NATAŠA GVOZDENOVIĆ
Imam utisak, kada pogledam ono što si stvarao do sada, da je ”Bernardijeva soba” bila prekretnica, da ona stvarno jeste sadržala neku drugačiju vrstu preobražaja, unutrašnjeg tvog. Koja je tvoja percepcija tvog razvojnog puta? Ako krenemo od početka…
SLOBODAN TIŠMA
Moram odmah da kažem da se i ovog trenutka nalazim na pragu nekakvog preobražaja, ali ko zna kakvog, s obzirom na moje godine. Naravno, svaki preobražaj je neka vrsta privida, čini nam se, ili drugima se čini, da se menjamo, a u stvari uvek smo isti, to je ono neuništivo „ja“, ili „niko i ništa“, koje stoji u nepostojećem središtu svakog ljudskog bića. Možda je ovo moj poslednji intervju. Zašto? Dosta mi je laganja, dosta mi je te igre razotkrivanja i ponovnog skrivanja. Svaki razgovor je upravo to, pokušaj da se prikažemo na određen način, da formiramo sopstveni lik, sopstveni?, tj. da navučemo masku, da se sakrijemo. Taj problem krivotvorenja je fundamentalni problem jezika. Gumeni Jovica Asasin to dobro zna, napisao je knjige o tom problemu. Što više pokušavamo da budemo iskreni, da se otvorimo, to više lažemo. Takva je priroda jezika. Laganje je jedini greh iz deset Božjih zapovesti, koji se ne može izbeći. Čak to je najveći greh, veći i od ubistva. Svakom ubistvu prethodi nekakva laž, tako da je laž osnovni uzrok zla, pa samim tim i uzrok najtežeg ljudskog čina koji predstavlja ubistvo. Iako postoji i drugačije mišljenje, dijametralno suprotno, da je ubistvo, tj. samoubistvo, vrhovni čin oslobođenja, dakle, čin Istine. „… a ubistvo sve izleči, ono je jedina istina.“, ovo je citat iz „Dnevnika o Čarnojeviću“. Iza svega stoji, grmi ta mržnja na lik, mržnja drugih, tj. sličnih, ali i samomržnja, tj. mržnja na sopstveni lik, na istost, na identitet, taj mračni poriv za samouništenjem. Gnusno je biti neko sa imenom i prezimenom. A opet, nemati imena, to je tako dosadno i monotono, možda i strašno. Simbolično, pisanje je poništavanje, tj. ubijanje, ili samoubijanje, ono je jedina istina, ali istina da nema Istine, prema tome ostaje nam samo da budemo samilosni, tj. da krivotvorimo, da lažemo iako ta laž može, ili upravo dovodi do onog najgoreg. Ali postoji i lažuckanje, lagarenje, koje je laganje laganja, dakle, neka vrsta travestije i nanosi samo lakše povrede, ogrebotine, ali ne dovodi do poništavanja, samo pokriva. Otprilike, ja to radim, tako pišem. Povređujem druge ljude, povređujem sebe, ali ne ubijam. Utešno? I to je to površno pisanje, piskaranje, o kome stalno trabunjam. Ja sam piskaralo, škrabalo, bez trunke lažne skromnosti. To je ta tužna zabluda u kojoj tavorim takoreći čitav svoj umetnički vek. Tu se ništa nije promenilo, mislim da sam toga bio svestan odmah, još na samom početku. Inače, menjao sam se, tumbao sam se, i kao ljudsko biće, ali i kao umetnik. Prvi preobražaj je, naravno, bio u pubertetu. Jedno veoma teško iskustvo, bio sam na ivici, ali izvukao sam se, što bi se reklo, na mišiće, bez ičije pomoći. Ali to je bilo dragoceno iskustvo. Kada ste mladi možete svašta da izdržite. Kako je Žerar de Nerval u onom svom čuvenom sonetu rekao, tj. pomislio:Preko Aheronta dvaput pobede mi bile. I zaista posle desetak godina opet sam ušao u krizu i opet se izvukao, ali ovaj put ipak uz nečiju pomoć. Preživeo sam otkrivanje drugog, iskustvo razlike na granici rascepa, to da ja nisam ja, nego neko drugi, potpuno stran sebi. U prvom trenutku strah je bio veliki ali očuvao sam sabranost i racio, što me je spaslo. Počeo sam da gledam na svet drugačijim očima. Mislim da sam se tada i rodio kao umetnik. To iskustvo, tj. iskušenje