Simone de Beauvoir me je upoznala sa Jean Genetom i Jean-Paul Sartreom, koje sam intervjuisala. Ali, oklijevala je da i sama dadne intervju: „Zašto bismo pričale o meni? Zar ne mislite da sam dovoljno rekla u moje tri knjige memoara?“ Bilo je potrebno nekoliko pisama i razgovora da je uvjerim, ali i tada pod uslovom „da ne bude predugo“.
Intervju se odigrao u studiju gospođice de Beauvoir u ulici Schoëlcher na Montparnasseu, pet minuta šetnje od Sartreovog stana. Radile smo u velikoj, sunčanoj sobi koja joj služi i kao radna i kao dnevna soba. Police su bile pretrpane sa, iznenađujuće, neinteresantnim knjigama. „Najbolje“ rekla mi je „su u rukama mojih prijatelja i nikada se ne vraćaju“. Stolovi su natrpani šarenim predmetima donesenim sa njenih putovanja, i jedina vrijedna stvar u sobi je lampa koju je za nju načinio Giacometti. Po sobi su razbacane desetine gramofonskih ploča i to je jedan od svega par luksuza koje gospođica de Beauvoir sebi dozvoljava.
Ono što je, pored njenih klasičnih crta lica, dojmljivo na Simone de Beauvoir je njen svježi, rumeni ten i njene bistre plave oči, izuzetno mlade i žive. Stječe se utisak da ona zna sve i vidi sve: to izaziva određenu plahost. Njen govor je brz, direktan ali ne i grub, a ona je nasmijana i ljubazna.
PARIS REVIEW
Zadnjih sedam godina ste pisali vaše memoare, u kojima se često pitate o vašem pozivu i profesiji. Stekla sam dojam da vas je gubljenje religioznosti okrenulo prema pisanju.
SIMONE DE BEAUVOIR
Teško je osvrnuti se na vlastitu prošlost a pri tome ne varati malo. Moja želja da pišem postoji oduvijek. Pisala sam priče kada mi je bilo osam godina, ali mnogo djece to radi. To ne znači da oni zaista imaju sklonost za pisanje. Može biti da je u mom slučaju sklonost naglašena jer sam izgubila religioznost; isto istina je da kada sam čitala knjige koje su me duboko dotaknule, poput Vodenice na Flosi od George Eliot, silno sam željela da budem, poput nje, neko čije će knjige čitati, čije će knjige dotaknuti čitaoce.
PARIS REVIEW
Da li je na vas utjecala engleska književnost?
DE BEAUVOIR
Proučavanje engleskog je bilo jedna od mojih strasti još od djetinjstva. Postoji sila dječje književnosti na engleskom koja je mnogo ljepša od one koja postoji na francuskom. Voljela sam čitati Alisu u zemlji čuda, Petra Pana, George Eliot, i čak i Rosamondu Lehmann.
PARIS REVIEW
Dusty Answer[1]?
DE BEAUVOIR
Obožavala sam tu knjigu. A ustvari je bila prosječna. Djevojke iz moje generacije su bile lude za njom. Autorica je bila vrlo mlada, i svaka djevojka je prepoznala sebe u Judy. Knjiga je bila prilično inteligentna, čak suptilna. Što se mene tiče, ja sam joj zavidjela na engleskom univerzitetskom životu. Živjela sam kući. Nisam imala ni svoju sobu. Ustvari ništa nisam imala. A taj život tamo, iako nije bio slobodan, dozvoljavao je privatnost, i meni se činio čarobnim. Autorica je znala sve tajne adolescentica – lijepi mladići koje obavija veo misterije i tako dalje. Kasnije sam, naravno, čitala Bronte sestre i knjige Virginiae Woolf: Orlando, Gospođa Dalloway. Nisu mi se mnogo sviđali Valovi, ali mi se jako, jako sviđa njena knjiga o Elizabeth Barrett Browning.
PARIS REVIEW
A njen dnevnik?
