Nakon mjeseci neizvjesnosti stižemo u Njemačku. I sad još jedna duga noć. Prva u slobodarskoj Njemačkoj.
Jutros smo stigli sa gospodinom K. (umalo ne rekoh ime) u kamionu sa duplim dnom, nas 18-oro svi iz Bosne, a bilo nas je od male djece do staraca od nekih 70 godina. Platili smo po 1000 DM po osobi i ukrcali se u kamion u jednom zagrebačkom predgrađu. Izašli smo samo na kratko negdje oko Münchena napravili pauzu za WC i onda opet u kamion i dalje. Većina nas je htjela ostati u Münchenu, ali Bavarska ne prima više izbjeglice, rekli su nam i moramo dalje. To nas je sve malo deprimiralo, kao da to igra neku ulogu, gdje si, ako već nisi kod kuće.
I evo nas sada u Hamburgu.
Sutra je zadnji radni dan pred Božić i moramo se prijaviti na policiji za strance. Sutra je Badnje veče i snijeg pada bez prestanka. Uprkos hladnoći osjećam blagu smirenost koju proizvodi topla misao da sam nakon mjeseci rata, pada grada, i duge neizvijesnosti koju sam proživljavao kao izbjeglica u Hrvatskoj bez ikakvih papira, ilegalnog prelaska do Njemačke napokon na sigurnom. Valjda.
Kako je to zapravo velika stvar da se možeš ujutro probuditi, jednostavno izaći u grad, da ne padaju granate, nego najviše snijeg i kiša, a ovdje izgleda stalno padaju, i da te niko ne legitimiše i da možeš cijeli dan bauljati gradom i gledati izloge, sjesti u baštu i čitati, ili jednostavno besciljno tumarati gradom. O, kako je to dobar osjećaj, pa makar i kao izbjeglica, taj zadnji stalež živih i slobodnih ljudi, pa makar i u stranoj zemlji.
Snijeg `hljopo` neprestano pada pomiješan sa kišom i našom sumnjom da će sve ovo izaći na dobro. Pada po svima nama koji stojimo njemački disciplinovano u redu da nas Njemačka primi u svoje okrilje. Da sam prije 50 godina stajao ovdje u ovom istom redu ne bi bilo baš smiješno, jer ko zna gdje bih tada bio prispio, mislim krajičkom pospane misli. Što ti je vrijeme, i sve je to relativno, što bi rekao moj drug Mašo.
Nakon sretnog dolaska treba se sada najprije prijaviti na policiji za strance, koja ti omogućuje boravak, objašnjavaju mi Suvad i Čupo. Dobiješ Duldung, e, taj ti duldung znači ništa drugo nego trpljenje, tj. da te oni trpe, kontaš, tumači mi jedan od njih.
Dolazimo već predveče da uhvatimo red za sutra ispred zgrade policije za strance, gdje se prijavljuju sve novoprispjele izbjeglice, ali i svi ostali stranci tu produžuju svoje boravišne dozvole. Tako da su u redu sa nama tek prispjelim i mnogi naši gastarbajteri. Oni pričaju kako je sada otkako dolazi masa izbjeglica iz bivše Jugoslavije skoro nemoguće da čovjek obavi produžetak vize za jedan dan, jer je tolika navala, a oni, jebiga, svi rade a vrijeme je, naravno, novac. Meni se te ovozemaljske brige i trka za vremenom čine u ovom momentu dječije naivnim. Jednostavno mi je dobro da znam da sam živ, a vremena imam napretek, dok novca nemam, također napretek. Gastarbajteri nas neoprezno upućuju i u male tajne prijavljivanja.
— “Trebaš jarane što brže trčati, gore do trećeg sprata”, poučava nas jedan, dok ga drugi ćutljiv tip udara pogledom koji otprilike znači: šuti glupane. “Ako budeš spor nema ništa od toga, oni ti daju brojeve samo za prvih 100-tinjak ljudi po spratu. To ti je Švabo, neće ti on srkleta, kontaš. I onda moraš sutra jope u red. Moj jaran dolazio tako tri dana, pa ti gledaj, a sad se ne radi do petog januara. Ja, ja.” Onaj ćutljivko od ove priče dobija napad čira i povraćanja ali hrabro zadržava povraćotinu u utrobi i samo pljune po hamburškoj noći.
U redu je sve u njemačkom redu – čudom se čudim da ovaj svijet oko mene koji inače ništa u životu ne poštuje, tako poslušno poštuje ovaj red, koji je jedna internacionalna bulumenta, svih nacija, farbi i jezika.