mi je pomoglo da sačuvam i osećanje nezavisnosti od bilo čega i da se u tom smislu i ponašam u životu. Funkcionisati van institucija, živeti na margini je privilegija, naravno, nije to lako, ali uvek postoji način, pod uslovom da vas ne ophrva melanholija i osećaj inferiornosti, ili resentiman, ta velika glupost od koje pati većina neostvarenih umetnuka. Naprotiv, radost vas nosi, jer ste mladi, jer nemate ništa, i ne predstavljate ništa, čista bezrazložna radost. Inače, kao umetnik menjao sam resore, počeo sam sa devet godina kao pesnik, kao tinejdžer bavio sam se muzikom, učio sam violinu, u dvadesetim sam se vratio poeziji, zatim sam bio konceptualista, pa rok muzičar, panker u tridesetim, i onda povratak književnosti, na kratko poeziji, da bih završio kao prozni pisac-prasac. I te promene su životvorne, okrepljujuće i preporađajuće. Naravno, to nije probitačno, pošto vas ne cene, gledaju na vas kao na svaštara, neozbiljnu priliku. Ali šta će vam da vas cene, to je tako prosto i dosadno.
NATAŠA GVOZDENOVIĆ
Ako govorimo o tvom delu, postoji nekoliko sasvim nezaobilaznih stvari. U razgovoru koji smo vodili govoreći o Rembou i Malarmeu, spominješ da su obojica imali svest da poezija mora da se okrene jeziku, jer je u jeziku esencija, Pisanje je pisanje jezika o jeziku. Jezik je kod tebe neobično važan, on je, čini se, organizam koji za sebe diše. Kako se ti posvećuješ jeziku kada radiš?
SLOBODAN TIŠMA
Pa, sve ide iz tog gvinta, tako da kažem. Jezička invencija, jezička igra je početak i kraj. To je došlo iz moderne poezije, iz simbolizma, i prenelo se i na prozu. Naravno, proza mora da ima neke stvarnosne klišee, stereotipe od kojih se polazi, mora da ima elementarne stvarnosne pretpostavke na koje je jezik referentan, ali on mora to da prevaziđe da se izdigne iznad toga, da se oslobodi, da ostvari mistični višak značenja, ili mistični višak vrednosti, koji onda čitalac lovi. Što se proznih postupaka tiče, stvar je danas prilično komplikovana i prilično potrošena, jer samo mrcvarenje jezika više ne vodi nikud. Ili okrenuti se neposrednoj stvarnosti, šta se time dobija u čisto literarnom smislu? Ja pišem takozvanu, niskomimetsku prozu, dakle, moj jezik je oslobođen obaveze da verno i precizno odslikava stvarni svet. Verodostojnost istorijskih podataka ili precizan vremenski sled događaja su manje važni. Vreme je u mojoj prozi zgužvano. Takođe, tekstualna rezolucija nije visoka. Pišem uvek u prvom licu, pišem svoj govor. Zapravo, to je simulacija vlastitog govora, koji, u stvari, ne postoji, naglašavam doživljaj i to mi daje više mogućnosti i opravdanja da mistifikujem, da sugerišem i apstrahujem. Služim se jezičkim igrama da bi, pre svega, kreirao humornu emociju. Ironija je nezamisliva bez jezičke igre. Osnovna je dinamika teksta, kao i u muzici, mora stalno nešto da se događa, ne smeš biti dosadan, jer to je najveća mana. Promenom samo jednog slova u nekoj reči često se dobija puno u značenjskom smislu, tome sam najviše pribegavao u romanu „Quattro stagioni“. Ključna reč je prija(p)telju! Tako se glavni junak, koji nema imena, ironično obraća sam sebi. Međutim, stalno insistiranje na jezičkim igrama vodi u propast, tekst postaje nepregledna i neprohodna močvara. Znači, ne sme se preterivati u tome. Eklekticizam je najbolja opcija, daje najbolje rezultate: kombinacija klasičnog pisanja i avangardnih postupaka. U „Bernardijevoj sobi“ jezičkih kalambura ima tek ponegde, tekst je prohodniji ali i jednostavniji, što je i primerenije Pišti Petroviću koji je infantilni četrdesetogodišnjak, u suštini, više