DE BEAUVOIR
To me manje zanima. Previše je književan. Fascinantan je, ali meni stran. Previše je zaokupljena pitanjima da li će biti objavljena, šta će ljudi govoriti o njoj. Jako mi se svidjela Vlastita soba u kojoj govori o situaciji u kojoj žene žive. To je kratki esej, ali udara tačno u živac. Ona jako dobro objašnjava zašto žena ne može pisati. Virginia Woolf je jedna od spisateljica koje su me najviše zanimale. Da li ste vidjeli njene fotografije? Nevjerovatno usamljeno lice… Na neki način, ona me zanima više nego Colette. Colette je, konačno, vrlo posvećena svojim malim ljubavnim avanturama, kućanskim problemima, pranju veša, kućnim ljubimcima. Virginia Woolf je mnogo šira od toga.
PARIS REVIEW
Da li ste njene knjige čitali u prijevodu?
DE BEAUVOIR
Ne, na engleskom. Engleski bolje čitam nego što ga govorim.
PARIS REVIEW
Šta mislite o univerzitetskom obrazovanju za pisce? Vi sami ste bili briljantna studentica na Sorboni i ljudi su očekivali da ćete imati briljantnu karijeru kao profesorica.
DE BEAUVOIR
Moje studije su mi dale samo površno znanje iz filozofije ali su izoštrile moj interes za nju. Jako puno sam dobila radeći kao profesorica – to jeste, puno sam dobila od mogućnosti da provodim mnogo vremena čitajući, pišući i obrazujući se. U to vrijeme profesori nisu imali jako teške programe rada. Moje studije su mi dale solidnu bazu jer, da biste položili državni ispit, morali ste da istražujete područja kojima se ne biste bavili ako vas zanima samo opća kultura. To me je naučilo određenim akademskim metodama koje su mi bile korisne kada sam pisala Drugi spol, i to je, generalno, bilo vrlo korisno za moje cijelo školovanje. Mislim na način prolaženja kroz knjige brzo, primjećivanja stvari koje su važne, njihovog klasificiranja, odbacivanja onih koje su nevažne, sažimanja, pretraživanja.
PARIS REVIEW
Da li ste bili dobra profesorica?
DE BEAUVOIR
Ne mislim da jesam, jer sam bila zainteresovana samo za pametne studente, a nimalo za druge, dok dobar nastavnik treba biti zainteresovan za sve njih. Ali ako predajete filozofiju onda sebi ne možete pomoći. Uvijek je bilo četiri ili pet studenata koji su učestvovali, a ostali nisu radili ništa. Nisam se puno bavila njima.
PARIS REVIEW
Pisali ste deset godina prije nego što ste objavljeni u dobi od trideset i pet godina. Da li vas je to obeshrabrilo?
DE BEAUVOIR
Ne, jer je u moje vrijeme bilo neobično da vas objave kada ste jako mladi. Naravno, postojao je jedan ili dva izuzetka, poput Radigueta, koji je bio štićenik. Ni Sartre nije bio objavljen sve do neke njegove trideset i pete, kada su Mučnina i Zid izašle. Kada je moja prva knjiga, koja je bila vrijedna objavljivanja, odbijena tada sam se malo obeshrabrila. A kada je prva verzija Gošće odbijena to je bilo vrlo neprijatno. Onda sam pomislila da treba da još sačekam. Znala sam mnogo pisaca koji su vrlo sporo počinjali. I ljudi su uvijek pričali o Stendhalovom slučaju, on nije počeo da piše do svoje četrdesete.
PARIS REVIEW
Kada ste pisali svoje rane romane da li su na vas uticali i neki američki pisci?
DE BEAUVOIR
Pišući Gošću sasvim sigurno sam još uvijek bila pod utjecajem Hemingwaya jer nas je on naučio određenoj jednostavnosti dijaloga i važnosti malih stvari u životu.
PARIS REVIEW
Da li pravite vrlo precizan plan kada pišete roman?
DE BEAUVOIR
Nisam, znate, napisala roman već deset godina, jer sam svo to vrijeme radila na mojim memoarima. Kada sam, naprimjer, napisala Mandarine, stvorila sam likove i atmosferu oko teme, pa se malo po malo pojavio siže. Ali generalno počnem pisati roman mnogo prije nego što osmislim siže.
PARIS REVIEW
Ljudi kažu da imate veliku samodisciplinu i da nikada ne dozvolite da vam prođe dan bez rada. U koje vrijeme počinjete?
