Ljudi koji bole
Kad obratimo pažnju možemo se upoznati,
To često boli,
izaziva suze
Kad ne obratimo pažnju, u glavu nam mogu utrčati razdragana djeca,
kistovima razmazati smijeh u bojama koje vidimo prvi put
Žene koje neprestano vjeruju i sumnjaju
Sve dok samo vrisak ne ostane u njima
One koje često plaču, drhte i ne žele da ostanu same
Pa bi im za prvu pomoć dobrodošao i čovjek pored kojeg se budiš
I one koje u operacionim salama kupuju ljepotu,
da im ego lažnim komplimentima pune
praznoglavci i punodžepovci,
a onda ih sa „takve oči još nikad nisam vidjeo“
mrcvare po krevetima jeftinih hotela,
jer u velikim, toplim sobama na posteljinama iz „Ikee“ spavaju njihove žene
Ljudi koji su nekada nazivani nečijim prijateljima
Koji snagu prijateljstva mjere brojevima na kartici
Oni koji te cijene po redu koji dobiješ u pozorištu
Oni kojima ne smiješ reći da nisi dobro
Jer ćeš vidjeti bolnu istinu da je njima od toga dobro
Kad obratimo pažnju možemo se upoznati i možemo ih upoznati
To često boli, al’ meni prija ta bol
Kad obrate pažnju, ni tada me ne upoznaju
Samo pitaju šta mi je
Kažem da me bole ljudi u mojoj glavi
Ponude tabletu,
Odbijem,
nisam kukavica,
ne postojie miligrami od kojih ta bol prolazi
Samo strpljenje
Gutanjem pilula mogla bih uspavati djecu koja slikaju u mojoj glavi,
to sebi ne bih oprostila
Kad obratim pažnju shvatam da čamotinja uvijek smrdi
Pustim sebe da udahnem taj smrad
Da ga nikad ne zaboravim
Zatvorim oči
Vidim,
bježim u nepregledna polja beskraja,
gdje sa srnama tražim mjesto novog početka