patetičan, nego ironičan. Inače, jezik kojim pišem je uslovno rečeno prilično „prljav“, nisam neki jezički čistunac. Uvek kažem da je to jezik kojim su govorili i moji roditelji, dakle, to bi bio neki novosadski govor iz pedesetih i šezdesetih godina prošlog veka. Koristim i različite dijalekatske idiome, naravno, samo tu i tamo. To je sve u funkciji humornog i ironijskog. Izbegavam temu, nemam predmet, to je ta osnovna propozicija koja je zaveštanje simbolističke poezije, dakle, protomodernizma. Pokušavam da pišem o ničemu, što je veoma teško. Pisanje je neka vrsta tumaranja, lutanja, traganja za nečim što ne znamo šta je. Takođe, pokušavam da ne pišem iz nekog svog ubeđenja, nego baš protiv njega, ne zagovaram nikakvu ideju. U osnovi sam konzervativan, čak reakcionaran, iako sam kao građansko lice demokratski orijentisan. Ponekada sam i politički nekorektan, što se može pogrešno shvatiti. Ali sve je to veselje bez kog nema ničega. Inače, ne bavim se kritikom društva, svaki vid angažavanosti u tom smislu mi je stran.
NATAŠA GVOZDENOVIĆ
Postoji još nešto što me fascinira, doživljaj Grada i to ovog – Novog Sada kao jednog mitskog prostora. Na jednoj književnoj večeri rekao si nešto kako nama vekovima Sunce zalazi na Telepu… Ovde je dakle, tlocrt u kojem ti najbolje stvaraš?
SLOBODAN TIŠMA
Jednom sam rekao da Urvidek nije Novi Sad. To je samo donekle tačno. Postoji taj realni prostor u kom sam rastao i gde su se formirala moja prva iskustva, gde su nastajala prva uzbuđenja, prve radosti i prvi bolovi. Moji roditelji su, posle Drugog svetskog rata, stanovali u Riterovoj bašti, to je jedan mali trg odmah iza kasarne u Futoškoj ulici. Moja mama je otišla u Staru Pazovu da se porodi kod tatine sestre, pošto Betanija nije radila tog proleća. Posle porođaja se vratila u Novi Sad i mi smo uvek živeli u ovom gradu, sa izuzetkom dve, tri godine, koje smo proveli u Beogradu i gde se rodila moja sestra Natalija. Kada smo se vratili iz Beograda, nastanili smo se u ulici Pavla Papa, i danas ta kuća još postoji, broj 1, odmah iza prodavnice „Mlinotehne“. „Pavlova ulica“ je mitski prostor mog detinjstva i mladosti, kao i u čuvenom romanu Ferenca Molnara. Tu su se dogodile one najbitnije stvari, najbitnija iskustva koja su me oblikovala i koja su preoblikovana našla mesto u knjizi „Urvidek“. Dakle, postoji taj realni prostor iskustva, ali postoji i arhetip grada, urbanog života, bilo gde, u bilo kojem gradu na svetu, i koji tvore matricu iz koje nastaju moje tekstualne šarade. Taj arhetip grada je pohranjen u dubljim slojevim psihe svakog čoveka, jer čovek je u osnovi urbano biće, treba samo to iskopati, a to se može postići čitanjem knjiga ili pisanjem, svejedno. Dakle, sve u svemu, u poetičkom smislu ništa orginalno, to su stvaralačke premise mnogih pisaca. Nedavno sam otišao da pogledam Riterovu baštu, ali bio sam iznenađen, pomislio sam da sam zalutao. Riterove bašte više nema. Prostor trga su zaposele novoizgrađene zgrade u stilu aktuelne merkantilne ideje „zagradi i prodaj kvadrate“. Dakle, konglomerat kocaka i paralelopipeda ofarban jarkim osnovnim bojama, kao da sam stajao pred nekom Mondrijanovom slikom, što je ipak utešno. Estetika je neprejebiva, da izvinete na izrazu, ne morate da marite za nju, ali ona je uvek tu. Kakav račun, kakva korist?! Ipak, kako će izgledati te kuće za desetak godina? Ali ovo ipak nije istina, to mi se samo učinilo na prvi pogled. Kada sam ponovo otišao tamo, video sam samo vile, užasan kič nove tajkunske klase. U svakom dvorištu, ne psi, nego zveri, kao u Jingerovom romanu „Na mermernim liticama“.