DE BEAUVOIR
Uvijek mi se žuri da počnem, iako generalno ne volim početak dana. Prvo popijem čaj i onda oko deset počnem raditi i radim do jedan. Onda se viđam sa prijateljima i nakon toga, oko pet, se vratim poslu i nastavim do devet. Nemam poteškoća da nastavim poslijepodne. Kada vi odete čitat ću tekstove ili otići u kupovinu. Najčešće je užitak raditi.
PARIS REVIEW
Kada viđate Sartrea?
DE BEAUVOIR
Svaku večer i često za ručak. Najčešće poslijepodne radim kod njega.
PARIS REVIEW
Ne smeta li vam ići iz jednog stana u drugi?
DE BEAUVOIR
Ne, jer ne pišem znanstvene knjige, tako da samo ponesem moje papire i sve ispadne jako dobro.
PARIS REVIEW
Da li odmah bacite na rad?
DE BEAUVOIR
To u određenoj mjeri zavisi od onoga što pišem. Ako mi dobro ide, provedem petnaestak minuta čitajući ono što sam napisala dan ranije i napravim par ispravaka. Onda nastavim odatle. Da bih uhvatila nit moram pročitati ono što sam ranije napisala.
PARIS REVIEW
Da li i vaši prijatelji pisci imaju iste navike?
DE BEAUVOI
Ne, to je prilično individualna stvar. Genet, naprimjer, radi prilično drugačije. On radi po dvanaestak sati dnevno šest mjeseci i kad završi, šest mjeseci ne radi ništa. Kao što sam već rekla ja radim svaki dan izuzev dva ili tri mjeseca godišnjeg odmora kada putujem i generalno uopće ne radim. Vrlo malo čitam tokom godine i kada odem na odmor onda ponesem veliki kofer pun knjiga koje nisam stigla pročitati. Ali ako putovanje potraje mjesec ili šest sedmica, postanem nemirna, pogotovo ako sam tada između pisanja dvije knjige. Kad ne radim postane mi dosadno.
PARIS REVIEW
Da li su vaši originalni tekstovi uvijek pisani rukom? Ko ih prekucava? Nelson Algren kaže da je jedan od nekolicine ljudi koji su u stanju čitati vaš rukopis.
DE BEAUVOIR
Ne znam kucati, ali imam dvoje ljudi koji uspiju prekucati ono što ja napišem. Kada radim na zadnjoj verziji knjige, kopiram rukopis. Jako sam oprezna. Mnogo se trudim. Moj rukopis je prilično čitljiv.
PARIS REVIEW
U Tuđa krv i Svi su ljudi smrtni bavite se pitanjem vremena. Da li ste, po tom pitanju, bili pod utjecajem Joycea ili Faulknera?
DE BEAUVOIR
Ne, to je lična opsesija. Oduvijek sam bila jako svjesna protoka vremena. Uvijek sam mislila da sam čudna. Čak i kada mi je bilo dvanaest godina mislila sam da je grozno imati trideset. Osjećala sam da je tu nešto izgubljeno. U isto vrijeme, bila sam svjesna onoga što mogu dobiti, i određeni periodi moga života su me naučili mnogo stvari. Ali, usprkos svemu, oduvijek me je mučio protok vremena i činjenica da se smrt približava. Za mene je problem vremena vezan za problem smrti, u smislu da smo joj sve bliže i bliže, sa užasnom sviješću o nestajanju. To, više nego činjenica da se stvari raspadaju, čini da ljubav utihne. I to je grozno, mada lično nikada nisam imala takvih problema. Oduvijek je u mom životu prisutan veliki kontinuitet. Oduvijek živim u Parizu, u više ili manje istim kvartovima. Moja veza sa Sartreom traje već jako dugo. Moji prijatelji su stari prijatelji i još uvijek se sa njima viđam. Tako da se ne radi o tome da sam osjetila kako vrijeme lomi stvari, već o tome da uvijek osvješćujem sebe. Mislim na činjenicu koliko godina imam iza sebe i koliko ispred sebe. Brojim ih.
