Silovita invokativnost i neusporediva zvonkost pjesničkog glasa – to je ono što najprije prepoznajemo u poezije Bisere Alikadić: do srži prožeta erosom kao vrhovnom oblikotvornom i izražajnom silom. U bosanskom pjesništvu nije niko kao ova pjesnikinja uzdigao eros na nivo presudne poetske teme i niko mu nije u književnosti uspio dati takav bezbroj nijansi koje erotsko pretvaraju u samu suštinu duhovnog.
Bisera Alikadić, je jedna od malobrojnih pisaca u bosanskoj književnosti da je tako duboko zaronila u različite vidove tradicije, kao što je to, transformirajući tradicionalne kulturne obrasce prema načelima modernističkog sistema umjetničkih vrijednosti i uspjela da njeni stihovi nose žestinu provokativnog, nesvojstvenu tradicionalnom shvaćanju, takozvanog ženskog pisma. Njeno pjesništvo, dakle, razara kolektivističku osnovu patrijarhalnog, dakle u osnovi muškog kulturnog sistema, suprostavljajući mu žensku optiku, mjerila i vrijednosti. Ženska optika u ovoj poeziji smjelo prekoračuje granice tradicionalnih tabua, uvodeći u bosansku književnost nov tematski dijapazon. Ova pjesnikinja je poduševljavanjem tjelesnog i gotovo erotskim potjelesnjenjem duše stvaralački zaronila u detabuizaciju seksualnosti. Da li je specifičnost ove poezije detabuizacija erotskog na našim prostorima, ili su u pitanju inovativne karakteristike? Ova poezija nije samo, kako je tvrdila tradicionalna kritika, detabuizacija erotskog, nego i potpuna rekontekstualizacija na temelju obrata njegovog etičkog i kulturološkog, pa i metafizičkog statusa. Ako je erotsko postalo principom gdje se seksualnost lišava tradicionalnog, kulturalnog i religijskog poimanja grešnosti, onda se u tom principu mogu nači polazišta nove etike i metafizike (Kazaz 2003: 7). U centru te etike jeste čovjek oslobođen tabua, vraćen svojoj tjelesnosti i slobodi govora o čežnji za seksualnim sjedinjenjem sa suprotnim spolom.
Ova pjesnikinja je tražila odgovore na pitanja o ženskom senzibilitetu i biću na pravom mjestu – u erotici. Ali, taj se erotizam, kako kaže Enes Duraković, „ne javlja u njenoj pjesmi silinom iracionalnog koje se otelo straži ‘dobrog ukusa’ i cenzuri svijesti, nego u molskoj intonaciji intimnih drhtaja bića svjesnog radosti ljepote tjelesnog, ali i njegove tragične prolaznosti i trošnosti“ (Duraković 1996: 27). Alikadićeva u svojoj poeziji ne želi samo pokazati detabuizaciju erotskog, već i nov etički vrijednosni sistem u kojem čovjek preuzima odgovornost za svoju erotsku slobodu, a ne ostaje, kao u patrijarhalnoj tradiciji, zarobljenikom slobode. Sloboda iskazivanja najdubljih slojeva intime biva na ovaj način nova vrsta odgovornosti što neće da se skrije iza vječnih načela, neće da ostane zamaskirana metafizikom, već računa sa obavezom polaganja računa pred samom sobom. Njena poezija se odvija u dijalogu dva suprotna principa postojanja: muškarca i žene, mladost i starost, ljubav i strast, pa tako i erosa i thanatosa kao dvije krajnosti i nepremostive ograde u koje je smješten život. Taj dijalog suprotnosti koje se međusobno ogledaju i obuhvataju čine Alikadićinu poeziju i sublimiran je u prvih pet objavljenih knjiga poezije: Intonacije (1959.), Noć i ćilibar (1972.), Kapi i mahovina (1975.), Drhtaj vučice (1981.) i Raspeće (1986.).