NATAŠA GVOZDENOVIĆ
Pričao si jednom o postojanju tri puta – jednom, koji je asketski, drugom, koji je onaj kojeg podržava Stavrogin u ”Zlim dusima”- koji se tiče izazivanja Boga i ne mogu da se setim koji je bio treći?
SLOBODAN TIŠMA
Pa treći put bi bio put umerenosti, bar nadam se da je bila reč o tome, ali nisam baš siguran, svašta sam ja brbljao. Ako uzmemo da je sveti Antonije (kao književni lik) primer nekog ludila askeze, dakle, te krajnosti, a Stavrogin, primer ludila sve-iskustva, srednji put bi bio ono što zagovara budizam, a to je umerenost. Postoji priča da je Buda umro pošto je pojeo parče prasetine, iako budistički eksperti to negiraju, ali u svakom slučaju on nije bio vegeterijanac. Bio je protivnik ubijanja životinja i uopšte živih bića, čak i bakterija?, ali nije smatrao da je nekakav greh ponekad pojesti parče mesa. Pošto je bio prosjak, iz zahvalnosti morao je da jede sve što mu se ponudi. Svaka neumerenost je izazivanje Boga, pošto Bog to ne voli. Budisti pak ne veruju u Boga, pa samim tim nemaju ni potrebu da ga izazivaju. Naravno, pojava Boga može biti i nešto strašno, to je ono „ili, ili“, krajnja neizvesnost, nikad ne znaš šta te čeka, koje će lice okrenuti prema tebi. Sveti Antonije je ludeo u askezi, u pustinji, Stavrogin se ubio, pošto je probao sve, obesio se svilenim gajtanom. Obično, laici misle i nadaju se pojavi Boga u smislu milosrđa i iskupljenja, spasa od svih ovozemaljskih muka. I to nije bez osnova, pošto je Bog i nežnost, ima mnogo različitih ruku, pomaže ali ne uvek, nije dovoljno moćan. Fizika poznaje Boga u vidu kosmološke konstante koja spasava svet od urušavanja pod dejstvom gravitacije, i to je jedna veoma slaba sila, ali dovoljna da kontroliše gravitaciju. Kosmološka konstanta spasava svemir, ali ne može svima da pomogne. Pan je Bog čitavog čovečanstva, svih ljudi, životinja i biljaka, pa i nas koji živimo u Panoniji, a on kao što mu i ime kaže seje paniku, stravu. To je postojanje, a ono je teško i teško se podnosi ta istina da su strah i bol u osnovi svega. Bol je jedina istina, ali i radost. Ali da li je to istina? Ove nove generacije kao da se ničega više ne plaše, ali ni ne raduju se. Vidi dedu, on zna, ha ha ha?! Uostalom, Pan je i jedini Bog koji je umro. Srednji put, tj. umerenost, nas spasava od prekomerne patnje, ali i od ludila radosti. Postoje oni koji nisu ljubitelji ove koncepcije, Niče, na primer, koji je bio zagovornik ekstaze, Dionis je bio njegov Bog, najmutniji od svih Olimpljana. Ipak, treba reći da taj srednji put, ili put umerenosti, nije dobra pozicija za umetnost, pa samim tim ni za pisanje. Pijanstvo i ekstaza su mnogo bolja podloga za stvaranje. Budisti žele nepostojanje, a umetnost se bavi baš postojanjem i to onim najdubljim, gde se bol i užitak stapaju u Radost Večnosti, bar umetnost tome teži i svedoči o tome, uprkos nalogu modernizma da se umetnost ne bavi postojanjem. Pročitajte Ničeovu „Ponoćnu pesmu“ iz „Zaratustre“. Ili poslušajte Malerovu Treću simfoniju.