PARIS REVIEW
U drugom dijelu vaših memoara dajete portret Sartrea iz vremena kada je pisao Mučninu. Opisujete ga opsjednutog onim što on naziva svojim „rakovima“, svojom boli. Izgleda da ste vi u to vrijeme bili veseliji dio vašeg para. Ali u vašim romanima otkrivate preokupaciju smrću koju nikada ne nalazimo kod Sartrea.
DE BEAUVOIR
Ali sjetite se šta on kaže u Riječima. Da nikada nije osjetio neminovnost smrti, dok su njegove kolege studenti – naprimjer Nizan, autor Aden Arabije, – bili fascinirani njome. Na neki način Sartre je osjećao da je besmrtan. On je sve stavljao na svoj književni rad i na nadu da će njegov rad opstati, dok ja, zbog činjenice da će moj lični život nestati, nisam ni najmanje zainteresovana da li će moj rad trajati. Oduvijek sam bila duboko svjesna da obične životne stvari nestaju, svakodnevne aktivnosti, utisci, prošla iskustva. Sartre je mislio da se život može uhvatiti u zamku riječi, a ja sam oduvijek osjećala da riječi nisu sam život već reprodukcija života, nečeg mrtvog da tako kažem.
PARIS REVIEW
Upravo je to poenta. Neki ljudi tvrde da vi niste u stanju da prenesete život u vaše romane. Oni insinuiraju da su vaši likovi kopije ljudi koji vas okružuju.
DE BEAUVOIR
Ne znam. Šta je mašta? Dugoročno gledano, to je stvar postizanja određenog stepena općenitosti, istine o onome što je bilo, o onome što se zaista živi. Knjige koje nisu zasnovane na realnosti me ne zanimaju ukoliko nisu izuzetno ekstravagantne, kao naprimjer romani Alexandrea Dumasa ili Victora Hugoa, koji su gotovo epovi. Ali ja ne zovem „izmišljene“ priče plodovima mašte nego radije vještačkim plodovima. Ako bih željela da se odbranim mogla bih se pozvati na Tolstojev Rat i Mir, gdje su svi likovi preuzeti iz stvarnog života.
PARIS REVIEW
Vratimo se na vaše likove. Kako odabirete njihova imena?
DE BEAUVOIR
Ne mislim da je to jako važno. Izabrala sam ime Xavière u Gošća jer sam srela osobu koja se tako zvala. Kada tražim imena koristim telefonski imenik ili se pokušavam sjetiti imena bivših učenika.
PARIS REVIEW
Za koje od vaših likova ste najviše vezani?
DE BEAUVOIR
Ne znam. Mislim da sam manje zainteresovana za same likove nego za njihove odnose, bilo da se radi o ljubavi ili prijateljstvu. Kritičar Claude Roy je to primijetio.
PARIS REVIEW
U svakom od vaših romana nalazimo ženske likove koji su zavedeni pogrešnim predstavama i kojima prijeti ludilo.
DE BEAUVOIR
Mnogo modernih žena je takvo. Žene su obavezne da budu ono što nisu, da budu, naprimjer velike zavodnice, da lažiraju svoju ličnost. One su na ivici neuroze. Imam puno saosjećanja za takve žene. One me zanimaju mnogo više nego stabilne domaćice i majke. Postoje, naravno, i žene koje me zanimaju još više, to su one koje su i stvarne i neovisne, koje rade i stvaraju.
PARIS REVIEW
Ni jedna od vaših ženskih likova nije imuna na ljubav. Sviđa vam se romantični element.
DE BEAUVOIR
Ljubav je velika privilegija. Prava ljubav, koja je zaista rijetka, obogati živote muškarca i žene koji je osjete.
PARIS REVIEW
U vašim romanima čini se da je žene najviše osjete – mislim na Françoise u Gošći i Anne u Mandarinima.
DE BEAUVOIR
Razlog je taj što se, usprkos svemu, žene više daju u ljubav jer većina njih nema puno drugog što bi ih moglo zaokupiti. Možda su one isto sposobnije za duboko saosjećanje, koje je osnova ljubavi. Možda je to tako i zato što mi je lakše da se uživim u ženu nego u muškarca. Moji ženski likovi su mnogo bogatiji od muških.
