica, ptica godine 2007. Čak i selica, i time potencijalno tragična, kao što su svi migranti ili herojski ili tragični likovi. Samo čas. Gnijezdi li se vijoglav uopšte u Jugoistočnoj Evropi?
Zovem opet Beč, je li opet oko zmija, pitaju me, nije, kažem, oko ptica.
Ali i iako mi je ornitolog rekao da vijoglav može teoretski biti u Oskoruši, neću da pustim da postane lik, neću da doleti do gnijezda i neću da u gnijezdu ima pile. Neka zmija Eichendorff ostane gladna, a pjesnik nek uzalud čeka. Možda će ga to malo rastužiti. Nije strašno, pjesnici romantičari smiju biti pomalo tužni, onda bolje rimuju.
Hoću više Eichendorffa i zato ću čitati sedam dana samo njegove stvari.
Počinjem ujutro s tri pjesme u krevetu. Pripremam doručak, meljem zrnevlje drobilicom i pjevam dok meljem:
U dolini pri hladnim brzakom
Vodenice melje mlin.
Tu bio sam sretan s dragom –
Ljubav je prolazan čin.
Poslije doručka spremam sina za uništavanje stvari. Operem suđe, stavim veš u mašinu, kuham lonac kafe i dva sata na balkonu čitam Eichendorffovu liriku, poluglasno i nag do pasa, ili – ako mi se neka pjesma baš svidi – veoma glasno, tako da penzioneri iz komšiluka sa svog balkona čuju jednog s Balkana kako im čita Eichendorffa nag do pasa:
Šum nježnog lišća u vršikama,
Ptičice što daleko letite,
Studenci na tihim planinama:
Gdje je moj zavičaj, recite?
Viknem, pa objesim veš. Ova strofa je iz pjesme koja se zove Sjećanje. Prevedem je čitavu na naš i nazovem baku, pa joj pročitam pjesmu. Ona meni kaže da sam magarac i spusti slušalicu.
U utorak čitam Iz života jednog dangube. U vrtiću su se pojavila dva slučaja glista. Pregledao sam djetetov izmet – gliste nema. Telefonirao s roditeljima. Uskoro moraju napustiti Hrvatsku na tri mjeseca. Ponovo hodaju po Uredima za strance. Ovaj put bolje razumiju jezik ali neizvjesnost je ista. Nemaju kako treba zdravstveno. Rečenica: “Nismo više mladi.”
U srijedu čitam na Elbi. Mali je sa mnom, nisam ga odveo u vrtić zbog glista. Dok ja čitam, on pravi ulice i zgrade u pijesku. Ulice vode do bolnice, do policijske stanice, do vrtića i do radionica i gradilišta. Dok mu sa zgradama pomažem, Eichendorff leži na pijesku i sunča se.
“Tata, imamo novu paprikantkinju u vrtiću.”
Crvenom lopaticom iskopam rupu u pijesku i zakopam Eichendorffa.
Ne mogu da zaspim. Sve se miješa. Zmijin jezik, jezik pjesnika. Da baka ne gubi samo podatke i dane, već takođe riječi i volju.
Baka se sastoji od praznina – nezavršenih rečenica i izgubljenih uspomene, dok ja ovdje izmišljam praznine i pretjerujem u sjećanjima.
Obučem se i izađem vani. Šetam kroz tihi mrak, mjesec se prikrada tajanstven, lak. I tako dalje. Tri sata je, poželim ševe. Stanem nasred raskrsnice, nigdje nikoga. Vrisnem:
Tiha jezo noćne krošnje –
Kako mi misli mutiš,
I kroz moje sulude pjesme
snove iz mene budiš.
Moje sulude pjesme. Idi sanjati, magare.
Na svom najboljem portretu Eichendorff se osvrće, svijetla kragna, tamni ogrtač, kosa bujna, veoma puno kose, pa brkovi i zlatni lančić. Izgleda kao diler ili hipster. Moje sulude pjesme.
Šta mi se sviđa kod Eichendorffa? Kako zanosno sve voli. Noć, šumu, orla, lov, ženu po imenu Luise, drugu ženu po imenu Venera, osim toga: ševu, rijeke, još jednom ševu, uopšte ševe, jesen i proljeće, ah, sva godišnja doba i svitanja – zore i sutone, svejedno. I sviđa mi se da ne zna prosto dobro jutro reći, već odmah nastupi ovako:
Jutro, to je moja radost!
Tad se penjem na tihu planinu
Na najviši vrh da viknem u daljinu:
Pozdravljam te, Deutschland, iz sveg srca!
Sviđa mi se kako Eichendorff laska svijetu. Kako ljubazno nastupa spram njega. Okrenut njemu, i mističnom u njemu. Kako se daje prirodi svim čulima, kako jasno i ludo o tome piše.
Dopada mi se njegova šašavost. A biografija me je dirnula. Dirnulo me da je bio činovnik, po kancelarijama lovio muhe koje su mu milile po stolu, a u sebi tu čežnju za daljinama nosio.
Između dosjea i zidova tamnih,
Zarobile me, slobodoljupca,
obaveze stroge ovog života,
A iz ormara i brda spisa
Smiju mi se uvrijeđeno
Muze u činovničko lice.
I u petak čitam čitav dan.
“Šta to radiš?”, pita me sin.
“Radim.”
“Ali ne radi se tako.”
“Kako se radi?”
“Recimo, na dizalici.”
Vijoglav gradi gnijezdo u dupljama stabala. Samo vijoglav pjeva kako vijoglav pjeva. Vijoglav je najraspjevaniji kada želi da se razmnožava. Oglašava se s osam do petnaest prodornih viid ili veed zvukova. Upozorava na opasnost sa slogovima tek-tek ili top-top.
Moja baka koja me zove magare i sunce.
Moja baka koja spava s papučama na nogama.
Moja partitura porijekla. Sjediti ovdje u Hamburgu i citirati Eichendorffa nedjeljom ujutro prije porodičnog izleta: O ti tiha, vedra srećo!
Za koga je ova knjiga?
Ostani svoj. (Fortune Cookie, 21. 8. 2019)
Porodica, ptice, pjesnici, “Papa”, kaže mi sin, pa se ipak ispravi. “Tata.” Twitter, Višegrađani, braća Grimm, igrice, Andrić, Jergović, Eichendorff. Neka, neka se sve miješa, sve drugo bi bilo neiskreno.
Mogućnosti da se ispriča priča skoro su beskrajne. Pa ti pogodi najbolju.
I na kraju ćeš uvijek nešto zaboraviti (izmisliti).
S njemačkog preveo Dragoslav Dedović
Prevod autorizovao i za bosansko izdanje dopunio i aktualizovao Saša Stanišić