NATAŠA GVOZDENOVIĆ
Dok smo kod nezaobilaznog – tu je muzika, muzika sfera o kojoj često govoriš. A ti si i doslovce bio muzičar – ako pričamo o vremenu Lune. Koliko je uopšte – pisac, na neki način – muzičar?
SLOBODAN TIŠMA
Pa, meni je pisanje kao komponovanje. Muzika je neka vrsta velike metafore, ideal pisanja i uopšte stvaranja. Sebe vidim kao nekog usamljenog orguljaša, koji sedi ispred tastature kompjutera i improvizuje. Obično kad pišem, slušam orguljsku muziku, pošto mi ona stvara štimung a ne remeti mi koncentraciju. To je to neusredsređeno odsutno slušanje muzike, ne obraćam pažnju na nju, ali ona deluje na moju podsvest, pa samim tim i na ono što pišem. Muzika je nijansiranje, toniranje, temperovanje, dakle, građenje suptilnih slojeva i prelaza i svako dobro pisanje treba upravo to da bude, to višeslojno kretanje teksta kao kontrapunkta, sučeljavanje razlika, obrtanje i slivanje u konačan sklad, u harmoniju sfera, u brujanje postojanja. Tražim li mnogo?
NATAŠA GVOZDENOVIĆ
O vatri koja je neophodna za pisanje i mističnom sudelovanju koje omogućava ulaz u drugačiju stvarnost. O onome zbog čega se dakle, živi i naravno, stvara.
SLOBODAN TIŠMA
Bez erosa nema stvaranja, on je stariji od svih bogova, možda čak i od Boga samog. Sublimiranje energije, njeno transponovanje i uzdizanje je u osnovi svakog kreativnog čina. To je stara priča koliko i svet. Sveprožimajuća vatra je koliko oblikotvorna, toliko i uništavajuća, iz vatre sve nastaje i u njoj će sve nestati. Ako u vama nema vatre, nećete nikada ništa uzbudljivo napisati. Ali vatrom se ne treba igrati, ona ima dva lica, greje ali i sažiže, osvetljava ali i oslepljuje. Zašto je Helderlin poludeo, zašto je Borhes oslepeo? Apolonove strele su opake, strele koje je iskovao njegov brat po ocu, Hefest, tj. vulkan. Preterujem? Da li su ovo primereni slučajevi? Zašto je pisanje opasno i skupo? Ili bolje reći da je pisanje nekada to bilo. Ja samo piskaram, potkradam, u nadi da ću biti blago kažnjen, ili čak da će mi biti oprošteno. Ta definicija “mistično sudelovanje“ je preuzeta iz nauke, iz antropologije, smislio ju je, valjda, Levi Bril, ali veoma je zgodna za upotrebu kada pokušavamo da odredimo komunikaciju između stvaraoca i konzumenta, između pisca i čitaoca. Postavlja se pitanje: šta mi očekujemo od književnosti? Da li da nam priušti znanje, neku informaciju, da zadovolji našu znatiželju? Naravno da to nije cilj prave književnosti. I eto, zašto je Den Braun i njemu slični, loš pisac, zašto je Hjubert Selbi pravi pisac a Den Braun nije, iako on malo mari za to. Cilj svake prave književnosti je da nam ponudi izvorni doživljaj stvaraoca. Ali doživljaj čega? Bilo čega! Svega? (Upetljavam se, stvari se opasno komplikuju.) Naravno, pitanje je da li će čitalac moći da dopre do njega. Ako uspe da doživi izvorni doživljaj pisca, da participira, onda imamo to „mistično sudelovanje“, taj susret prvog reda, i to je ono najviše, vrhunski u-žitak, čar vatre. Posebnost ide na posebnost. Ali kako posebnost stvaraočevog doživljaja može biti prepoznata? Ako uzmemo svetlost koja je nešto opšte i koja se razlaže na spektar, imamo osnovne boje, zatim komplementarne, koje nastaju mešanjem osnovnih boja, pa svaka boja ima svoje nijanse, ni jedna zelena boja nije ista, to uposebnjavanje ide ad infinitum. Stvaralac otkriva tu