PARIS REVIEW
Nikada niste napisali niti jedan neovisan i zaista slobodan ženski lik koji bi ilustrovao neku od teza iz Drugog spola. Zašto?
DE BEAUVOIR
Pokazivala sam žene kakve jesu, kao podijeljena ljudska bića, ne onakve kakve bi trebale biti.
PARIS REVIEW
Nakon vašeg dugog romana Mandarini prestali ste pisati fikciju i počeli rad na vašim memoarima. Koju od te dvije književne forme preferirate?
DE BEAUVOIR
Volim obje. Nude različite vrste satisfakcije i razočarenja. U pisanju memoara vrlo je prijatno biti potpomognut realnošću. Sa druge strane kada pratite realnost iz dana u dan, kao što sam ja to radila, postoje određene dubine, određene vrste mitova i značenja koji se odbacuju. Međutim, u romanu se ti horizonti mogu prikazati, te nijanse dnevnog života, ali tu postoji element fabriciranja koji je ipak uznemiravajući. Treba težiti smišljanju bez fabriciranja. Dugo vremena sam željela govoriti o mom djetinjstvu i mladosti. Ostala sam u dubokoj povezanosti sa njima, ali nema im ni traga niti u jednoj od mojih knjiga. Čak i prije nego što sam napisala moj prvi roman, imala sam želju da to bude pričanje „oči u oči“. To je bila vrlo emocionalna, vrlo lična potreba. Bila sam nezadovoljna nakon Uspomena dobro odgojene djevojke i onda sam pomislila da radim nešto drugo. Ali nisam mogla. Rekla sam sebi: „Borila sam se da budem slobodna. Šta sam uradila sa svojom slobodom, šta je ona postala?“. Pisala sam nastavke koji me nose od moje dvadeset i prve godine do danas, od Zrelog doba do Snage stvari —
PARIS REVIEW
Na sastanku pisaca u Formentoru prije nekoliko godina Carlo Levi je opisao Zrelo doba kao „veliku ljubavnu priču stoljeća“. Sartre se prvi put pojavio kao ljudsko biće. Otkrili ste Sartrea koji nije bio pravilno shvaćen, čovjeka jako drugačijeg od legendarnog Sartrea.
DE BEAUVOIR
To sam uradila namjerno. Nije htio da pišem o njemu. Konačno, kada je vidio da govorim o njemu na način na koji i on to radi, dao mi je odriješene ruke.
PARIS REVIEW
Zašto, po vašem mišljenu, unatoč reputaciji koju ima već dvadeset godina, Sartre kao pisac ostaje neshvaćen i, i dalje snažno napadan od strane kritike?
DE BEAUVOIR
Iz političkih razloga. Sartre je čovjek koji se snažno usprotivio klasi u kojoj je rođen i koja ga zbog toga smatra izdajnikom. Ali to je klasa koja ima novac, koja kupuje knjige. Sartreova situacija je paradoksalna. On je antiburžoaski pisac kojeg čita buržoazija i koja mu se divi kao jednom od svojih produkata. Buržoazija ima monopol nad kulturom i misli da je rodila Sartrea. U isto vrijeme ga mrzi jer ju napada.
PARIS REVIEW
U intervjuu za Paris Review Hemingway je rekao „Sve u što možete biti sigurni kod politički orjentisanog pisca je da, ako će njegov rad preživjeti, morate preskočiti politiku kada ga čitate“. Naravno vi se ne slažete. Da li još uvijek vjerujete u „posvećenost“?
DE BEAUVOIR
Hemingway je bio upravo ona vrsta pisca koji nikada nisu željeli biti posvećeni ideji. Znam da je bio uključen u Španjolski građanski rad, ali kao novinar. Hemingway se nikada nije istinski posvećivao, tako da on misli da je u književnosti vječno ono što nije zastarjelo, što nije posvećeno ideji. Ja se ne slažem. U slučaju mnogih pisaca njihov politički stav čini da mi se sviđaju ili ne sviđaju. Nema puno pisaca u prošlim vremenima čiji rad zaista karakteriše posvećenost. I iako čitamo Rousseauov Društveni ugovor rado koliko i njegove Ispovijesti, više ne čitamo Novu Heloizu.