Osnovni tip erotskog ogleda se u odnosu žena – muškarac. Alikadićeva od prve do posljednje knjige varira temu muško-ženskog odnosa, u različitim vidovima i mutacijama. Kod ove pjesnikinje tema erosa, može se najbolje ilustrirati kroz poetsku liniju koja se okuplja oko tematsko-motivskog sklopa čežnje za muškarcem. U Legendi, pjesmi iz zbirke Intonacije, ta čežnja zatvara luk od neizdrživosti njene snage, na jednoj, do neostvarivosti, na drugoj strani. Žena je, svoju čežnju za muškarcem pokušala da dostigne kroz slikanje u hrpi pijeska. Pritom, pjesma naslovom utkiva ovu čežnju u davno, prapočetno vrijeme, potcrtavajući i njenu konstantnost kako u ukupnom vremenu od prapočetka do sadašnjosti. Ali, na drugoj strani neostvarivost te čežnje predstavlja metaforu hrpe pijeska, tvari od koje nije moguće načiniti ništa trajno. U ovom aspektu pjesme žena uzalud pokušava da realizira svoju čežnju, ali, na drugoj strani pjesma ostvaruje i i asocijativni priziv monoteističke legende o pragrijehu i kazni zbog njega (Kazaz 2003: 16). Uprkos božanskoj kazni, žena pokušava da u hrpi pijeska naslika muškarca, ali je pokušaj je uzaludan, gdje se mjera zaludnosti podudara sa mjerom i čežnje i potrebe da se, pa makar i pijesku, ostvari trag svog prisustva na zemlji. Stoga i ona ženska ruka iz Noći i ćilibara, kroz kosu muškarca miluje zemlju, uz bedra umiru trave prepune soka, a mjesec plete mreže do zemlje, skrivajući tako ovaj prizor od svega profanog u kolijevku čistog sjaja. Užitak potom, poprima razmjere otvorene noći, noći koja toliko liči na djetinja vjerovanja i bdijenja da se otvori nebo i zaište sreća, sama i apsolutna, da rasprostre čari svoje „od neba na ovamo“, i sudari sa srećom zemaljskom u činu kad Ciganin i Ciganka otvaraju zrelu lubenicu. Poljubac je, također, dar božiji u kojem titra sklad, poljubac koji žena spušta na muškarčevu mišicu „nježnu kao u dječaka“, i žudnju za poljupcem ponajbolje izražavaju stihovi iz pjesme Poljubac:
Niz tvoju ruku
Niz tvoje tanke prste
Što u osami svijeta
Sigurnost pletu
I kapam
Kapam
Kao svijeća
Pored tvojih nogu (Poljubac, 40)
Sklad je to, ženskog senzibiliteta, istančanog i sveobuhvatnog, koji tka nježne niti od kože, nečeg isuviše vanjskog, do osame svijeta, nečeg najnutarnjijeg. I upravo svijeća koja ovdje kapa odlična je slika čvrstine ovoga spoja. U knjizi Kapi i mahovina odnos žena – muškarac dobija veći naboj koji će se osjetiti i u igri usklicima pjesme Čipka iz Sevilje:
Ali nisam oboljela,
Jer ti nisam odoljela,
I neka nisam,
I neka nisam. (Čipka iz Sevilje, 12)
Odnos postaje poremećeniji, iz ugla žene ne donosi toliko sklada kao nekad, stoga je ona sklona slobodnijem i ponegdje površnijem viđenju odnosa. U sklad je, u stvari, uplivala klica nesklada koja u zbirci Kapi i mahovina proizvodi transparentniji govor, otvoreniji i direktniji, čija je intencija da, u nemoći da se pronađu uzroci neskladu, krikom domognu prvobitnog skandala. Pjesma Molitva već vapi muškarca:
Da mi je muškarca
Kao crnog hljeba
Ječmenog,
Mirisnog,
Domaćeg,
Zdravih zubi…
A toplog. (Molitva, 47)
Žena vapi za muškarcem kao za hljebom, onim najbitnijim, dakle, čežnja se iskazuje kroz glad za hljebom najelementarnijom od svih stvari. Korelacija muškarac – hljeb, podrazumijeva i gutanje, proždiranje muškarca u žensku utrobu, kao što se proždire hljeb da bi život uopće bio moguć. Hljeb je i svakodnevna nužnost, ali i svojevrsna svakodnevna mitologija, pa je čežnja za muškarcem, s jedne strane iskonska i beskrajna, mitski animalna (ženka koja guta muškarca), i s druge strane je i svakodnevna, stalna. Međutim, Enver Kazaz primjećuje, „da muškarac se iskazuje i na drugom polu kao neko ko razgrađuje svijet žene, kao neka vrsta rušilačke snage intime, nesposobne da osjeti tanahne slojeve ženske čežnje i njenog svijeta. Tu se poezija Alikadićeve otkriva u obliku svojevrsne putanje na kojoj su upisani svi stadiji žensko – muškog odnosa: prizivanja, čežnje, ispunjenja erotskog, sjedinjenja muškog i ženskog, ali i onog poslije toga, samoće, pustoši, golog trajanja bez mogućnosti harmoničnog jedinstva suprotnosti“ (Kazaz 2003: 17).Taj prijelom čežnje, najavljen u zbirci Kapi i mahovina, svoj puni emotivni, ali i gotovo apsurdni intenzitet ima u nekim pjesmama iz Drhtaja vučice (metaforika naslova potcrtava stepen gladi za muškarcem) da bi postao jednim od dominantnih tonova u zbirci Raspeće.