Snijeg pada po predbožićnoj noći. U redu zamiriše na marihuanu. Nakon nekoliko sati stajanja u redu već sam utrnuo. Spava mi se i već sam promrzao. Pjevušim kao neku mantru Konjuh planinom, staru partizansku pjesmu. Prigušena svjetlost pospješuje pospanost. Kulisa glasova tutnji u daljini i djeluje umirujuće. Svjetlost i snijeg se stapaju u jedno, a iz svijetlosti mi se čini ili ja to budan sanjam da sa snijegom Isus silazi sa neba i obilazi ovu tužnu masu u bijelom ogrtaču oko nas i blago se smješka svima koji su na blagoj granici sna i lagano se guraju u mjestu poput promrzlih pingvina. A onda me Mirso gurnu laktom i prekide sliku sa Isusom. Mirso uopšte malo priča. A njegova priča je opet duga. Kad je počeo ovaj rat ostavila ga žena sa djecom i jednostavno otišla, negdje u Austriju. Tamo se ponovo udala i ne dozvoljava mu ni da se čuje sa djecom. Čaršijski zajebant i bivši duhoviti hipik, odjednom se slomio i eto skoro ništa ne priča – samo puši. Puno puši. Kada razgovaramo on samo odgovara u kratkim zajedljivim rečenicama i skoro svaku poprati sa gestikulacijama ruku kojima pokazuje kao da sve odlazi nekud iza leđa u zrak, a sve to poprati širokim oblakom duhanskog dima pa izgleda kao neka parna mašina.
Ne znam zašto i kakve to veze ima sa njegovom, a ni sa ovom pričom, ali mi na um pada Sicilijanska odbrana u šahu koju je uvijek igrao moj otac i koja me je redovno izluđivala. To mozak izbacuje neke slike i sjećanja po nekom meni nepoznatom principu.
Noć sporo odmiče i srazmjerno tome se sve češće pojavljuju “gurači” koji ulaze u red sa svih strana. Nekoliko tipova napušenih ko majka guraju se u red. Opšte negodovanje. I svaki put na granici tuče završi to guranje tako da se jedan ili dva gurača ipak uguraju u red čekajući jutro kad će doći njihovi nalogodavci “papiraši” tj. gastarbajteri koje tako zovemo jer imaju stalne papire u Njemačkoj – da ih zamijene, to ću shvatiti tek ujutro kad se red potpuno uneredi.
Noć stala i stoji, samo snijeg pada i meni se čini da ću pasti, a Isus svako malo promoli glavu, kao da i on čeka na red i namigne mi saučesnički.
Ljudi pričaju uvijek istu priču: odakle su, šta su sve prošli, gdje i šta rade, kako su stigli do, evo, ovdje. Ponekoga obiđe neki poznanik, a mi koji nemamo nikoga poslije svake takve posjete se osjetimo još tuđiji u ovoj vlažnoj hamburškoj noći.
Snijeg neprestano pada, sve vremenom postaje sporije, a iza zgrade preko puta na kojoj piše ADAC (I koju sam ja od umora prvo čitao AC/DC) je neosjetno već bilo svanulo, a sa istoka se iznenada stidljivo pojavio dan.
Kad se otvoriše vrata od zgrade – kao rajska vrata da se otvoriše – meni u glavi zazvoni “Hells bells”.
Neko reče: “Otvoraju” i pomiješa se sve živo, nestade reda i nastade stampedo prema negdje gore – na treći sprat. Nisam tačno znao šta nas to Gore čeka, ali je onaj debeli gastarbajter rekao treba trčati i vidim da svi trče. I trčim i ja i razmišljam o masovnoj psihologiji kada ubijaju u logorima jednog po jednog, a oni opet mirno jedan po jedan …. I trčim dalje, ovo je kao u nekoj igri iz osnovne škole, dođe mi da se smijem, a onda u nekom slow motion-u mislim kako bi ovo trčanje trebalo snimiti i kako bi to bio dobar film – kao onaj dokumentarac o životinjama – u Opstanku. Jednom sam kao dijete gledao tako jednu emisiju kako neki bizoni ili tako neki rogati hajvani trebaju proći kroz rijeku punu krokodila i bizoni ulaze stvarno u rijeku i u stampedu idu na drugu stranu i krokodili hvataju one najslabije i u ogromnim čeljustima dižu omanju telad u zrak i razbijaju ih u sljedećoj sceni o površinu vode. Ali bizoni su uporno išli dalje kao da su unaprijed računali sa određenim gubicima.
Valja nama preko rijeke.