PARIS REVIEW
Čini se da je vrhunac egzistencijalizma bio u periodu od kraja rata do 1952. U ovom trenutku je u modi „novi roman“; i pisci poput Drieua La Rochellea i Rogera Nimiera.
DE BEAUVOIR
Definitivno postoji povratak u desno u Francuskoj. Novi roman sam po sebi nije reakcionaran, niti su njegovi autori. Simpatizer bi rekao da oni žele da raskinu sa nekim buržoaskim konvencijama. Ti pisci ne uzmemiravaju. Dugoročno, de Gaullova politika nas vraća na Pétainovu, i sasvim je očekivano da će ponovo jako držati do kolaboratora poput La Rochellea i ekstremnih reakcionara poput Nimiera. Buržoazija ponovo pokazuje svoje pravo lice – da je klasa reakcionara. Pogledajte koji su uspjeh imale Sartreove Riječi. Tu se može primijetiti nekoliko stvari. To je možda – neću reći njegova najbolja knjiga, ali jedna od najboljih. U svakom slučaju to je odlična knjiga, uzbudljiv primjer virtuoznosti, izuzetno napisana knjiga. U isto vrijeme, razlog zbog kojeg je imala takav uspjeh je taj što je to knjiga koja nije „posvećena“. Kada kritičari kažu da je to njegova najbolja knjiga, zajedno sa Mučninom, a treba se imati u vidi da Mučnina spada u njegove rane radove, radove koji nisu posvećeni, i da je više prihvaćena i od ljevice i od desnice nego njegove drame. Ista stvar se desila i meni sa knjigom Uspomene dobro odgojene djevojke. Žene iz buržoazije su bile oduševljene što su u njima pronašle vlastitu mladost. Protest je počeo sa Zrelim dobom i nastavio se sa Snagom stvari. Taj prijelaz je vrlo čist, vrlo jasan.
PARIS REVIEW
Zadnji dio Snage stvari je posvećen Alžirskom ratu, na koji ste, čini se, reagovali shvaćajući ga jako lično.
DE BEAUVOIR
Osjećala sam i mislila o stvarima na političan način, ali se nikada nisam uključivala u političke radnje. Cio zadnji dio Snage stvari se bavi ratom. I čini se anahronizmom u Francuskoj koju se taj rat više ne tiče.
PARIS REVIEW
Zar niste shvatili da je tipično da će ga ljudi zaboraviti?
DE BEAUVOIR
Puno stranica iz tog dijela sam obrisala. Dakle shvatala sam da će biti anahronizam. S druge strane, apsolutno sam željela da govorim o tome, i ne mogu vjerovati da su ga ljudi zaboravili do te mjere. Gledali ste film Lijepi život, mladog redatelja Roberta Enricoa? Ljudi su zapanjeni jer film pokazuje Alžirski rat. U Le Figaro Litteraire Claude Mauriac je napisao: „Zašto nam se pokazuju padobranci na javnim trgovima? To nije vjerno životu.“ Ali jeste vjerno životu. Viđala sam ih svaki dan sa Sartreovog prozora u Saint Germain des Prés. Ljudi su zaboravili. Željeli su zaboraviti. Željeli su zaboraviti svoja sjećanja. To je razlog zašto, suprotno mojim očekivanjima, nisam bila napadana za ono što sam rekla o Alžirskom ratu već za ono što sam rekla o starosti i smrti. Što se tiče Alžirskog rata, svi Francuzi su sada uvjereni da se nikada nije ni desio, da niko nije mučen, i utoliko što je bilo mučenja oni su oduvijek bili protiv mučenja.
PARIS REVIEW
Na kraju Snage stvari kažete: „Dok s nevjericom gledam tu naivnu adolescentkinju, zapanjena sam uvidjevši kako sam prevarena“. Čini se da je ova opaska dovela do raznih vrsta nesporazuma.