Drhtaj vučice pjev je o muškarcu koji odlazi, rasipa svijet žene što ga ona pokušava skupiti u sjećanju na blage poljupce, u stvarima kućnim naći dah i miris prošlog. Tu drhte damari samo ženskog bića, onoga koje je jedino kadro u sićušnom detalju izatkati cjelovit osjećaj. U stihovima pjesme Poslije odlaska dragog gosta prepoznajemo tkanje pomenutog osjećaja:
Pun tvog daha
I nevidljivih ljuskica kože,
Presavijen peškir.
Platno zavjetno. (Poslije odlaska dragog gosta, 23)
U Raspeću žena je napuštena, u osami prebire iskustva:
Moj život je zastava primijenjene poezije
O koju su se otimali dječaci
Zakratko da je nose. (Sudbonosna pjesma, 35)
Suma iskustava donosi stav o sudbini na čijem početku i kraju jeste – muškarac. I ovdje za njega pjesnikinja nalazi najnježnije riječi (muškarac je dječak), i „otadžbinski široka prekriva njegovu nagost“.
Lepeza erotskog se dalje širi i otkriva krug tema i motiva od Intonacija do Raspeća koji se u najgrubljem prikazu mogu imenovati odnosom mlado – staro. Najprije je tu svijet djevojčice, na jednoj i svijet zrele žene, na drugoj strani. Oni su na jednom kraku odnosa suprostavljeni, zatvoreni svaki za sebe: svijet djevojčice u svoj bezazleni okvir preko kojeg se zadivljeno gleda svijet odraslih; svijet zrele žene zatvoren u svoju besciljnost i zrelost koja „tek tako svijetom šeta“. Na drugom kraku odnosa svjetovi djevojčice i žene spojeni su, u osami:
Svako je sam na rubu noći
Djevojčica sa haljinom
Okačenom o vjetar
I žena sa punim mjesecom u ruci… (Noć i zlato, 22)
Odnos se dalje usložnjava uvođenjem suprotnih polova. To je odnos potpuno erotskog profila, kojemu slijedi spolni čin, ili lebdi u njemu. U zbirci Kapi i mahovina ima prizor susreta nasmijane piljarice, oble i punačke, sa mišlju dječaka; sreli su se:
Na onom putu
Gdje čuda
Trepću kao djeca
Što pitaju kuda (Susret, 15)
Pjesnikinja, dakle, ne moralizira, uvodi potpuno prirodan odnos zrele žene i dječaka. Ne moralizira se ni u sljedećim „susretima“ gdje se susreću starac i djevojka, mada su oni obojeni nešto tamnijim nijansama. U pjesmi Ćukova snaja, iz Drhtaja vučice, susret starca i djevojke je površan i dešava se u starčevom oku, kad, na trenutak, „vjetar piruje u djevojačkoj kosi… i nevidljivim rukama njene dojke-voće na pladnju nosi“. Slika u starčevom oku natopljena je željom za mladošću, nemogućom i nepovratnom kao zamicanje djevojke. U Neodloženim satima, iste zbirke, čin je direktniji i nosi izvjestan seksualni naboj. Ali, koliko god bio neposredan, odnos je snažniji u želji, da mladošću opet:
Kao okom svetinje,
Starac, oko nje, Ruke sklapa (Neodloženi sati, 29)