posebnu nijansu svog doživljaja koju konzument pokušava da prepozna, na primer, da je to ono najviše što možemo dobiti od jednog Prusta. Ali konzument ne može pogoditi stvaraočevu nijansu kao nešto apsolutno posebno, može joj se samo sasvim približiti svojom nijansom, tako da se dodirnu i to bi bilo „mistično sudelovanje“, dakle, jako jako velika sličnost, ali ne identifikacija, mora postojati trunka razlike, u tome je uzbiđenje. U prostoru lebdi veliki poljubac, što ne može da izbije, ni da se smiri. Eto, to je sve, u tome je suština doživljaja. No, možda svaki čitalac samo piše novu knjigu, na osnovu predloška, dakle, nema nikakvu komunikaciju sa izvornim doživljajem stvaraoca, nema nikakvog „mističnog sudelovanja“. No, možda nema ni izvornog doživljaja stvaraoca, ne postoji ništa iza teksta, sve je samo isprazna površna igra, što je tužno. Nema ni stvaraoca ni konzumenta, postoji samo tekst. Svet je bez suštine. Ali to su sve nerešive stvari. Šta je istina? Ipak, tu čar vatre, tj. pra-svetlosti, „zlata univerzuma“, ono što su stari Persijanci nazivali „aša“, možete doživeti bilo gde i bilo kada, često nenadano, nije vam potrebna nikakva umetnost: pogled na neku fleku od ulja na parkingu može biti dovoljan da osetite bezrazložnu Radost Večnosti. Fleka kao i pisac kreira vaš doživljaj. I to je ono najviše što živ čovek može da oseti. Pisac je fleka na asvaltu. Tekst je takođe fleka. Čitalac je radosna fleka. Mrlja od ulja!
NATAŠA GVOZDENOVIĆ
U tvojoj nameri da se živi umetnost, imam utisak da si ti prilično uspeo. Kako se tebi čini?
SLOBODAN TIŠMA
Ne znam koliko je to bila namera, svesna odluka, a koliko je to stvar nekih okolnosti, koliko je to moja sudbina, dakle, neka moja istina. Možda je sve to pak bio samo moj hir, tužna zabluda u kojoj sam živeo tolike godine. Da li sam uopšte nešto stvarao? U svakom slučaju, živeo sam okružen umetnošću, estetskim fenomenima, ili je to samo nešto što sam primećivao, a za ostalo sam bio slep. Politika, istorija, dakle, moć (njena najprizemnija manifestacija) me nikada nije interesovala i to me je sve nekako zaobilazilo, u ratu nisam bio, što je sreća za svakog čoveka. Može se reći da sam imao važnija posla u životu, iako većina ljudi misli suprotno. Njima umetnost nije ništa bitno. Pošto sam introvert, to mi je i primereno, ako ne voliš da putuješ, ostaje ti slušanje muzike, čituckanje i piskaranje. U nekom smislu, ostvario sam tu fundamentalnu modernističku ideju da je život jednako umetnost. Ovo je vulgarizacija ali slikovita. Imati svest da je svaki životni čin umetnički čin i da svaki gest ima estetsku dimenziju. To je to neprestano traganje za ugođajem, za u-žitkom. Ali tako svi ljudi žive, a da nisu ni svesni toga, nije to nikakav program, nikakva politika, u stvari jeste, ali „politika doživljaja“, tj. kako sačuvati estetsku iluziju, permanentno živeti u njoj. Doživljaj je jedina istina iako je nestvaran, događaj je pak pustoš. Istorija je stvarnost ali njena suština je van domašaja, Ding an sich, ne može se doživeti. Ipak, da li je sve tako jednostavno?
NATAŠA GVOZDENOVIĆ
Kod Bašlara ima jedan momenat kada govori o čarobnoj pećini u koju junaci kada ulaze imaju utisak da ostvaruju svoje najstarije želje… Fenikscrvena buba je čini se takva vrsta skloništa. Jesam li u pravu? Ili je u pitanju nešto sasvim drugo?