Trčim kao manijak uz stepenice u tom ljudskom stampedu koji je evo simbol ljudskog trčanja za valjda boljim životom, ali ujedno i poniženja i kapitalističkog očaja i razmišljam o jebenom Marxu i Engelsu, “Kapitalu”, socijalizmu, Maxu Weberu, Darwinu, ratu, Karadžiću i Izetbegoviću, Suzan Sontag, dok prolazim jednog sijedog sredovječnog čovjeka duge kose, koji očito ima probleme sa koljenima i srcem i uzalud je došao očigledno nekoliko sati prije mene u red, ali eto – ja sam brži, a malo sam ga (ruku na srce) i laktom gurnuo u stranu.
Mirso je stvar također shvatio prilično ozbiljno i trči uz stepenice prilično beskompromisno. Dva čovjeka ispred mene. Ljutim se na jednog mongoloidnog tipa koji je proletio pored mene poput John Louisa, koji mi je razbio ovaj slow motion i stavio mi do znanja da moje prolazno vrijeme i nije baš najbolje. Na tren pomislim da ja ovo možda sanjam, dok mozak po nekom svom principu glasno emituje melodiju All Along the Watchtower.
I onda smo konačno Gore, na trećem spratu. Bio to san ili java, ali smo konačno stigli.
Pet ljudi, pa Mirso, pa dva čovjeka, ja, moj brat i još neka nenaspavana lica. Mirso dolazi prvi od nas do plavog čovjeka koji kao melek sjedi sa meni nepojmljivom opuštenošću. Sjedi čovjek normalno i opušteno radi svoj posao. (Imao je onaj pravo – neće čovjek srkleta) Pije prvu jutarnju kafu i lijepo se vidi po govoru njegovog tijela da čovjek ima uredan žvot i da mu je ova strka već rutina, s kojom on već odavno dobro izlazi na kraj. I neće srkleta. Sa nezainteresovanim izrazom lica pita Mirsu kako se zove i ima li neku ispravu (Ausweiss – tu riječ znam još iz partizanskih filmova). Nakon što neko iz trećeg pokušaja objasni Mirsi da ga čovjek pita za prezime i on uspije kazati Hadžiomerović, čovjek vrlo strpljivim tonom objašnjava Mirsi i njegovom novopečenom prevodiocu, jednom Albancu koji je već ‚kasirao’ “prijavni broj” tri mjesta prije Mirse, da on mora zapravo na 2. sprat jer njegovo prezime spada na drugi sprat gdje su slova od E-K. Nakon 3-4 objašnjenja Mirso shvata da je u pitanju zajeb u spratu i da je cijela noć čekanja uzaludna, a na licu mu se pojavljuje izraz koji je teško zaboraviti. Izraz koji nijemo vrišti do neba da se nešto veliko ispustilo i prosulo, kao kada reprezentacija ne prođe na svjetskom prvenstvu u finale ili nešto još mnogo gore i nepopravljivo. A i jeste mnogo gore. (Mislim, a možda i govorim, sranje ali nije kraj svijeta kad si mogo čekati toliko sačekaj još par dana, jest da je to u Novoj godini ali ipak samo par dana, a možda je onaj i slagao pa će oni već prekosutra opet raditi.)
Mirso izgovara jedno kratko egzistencijalno “ali kako” – koje nas prati od početka rata, zbijega, ilegalnog prelaska raznih granica u skupo plaćenim mjestima u načetim kamionima duplog dna sa desetinama drugih ljudi i omamljenom djecom da ne daju glasa od sebe dok se beščujno prelazi granica u “bolji svijet”, i sad “nije to ovaj sprat jaran, razumeš, ti morati dole na sprat dva” govori dobronamjerni i dobro raspoloženi Albanac Mirsi koji u tom momentu dobija jednu duboku boru na licu – onu koja čovjeku konačno daje čiraški izraz i uspijeva samo reći “ja ba, skonto sam – jebo ga ti”.
Kao lošu utjehu ja ga kratko udarim po ramenu i kažem: pa dobro doći ćeš poslije praznika opet i nikom ništa. On kratko odgovara: “Ma ja, u redu je”. Ali znamo obojica da ništa nije u redu.
A dvije teške i spore muške suze otimaju se niz lice čovjeka koji je nakon niza poraza i granica, evo prešao još jednu: svu predbožićnu noć uzaludno čekao na snijegu i kiši da bude upisan i prijavljen u neki novi i bolji život, ali eto nema više brojeva danas. Ove godine. Nikad.
I strava se opet otvara i neće se zatvoriti nikad više, jer svaku božiju noć čeka negdje poneki izbjeglica u redu i trči kao bez duše na pogrešan sprat.