Međutim, pjesnikinja tretira tijelo i u duhovnom vidu. Grahovac ističe da duhovnog ima, možda najviše u tijelu! Naime, primjetna je kod Alikadićeve pobožnost tijela, uzdizanje njegove materije do razine čiste duhovnosti (Grahovac 2000: 86). U Pobožnoj pjesmi iz zbirke Noć i ćilibar etička i metafizička rekontekstualizacija erotskog poetski je eksplicitna u završnoj strofi:
Postoji mladić vitak kao raspelo
Takne li me
Povjerovaću da postoji
Božija ruka. (Pobožna pjesma, 33)
Erotska čežnja i cilj ovdje postaju potvrdom Božanstva, pri čemu je potpuno izokrenuta vertikala vrijednosti tradicije. Otud je poređenje mladićeve vitkosti i raspela zasnovano na poetskoj igri koja obogotvoruje ljudsku tjelesnost, a religijski simbol skida sa metafizičkih visina udahnjujući mu svakodnevnost i životnost (Kazaz 2003: 8). U pozadini ovih stihova asocijativno bruji misticizam sa svojim stavovima da se Božanstvo ne može spoznati racionalnim putem, nego logikom srca, ne razumom, nego emocijom. Toj emocionalnosti Alikadićeva udahnjuje taktilnost, čini je materijalnom, kao da se odjednom nalazimo u situaciji gdje Božanstvo nije samo zamislivo, nego i opipljivo. U zbirci Kapi i mahovina naslućuje se „bog tjelesnosti“ u „lajavim dojkama“, punačnim oblinama žene“, „žeravici i drhtavici“, tim „predigrama“ za apoteozu u Drhtaju vučice, gdje je Bog u svakom dijelu ženskog i muškog, ljudskog, tijela: noktu, prstu, šaci, ruci, pregibu ramena, vratu, bradi, usni, nausnici, uhu, oku, trepavici, obrvi, kosi, pa, mošnicama, stidnim dlakama, slabinama, koljenu, nožnom listu, gležnju, peti, nožnom prstu. I, doista, Alikadićeva je obogotvorila svaki detalj tijela (Kokorović 1981: 462)! Zanimljiva je, međutim, dosljedna vjernost i vjera tijelu u Raspeću. Mada „vrijeme gnječi jastučiće mošnji“, „tijelo sve smješnije biva“, „izmiče… otvrdlo od nedodira“, samoća caruje i „jedino se dobro osjećam na mjestu koje podrazumijeva usamljenost“ to tijelo „Još uvijek da gori“, hoće se još jednom kliknuti:
Lijepe li kose u ovog malog
Gledaj mu oko! (Uho anđelu Gabrielu, 29)
U ispovjednom tonu ove poezije obogotvorenje tijela istodobno je na svom drugom kraku intonirano kao skepsa u njegovu trajnost. U zavitlanom erotskom, uzletu u njegov osobeni prateći eho položena je i smrtna opomena, svijest o trošnosti i propadljivosti tijela, pa se ova poezija odvija, naravno na nivou cjeline zbirki, u dijalogu dva suprotna principa postojanja, gdje se upoređuju, nadopunjuju i pretapaju muškarac i žena, mladost i starost, ljubav i strast, harmonično sjedinjenje suprotnosti u erotskom činu i beskraj samoće sa neispunjenom ljubavnom čežnjom, ali eros i thanatos kao dvije krajnosti i nepremostive ograde u koje staje život.
