Otkad smo Meta povremeno se podignem iznad. To povremeno je samo u snovima. Kad se pokušam prisjetiti sna ne mogu, ali onda ti sve prepričaš:
Dok ti tijelo spava, od vrata do stopala čvrsto srolano u pokrivač, nešto iz tebe izađe u obilazak okolnih ulica. Nešto sjedne u vozilo, koje nikako ne može biti automobil, pa se uspinje i spušta, zavrće serpentinama, vozi po rubovima provalija. Perspektiva ti je odozgo, kao da si nekoliko metara u zraku. Znaš da je uvijek polumrak, kao u tmurnim zimskim mjesecima, za izrazito oblačnih dana. Kad se budiš, dok još držiš oči zatvorene, po vrlo sigurnom osjećaju, možeš mapirati te ulice iako su na javi sasvim drukčije. Ne možeš im odrediti nazive. Počneš li misliti o nazivima, izaći ćeš iz režima podsvijesti i onda izgubiti slike. Obično ih budna možeš vidjeti na nekoliko sekundi. Toliko dugo se uspiješ zadržati ispod svijesti.
Isto tako, nekad dok voziš automobil, svijest ti se, ne tvojom voljom, prebaci na alfa valove, pa ti dođe sve što sanjaš odjednom, kao mnoštvo pojmova i slika koje susrećeš noću. Posebno te ulice. Uvijek je to na trenutak, čim mozak shvati da si na krivom talasu, sve ti ode. Tako nikada ne uspiješ povezati sekvence poruke.
Vjeruješ da taj dio tebe koji se noću vozi okolo, traži putokaze koje previdiš dok juriš kroz dane. Putokazi će ti valjda pomoći da povežeš krhotine svijeta, i dovršiš plan bijega koji ne znaš u koju svrhu pišeš, jer odustaneš od svake prilike, kao što ne znaš ni šta ćeš uraditi kad jednom bude napisan. Jedino što znaš je da moraš sve događaje razložiti do čestica i izvući na papir. Možda će ti tada postati jasno kako si zaglavila u pukotini.
E sad, to sa pisanjem traje. Mjesecima porađaš fragment po fragment. Svaki tek za riječ ili dvije duži od prethodnog. A svaki govori neki svoj jezik.
Znaš sjediti po dva sata za stolom i uz mnogo žvakanja, jedva ispljunuti dvije rečenice koje bi trebale povezati fragmente a počesto odustaneš i daš ih psu za večeru. Uspješno ih svari draga Lisa, svaki put. Sutradan pronađeš mnoštvo znakova na travnjaku ispred nebodera.
Neuračunljivi impulsi koji lutaju tvojim mislima stvaraju užasnu zbrku i neprestano skaču sa namjere na nedoumicu. Prevrću ideje, pretpostavke i nesuvisle teze, pa je nemoguće fragmente povezati u cjelinu. Sve vrijeme u tebi se vodi polemika između snažnog nagona da verbaliziraš tjeskobu koja te zlopati i nesposobnosti da ispustiš riječi iz sebe. Često samo nabacaš nasumične utiske, bez reda i smisla. Pri svakom pokušaju da složiš zamršeni skup znakova, obuzme te nelagoda. Kao da ne želi biti napisano. Uvijek nekako ne možeš, kad sjedneš da sve to popišeš. Kao da neko zatvori poklopac. Premda se riječi uskomešaju i čini se da ćeš, ako snažno udahneš, i zatvorenih očiju ispušeš tekst iz sebe, s njim ispovraćati i gnoj iz sistema.
U vrtlogu svakodnevnog kruženja po neprilikama nemaš moć da izvedeš diverziju nad ustajalim obrascem i napraviš zaokret. Pa odugovlačiš.
Ne znaš kuda ideš, znaš samo da tekst upravlja tvojim koracima. Prvo si napisala rijeku pisama motivacije za o(zlo)glašene poslove a onda propala u tamnocrveni procjep. U procjepu si ušutala. A sada su se rečenice uzvrpoljile i hoće isplivati na svjetlo. Da osuše smežurana slova i izmontiraju novu priču na vazduhu sunčanog prijepodneva. Kad uspiješ izbaciti sve iz vrtloga u dnu stomaka, možda ćeš znati da iskočiš iz pukotine u kojoj ne vidiš svoje lice, niti čuješ šta govoriš. Zapetljale su ti se vijuge i ne znaš da imenuješ prenadraženost utiscima.
Potrajat će dok shvatiš da možeš pisati samo kad pada kiša i to te ograničava. Revnosno prati vremenske prognoze i planiraj raspored pisanja prema mogućem kišovitom vremenu.