SLOBODAN TIŠMA
Čitao sam Bašlara kada sam imao dvadesetak godina, „Poetiku prostora“, ova priča je izgleda u nekoj drugoj njegovoj knjizi, no, možda se i ne sećam. Verovatno je ta priča kod njega parafraza one čuvene Platonove priče o pećini. Fenikscrvena buba je aktivni princip, auto je pokretna kućica, stanujemo i putujemo istovremeno. Zašto fenikscrvena? Pa, zato što se na putu preporađamo. To je taj folksvagen koji stalno iskrsava u krivinama na Jadranskoj magistrali. On je telo, mašina želje, po Delezu, mašina koja nam donosi toliko radosti, ali može biti i uzrok najveće nesreće, tj. patnje i bola. Automobil, tj. telo, najreprezentativniji je bio-tehnički fenomen prošlog dvadesetog stoleća, ništa ne može da se uporedi sa tom igračkom. Automobil je telo, a šta je olupina? U „Bernardijevoj sobi“ postoji olupina automobila na parkingu, bez točkova, dakle, nepokretna. Ona je samo upražnjeno mesto, školjka, prazna ljuštura, stanište za beskućnike, grob. Zapravo, predstavlja neku vrstu vremenske mašine. U njoj je šum vremena, šum večnosti: Slišiš, školjka poje ti! Pišta koji se sklanja u nju, vraća se u prošlost i pokušava da mitologizuje, da preoblikuje svoj pređašnji život, da ga izmeni. Inače, olupina je ultramarin boje kao uskršnje jaje i ta se boja upija u kožu njenog stanovnika koji je neka vrsta uljeza, pošto školjka automobila, tj uskršnje jaje, nije njegovo vlasništvo, nastanio se bez ičije dozvole. Olupina je porozna i bliska je telu, bliska je sadržini koja joj je strana, koja je implantirana.
NATAŠA GVOZDENOVIĆ
”Bernardijeva soba” se prevodi na druge jezike… Šta za tebe kao pisca to znači?
SLOBODAN TIŠMA
Imam ugovore za prevođenje na nemački, italijanski i makedonski jezik, ali teško da će biti nešto od toga. To je započeto ali sve stoji. Te izdavačke kuće su aplicirale kod nekih fondacija za finansijsku pomoć ali su odbijene. Ostao je još „Traduki“, videćemo. Međutim, mene to sve manje interesuje. Nemam nikakve iluzije o nekakvom internacionalnom uspehu, ima pisaca na sve strane. Bez šansi sam, a i šta će mi to? Ne mogu da trošim snagu na takve bezizgledne stvari. Pre mesec dana je izašao broj poznatog poljskog časopisaLiteratura na swiecie (Svetska Kniževnost) u kom je na skoro petsto strana objavljena panorama savremene književnosti sa bivšeg jugoslovenskog prostora, Srbija je zastupljena sa tri savremena autora. Preveli su pola „Bernardijeve sobe“, dva poglavlja iz „Quattro stagioni“ i intervju koji je sa mnom napravila Maja Solar. Pa, kada su preveli toliko teksta, mogli su i ceo roman, ali šta vredi kad nema izdavača, niko nije u Poljskoj zainteresovan da objavi roman Slobodana Tišme.
NATAŠA GVOZDENOVIĆ
Da li i dalje doživljavaš sebe kao pisca na margini? Da li je margina i dalje tvoja autentična situacija?