DE BEAUVOIR
Ljudi – pogotovo neprijatelji – su pokušali da je interpretiraju kao da znači da je moj život bio promašaj, ili zato što ja prepoznajem činjenicu da me se nije razumjelo na političkom nivou ili zato što prepoznajem da na koncu svega sve žene trebaju imati djecu, i tako dalje. Svako ko pažljivo čita moje knjige može vidjeti da ja govorim sasvim suprotno, da ja nikome ne zavidim, da sam ja savršeno zadovoljna sa onim kakav je moj život bio, da sam održala sva svoja obećanja i posljedično da živim moj život ponovo ne bih ništa uradila drugačije. Nikada nisam požalila što nisam imala djecu utoliko što je pisanje ono što sam ja željela raditi.
Zašto onda „prevarena”? Kada neko ima egzistencijalistički pogled na svijet, poput mene, paradoks ljudskog života je upravo taj što se pokušava biti dok se, dugoročno, jedva egzistira. Zbog tog nepodudaranja, kada sve položite na biti – i, na način na koji se to uvijek dešava kada pravite planove, čak i kada uistinu znate da ne možete postići bivstvovanje – kada se osvrnete iza sebe i pogledate svoj život, vidite da ste samo egzistirali. Drugim riječima, život ne stoji iza vas kao nešto čvrsto, kao život boga (kako se on poima, kao nešto nemoguće). Vaš život je jednostavno ljudski život.
Tako da možete reći, kao što je rekao Alain, i jako mi se sviđa ta opaska, „Ništa nam nije obećano“. U jednom smislu, to je istina. U drugom, nije. Jer dječaku ili djevojčici iz buržoazije kojima je data određena kultura stvari su uistinu obećane. Mislim da niko, ko je imao težak život dok je bio mlad, neće kasnije reći da je „prevaren“. Ali kada ja kažem da sam bila prevarena govorim o sedamnaestogodišnjoj djevojci koja je na selu pored grmova lijeske sanjarila o tome šta će raditi kasnije u životu. Uradila sam sve što sam željela da radim, pisala knjige, učila o stvarima, ali ipak sam isto bila prevarena jer nikada nema ništa više. Postoje također te Mallarméove rečenice o „mirisu tuge koji ostaje u srcu“, zaboravila sam kako tačno to ide. Dobila sam što sam željela, ali, na kraju, ono što se želi je uvijek nešto drugo. Jedna psihoanalitičarka mi je napisala jedno jako inteligentno pismo u kojem je rekla „u konačnoj analizi, želje uvijek idu daleko iznad objekta želje“. Činjenica je da sam imala sve što sam željela, ali „daleko iznad“ koje je uključeno u samu želju nije dosegnuto kada se želja ispuni. Kada sam bila mlada, imala sam nade i pogled na život na koji te podstiču svi kulturni ljudi i buržoaski optimisti, a moji čitatelji me optužuju da ih ja ne podstičem na to. To je ono što sam mislila, i ne žalim ni za čim od onoga što sam uradila ili mislila.
PARIS REVIEW
Neki ljudi misle da se u vašem radu osjeti čežnja za Bogom?
DE BEAUVOIR
Ne. Sartre i ja smo uvijek govorili da želja za biti ne čini da ta želja korespondira sa bilo kojom realnošću. To je tačno ono što je Kant govorio na intelektualnom nivou. Činjenica da vjerujemo u kauzalnost nije razlog da vjerujemo da postoji viša sila. Činjenica da čovjek ima želju da bude ne znači da on može ikada doseći bivstvovanje ili čak da je bivstvovanje moguće, u smislu da je bivstvovanje reflektivno i da je u isto vrijeme egzistiranje. Sinteza egzistiranja i bivstvovanja je nemoguća. Satre i ja smo je oduvijek odbijali, i to odbijanje podcrtava naša razmišljanja. U čovjeku postoji praznina, i čak i njegova postignuća imaju tu prazninu. To je sve. Ne mislim da nisam postigla šta sam željela postići nego radije da postignuće nikada nije ono što ljudi misle da jeste. Dalje, postoji taj naivni ili snobovski aspekt, jer ljudi zamišljaju da ako ste uspjeli na društvenom nivou morate biti savršeno zadovoljni sa ljudskom situacijom generalno. Ali to nije tako.
