PISMO DVANAESTO
Najmiliji Blaže,
nije samo Dojčin, nije samo on
razbacan po tvrdoj ledini
kost od kosti raskošten
ne trebaju samo njemu
trista lakata platna
Sada je drugačije, namiliji Blaže
sami se povijamo sa trista lakata platna
sami se sastavljamo svakog jutra
i iznova učimo da hodamo svakog dana
Poslije pak,
razbacani po tvrdoj ledini
kost od kosti raskošteni
povijamo se
sastavljamo se
rasklapamo se
sklapamo se
razboljevamo i ozdravljujemo
docrtavamo se, uvečer skidamo šminku vlažnom maramicom
oblačimo se i svlačimo
gradimo tvrđave oko sebe i sami ih rušimo
Angelinu,
najmiliji moj Blaže,
još uvijek dozivamo,
Dojčin nije znao,
mi znamo
da neće doći
PISMO OSMO
babi Vani
Bakice moja najdraža
Utroba utrobe tvoje utrobe
Srce srca tvoga srca
Još jedna menstrualna krv
Još jedan grč u stomaku
Nježno tkivo pupčane vrpce
presječeno metalnim makazama
Sve linije i nabori zemljinekore na tvom licu
sve igre i plesovi sedmo -osminski taktovi u memoriji tvojih stopala
svi duboki okeani u tvojim očima
sve milošte u tvojim rukama
sva nijema ženska istorija na tvojim usnama
daj mi neki znak, pošalji neki haber,
ostjetit ću ga sa srcem srca tvog srca,
Kaži mi barem kako da počnem
želim da je napišem
NOVA RELIGIJA
Samo kada na zemlji
postaje teško
od neba
tražimo hladovinu
ljubavi
što će nam sažećismrtnatijela
i pripsujemo besmrtnost
Svece
budimo samo tada
kada nemamo sna
Iz dana u dan, Set me komada i razbacuje po zemlji
neznajući,
uzimaš me kao hostiju što se bez posta uzima
sa svakim zemaljskim plodom
što ga dobližavaš usnama
ja šaljem armiju tamnih anđela
da te stave prazninu mog odstustva
u mene da vjeruješ
ja sam tvoj Bog
i da nemaš druge bogove osim mene
PISMO DVADEST I DRUGO
Najmiliji Salvadore,
kažu,
to su deluzivne fantazije
halucinacije i paranoične vizije
odbrambeni mehanizmi
i strah od gubitka objekta
kažu,
fantazije o moći i sveznanju
hiperaktivna imaginacija bizarnog
neka kažu šta hoće
neka pišu dijagnoze, neka prepisuju lijekove,
ja znam,
najmiliji Salvadore
ti si je naslikao mnogo puta na mnogo načina
sa različitim bojama i u neshvatljivim formama
ama,
to je samo čežnja
to jesamo čežnja
što boli
RIJEKA
Sunce će stopiti
led
kao svakog proljeća
slij se sa mnom
i ostavi me da tečem
ja sam rijeka
PUT
Previše tašnica i torbi
u jednoj stari bilet
u nekoj pero golubice
U koju da spakujem
mapu za lakšu orijentaciju
sa upustvima za kroženje poetske percepcije
na graničnim prelazima
gdje mora da se bude budan,
kada stavljaju pečate u pasoš
U koju od njih da spakujem
geopolitičku teoriju srca
da se uputim
jugo-sjeverno
sa još jednim pečatom u pasošu i sa žigom na vratu
kakav imaju životinje što ih kolju za Kurban
Prijevod: Seida Beganović