Na univerzalnijem planu dešava se pjev koji kani progovoriti o ženi uopće, ženskom biću. Medeja je, naprimjer, mogući simbol ženskog. Međutim, kod Bisere Alikadić dvije Medeje na različito intepretiraju ženskost. Prva, iz Intonacija, mitskog je lika i stasai, mada je ispjevana u prvom licu, govor je univerzalan. Ona će u strasti svojoj pojesti djecu svoju, lišavajući se tako svoje bitne funkcije, reprodukcije života, a ostati opet, žena zagledana u sebe, u svoju nutrinu, esenciju. To je onaj pauk na kraju „Medeje“ iz Intonacija:
U lavirintu srca moga,
Samo jedan pauk može da luta,
Čudesne mreže da plete
I parčad moga života da guta. (Medeja, 509)
Taj pauk može da isplete i sliku mlade lepršave žene. Sliku djevojke koja trči, i:
Laju dojke
Kao dva psa
Dva hrta
Vjetru okrenuta. (Dok djevojka trči, 70)
To je agresivno ženstvo osobeno Alikadićevoj. Strast koja se otjelotvoruje u ljubavnicima, onima što imaju magijsku moć, što su vještice i mogu da isišu snagu. Strast je mržnja prema suparnici, mržnja prema porazu i nemoći. U drugoj „Medeji“, iz XX vijeka, strast je onolika koliko je dovoljno da se iskaže stanje pomirenosti sa bivšim, sa svijetom, da bi se na kraju izrekao prkos, tako svojstven Biseri Alikadić:
Može da mi se sudi,
Da me se ukori što unotoč svemu
Nisam izgubila nadu
I što mi se život umjereno gadi. (Medeja, XX stoljeće, 47)
Iza općeg plana, leži plan ličnog. Jurišić nalazi da je „poezija Bisere Alikadić ličnog ukusa. I u njemu treba tražiti vrijednost. U prve tri knjige, Intonacije, Noć i ćilibar, Kapi i mahovina, pjesnikinja suspreže doživljajni aspekt pjesme hermetizacijom iskaza i redukcijom stilskog materijala. To su knjige hermetičkih pjesama u kojima je svaki detalj dobro izbrušen svjesnim osjećajem, pjesme – dragulji intime, hermetičnost im dođe kao oklop od svega profanog“ (Jurišić 1980: 571). Drhtaj vučice je transparentniji govor, ali čija je transparentnost zbijena u čvrst okvir i dešava se prije u eliptičnom osjećaju povišenog naboja. Raspeće je, pjev opuštenijeg tona, ali ne bez tačnosti u izrazu. Gledano po životnoj dobi, prve tri knjige pjev su žene koja skuplja iskustva, promišlja ih i dograđuje; Drhtaj vučice je himničan kliktaj dijela skupljenog iskustva, više tijela nego duše, ali i nje (što je tijelo nego duša!); Raspeće, razabiranje je smisla prošlosti i na njoj počivajuće sadašnjosti, razračunavanje do srži, gdje duša konce vuče, a tijelo, ostarjelo (ne bez soka!), sjeća se svojih poduhvata i katkad željom vrisne, prkosno.
LITERATURA:
- Alikadić, Bisera (1972) Noć i ćilibar, pjesme, Sarajevo: Svjetlost.
- Alikadić, Bisera (1975) Kapi i mahovina, pjesme, Sarjevo: Veselin Masleša.
- Alikadić, Bisera (1981) Drhtaj vučice, pjesme, Sarajevo: Svjetlost.
- Alikadić, Bisera (1986) Raspeće, pjesme, Sarajevo: Svjetlost.
- Alikadić, Bisera (2003) Pjesme (Intonacije, Knjiga vremena, Dok jesam ciganka), Larva, Sarajevo: Preporod.
- Amidžić, Lazar (1973) Povratak pjesnikinje. O poeziji B.A. – Odjek , XXVI/1973., br. 5, str. 15.
- Antologija bosanskohercegovačke poezije XX vijeka. (1996) Enes Duraković ur. Sarajevo: Alef.
- Grahovac, Željko (2000) Eros je Bog poezije (o poeziji Bisere Alikadić). – Sagovor u knjizi Željko Grahovac: „ Ponestaje prostora“, Bihać, 2000.
- Jeknić, Dragoljub (1986) Bisera Alikadić, Raspeće. – Život, XXXVI/1987., br. 4. Str. 549-551.
- Jurišić, Jakov (1980) Poezija pjesnikinja Bosne i Hercegovine. – Život, XXXVII/1988., br. 5-6, str. 567- 575.
- Kokorović, Anđelko (1981) Bisera Alikadić, Drhtaj vučice. – Život, XXX/1982., br. 5-6, str. 460-462.
- Ključanin, Zilhad (1988) Portret Bisere Alikadić. – Život, XXXVII/1988., br. 5-6, str. 535- 541.