PONORNICA
Strgam moru svjetla i ko tumore izrežem oči.
Mrmorom crnih mi voda začepim uši ko boli.
Gorka mi nepca grotla raskužim crnom soli.
I bacim posljednju misao prvoj podzemnoj ploči.
Al‘ grotlo mi otješnja: hrupim – na bijelcu vodoskoka,
a korito me uzme u obale, štake bogalja.
Pa u pjeni mi svijet isperu kloaka i pralja,
i svi me pomalo otpiju, do mrava-krvoloka.
I s pola se sebe sručim u uvir ko u rođenje,
u crno se zakletu spjenim neporodilju vrela.
Al, žile me izvora nađu i dosrče korijenje.
I tražeć se banem u svijet, pa zjapim iz suha ždrijela
u loznice cvjetnih čaški gdje s prašnika bludnih kapam,
i slušam, u gluhoj mi školjci, mračni muk svojih škrapa.
DNEVNI SONET
Ovako, korak po korak ostavljam za sobom sebe
asfaltom jednakim za čikove i korake.
Opet pomisao: ovako sve do rake.
Stajem pred izlogom. Klizaljke gledam i bebe.
Neko mi dirnu rame – prenu me iz sna djece.
Prijatelj – pa zaboga, gdje si to bio toliko?
Lažem mu, a isto kao da sam i slikô.
Nebeske krugove, il’ mrtve ribe, il’ svece.
Onaj što kudi mi platna obiđe me kô groblje.
Vjerujem i ja: samo sam okrznô razdoblje.
Gazim u nevidne stope promaklih šetača,
Ko oni u moje, u njihove stajem i ja.
Odnekud poznata, faca. Minu. Zastah: čija?
U parku, eto jê, jesen: dan, kô izdan, već kraća!
STEĆAK
Stećak mramorni ćuti govorom scena po boku.
Jači od kandža kiše, povampirenja i krađe.
Njegov mjesec i sunce, što znače posmrtne lađe,
Davno su prevezli dušu, vjekuju sad u doku.
Udaljili su se od njega i gradovi i sela.
Vidik mu stvore listopad i koze što tu brste.
Vjetar podsjeti lijeske, i one se šaptom krste.
Zmija mu krene uz reljef, svoj reljef svije sred čela.
Zašto sam došao ovdje kad sve već ovdje piše?
Posljednju bijedu zelen s jesenjom travom dišem.
Čuj, zvoni zrelo stablo: to lijes mi teše žuna.
Stihove što još bruje – dlijetom po stećku svom stišaj
i, uspokojen, pusti neka ih pokrije lišaj,
lezi pod stećak stiha bez prevoznika-čuna.
NESKRAŠENI
Iziđimo u otrov kafana,
otrovani lijekom svojih soba,
iz utvara svojih jorgovana
u skazaljke obnaženih noga.
Iziđimo iz grobnice dana
međ vampire ponoćnoga doba,
iscijedimo gnoj iz svojih rana
za gnoj novi povratnoga groba.
Iziđimo u ceh violina,
u hemiju dostignutih vina,
u sluh vječni pripitih špijuna.
Nazdravimo onim koji sade,
srećne ruke, svoje vinograde,
podignimo stijeg nekih buna!
IZA BEZZIDOG ZIDA
Iziđem u brda, u igru zemljine kore.
Tektonski demon, pakao mrtvom i živom,
gle anđeo ravnoteže nad sadanjim masivom.
Knjige škriljaca što ih ispisa odbjeglo more.
Prislonim uho uz kamen. On mi u uhu huji.
I njuhom taknem narcis. On se preseli u me.
Raspe mi se u ruci kad uzmem zemlje grumen.
Oblak, maločas krin, kad podignem oči – ruji.
Hoću da budem slijep, da vidim to iza vida,
i gluh, da osluhnem taj mukli podzvuk mira,
bez prstiju, da opipam neopip što me dira.
I kad se tako nađem iza tog bezzidog zida,
gdje ni samoga sebe više ne osjećam breme,
sve je i samo struji vrijeme – vrijeme – vrijeme…
EVO ČELOM SVEGA
Evo čelom svega klonusmo po stolu.
Daj nam jednu nesvijest od sna istinskiju,
ti još, munjo nečeg, što se ote bolu.
Daj nam blagu tminu kojom mošti spiju.
O kresni – žilje nam trgni u svom lasu
iz svega, a, ždrale, što u nama čekaš,
vrati nas u ljuske što ih pijesak zasu!…
Zovnemo – iz mraka ne dođe ni jeka.
Oči potonule na dno svog žilišta.
Krijesnice sjećanja zgasilo je ništa.
Bestrag i samoći… To – mrak smo lokvanja:
rastvorimo čašku: sunce, zađi u nas!
Pregršt je plaveti drhtava nam kruna
i strepnje: gluh šišmiš premotava tkanja.