“Prevarena” također implicira nešto drugo – a to je da me je život natjerao da otkrijem svijet onakvim kakav jeste, to jeste, svijet patnje i potlačenosti, gladi za većinu ljudi, stvari koje nisam znala kada sam bila mlada i kada sam zamišljala da otkriti svijet znači otkriti nešto lijepo. U tom smislu, ja sam isto bila prevarena od strane buržoaske kulture, i zato ne želim da doprinosim varanju drugih i zato govorim da sam ja bila prevarena, ukratko, da drugi ne budu prevareni. To je zaista problem i socijalne prirode. Ukratko, otkrivala sam nesreću svijeta malo po malo, onda više i više, i na kraju sam putujući, iznad svega, osjetila povezanost sa Alžirskim ratom.
PARIS REVIEW
Neki kritičari i čitatelji su mišljenja da ste na neprijatan način govorili o starosti.
DE BEAUVOIR
Mnogim ljudima se nije svidjelo ono što sam rekla jer žele vjerovati da su svi periodi života krasni, da su djeca nevina, da su svi tek vjenčani sretni, da svi stari ljudi imaju mir. Protiv takvih poimanja sam se borila cijeli moj život i nema trunke sumnje u činjenicu da trenutak, koji za mene nije starost nego početak starosti, predstavlja – čak i kada su tu svi resursi koji su potrebni, pažnja, rad koji vas zaokuplja – predstavlja promjenu u egzistiranju, promjenu koja se manifestuje gubitkom velikog broja stvari. Ako za njima ne žalite znači da ih niste ni voljeli. Mislim da su ljudi koji prerevno hvale starost ili smrt ljudi koji zaista ne vole život. Naravno, u današnjoj Francuskoj morate govoriti da je sve dobro, da je sve divno, uključujući i smrt.
PARIS REVIEW
Beckett je snažno osjećao prevaru ljudskog života. Da li vam je on zanimljiviji od drugih „novih romanopisaca“?
DE BEAUVOIR
Nesumnjivo. Svo to igranje sa vremenom koje nalazimo u „novom romanu“ može se naći kod Faulknera. On ih je naučio kako se to radi, i po mom mišljenju on je i taj koji to radi najbolje. Što se tiče Becketta, njegov način isticanja mračne strane života je jako lijep. Ipak, on je uvjeren da je život mračan i da je to sve. I ja sam uvjerena da je život mračan, ali u isto vrijeme ja volim život. Ali čini se da je njemu to uvjerenje pokvarilo sve drugo. Kada je to sve što imate za reći, nema pedeset načina da to kažete, i nalazim da su mnoga od njegovih djela tek ponavljanja onoga što je rekao ranije. Kraj igre ponavlja Čekajući Godota, ali na slabiji način.
PARIS REVIEW
Ima li mnogo savremenih francuskih pisaca koji vas zanimaju?
DE BEAUVOIR
Ne mnogo. Dobivam mnogo rukopisa, i ono što je naporno, jeste to što su skoro uvijek loši. Trenutno sam vrlo uzbuđena zbog Violette Leduc. Prvo je bila objavljena 1946. u Collection Espoir, koje je uređivao Camus. Kritika ju je dizala u nebo. Sartreu, Genetu i Jouhandeau se jako sviđala. Nikada se nije prodala. Nedavno je objavila odličnu autobiografiju koja se zove Kopile, i njen početak je bio objavljen u Les Temps Modernes, gdje je Sartre glavni urednik. Napisala sam predgovor za tu knjigu jer sam mislila da je ona jedan od najmanje cijenjenih poslijeratnih francuskih pisaca. Trenutno ima veliki uspjeh u Francuskoj.
PARIS REVIEW
Kako sebe rangirate među savremenih piscima?
DE BEAUVOIR
Ne znam. Šta se tu ocjenjuje? Buka, tišina, sljedbenici, broj čitatelja, nepostojanje čitatelja, važnost u datom trenutku? Mislim da će me ljudi jedno vrijeme čitati. Ili je to barem ono što mi moji čitatelji govore. Nešto sam doprinijela raspravi o problemu žene. To znam iz pisama koja dobivam. A što se tiče književne kvalitete mog rada, u striktnom smislu, o tom zaista ništa ne znam.
(1965.)
Sa engleskog prevela Senka Marić
[1] Roman britanske spisateljice Rosamond Lehmann, prim.prev.