SLOBODAN TIŠMA
Pa jeste, marginalnost je neko unutrašnje stanje. To je neko osećanje poniženosti i nikakva me nagrada ne može izlečiti od toga. Ja sam intelektualno i moralno inferioran tip, ili bolje reći, infernalan, stid me je što se bavim književnošću. Bio sam uvek loš đak, jedva da sam završio srednju školu, pokušavao sam da studiram, ali nije mi išlo. Imam slabu volju, nista ne mogu da savladam, da osvojim. Nikada nisam uspeo da naučim neki strani jezik, a ne znam koji već nisam pokušavao da naučim. Nemački sam počeo da učim kada sam imao šest godina kod čuvene tante Jelke Hadži, njena kuća još uvek postoji u ulici Matice srpske, i učio sam ga konstantno sve do druge godine fakulteta, ali ga nisam naučio. Jednostavno, nemam dara za učenje, za biflanje. Kada bih išao na test inteligencije, ne verujem da bih se proslavio. Mladost sam proveo ili bolje reći protraćio na ulici, na Limanu, ispred samoposluge u Fruškogorskoj ulici. Propalitet! Moj otac je izgleda umro kada je shvatio da od mene neće biti ništa, u to vreme sam se bavio rokenrolom. Grize me savest zbog toga. Inače, ja sam polupismen, ne znam koje se reči pišu zajedno, koje odvojeno, ne znam gde treba da stavim zarez ili zapetu, džaba je da se tešim da to ni Crnjanski nije znao, i ko zna šta još ne znam kada je pravopis u pitanju. Imam sreću da je moja supruga profesor književnosti i lektor po profesiji, pa me spasava. Jako malo sam čitao. Imam naviku da počnem sa čitanjem ali teško mogu da održim koncetraciju i da savladam više od dvadesetak strana. Sve u svemu, da li sam pročitao deset knjiga u životu? Pa, ne može se postati dobar pisac od slušanja klasične muzike. Pazite, ovo vam govori dobitnik Ninove nagrade. Da li to nešto kazuje o našem sadašnjem književnom trenutku? Sve moje obrazovanje je istrajno slušanje Trećeg programa Radio Beograda, to je moj večernji univerzitet, ali to je sve haotično i nedovoljno, bez sistema, iz druge ili treće ruke. Ja sam neka vrsta autodidakta. Osim toga, stravično sam lenj, ne volim ništa da radim. Nije mi uopšte jasno kako sam uspeo da napišem tih nekoliko knjižica proze. Nekada mi se čini kao da je to napisao neko drugi za mene. Već sam negde rekao da je čitav moj slučaj maslo rozenkrojcera sa Novalisom na čelu. Instruiran sam. Sebe uopšte ne smatram piscem, ja sam možda pseudo-pisac ili post-pisac, u smislu, poštanski pisac, funkcionišem samo preko elektronske pošte, u realnom književnom prostoru me nema, ne postojim. A i šte će mi to. Ipak, treba reći da je marginalnost i politička pozicija, dakle, marginalac je neko ko je gurnut u kraj, u nigdinu. I to ne čini pojedinac, politički protivnik, nego društvo u celini, zajednica koja te izopštava iz nekih razloga. Naime, društvo veoma dobro, i to u startu, prepoznaje moć, tj. nemoć nekoga i odmah ga eliminiše iz te igre u kojoj svi treba da učestvuju, svi koji mogu da poseduje makar i minimum moći. Naravno, znamo da moć postoji samo kao konstelacija, izvan društva nema moći kao ni subjekta, ako nigde ne pripadaš onda si niko i ništa. Tako je u životinjskom svetu, ali i u ljudskom društvu. Tako je bilo u staroj Grčkoj, tako je i danas. Ja sam, jednostavno, čovek bez moći, ili čovek male moći, i u tom smislu nisam interesantan „političarima“, dakle, onima koji preferiraju moć, pogotovo što svojim ponašanjem, i svojim stavovima pokušavam da ignorišem moć, što je nedopustivo i onda nemate „pristup stolu i stolovanju“, gledaju vas kao bezveznjaka. Sve ovo ima i estetsku dimenziju, čak ona je presudnija, to da se nekom sviđate ili ne sviđate. Moć je slikovita, spektakularna, nemoć je pak neprimetna i neinteresantna. Kada ovo govorim ne mislim na neposredno političko angažovanje, samim postojanjem vi ste i političko biće, imate svoj neki profil i tako delujete. I kada je umetnost u pitanju važe ova pravila. Ne možete samo pisati dobru prozu, pa da onda budete cenjeni od drugih pisaca ili uopšte drugih ljudi u kulturi, morate biti prisutni i na drugačiji način, autoritetom svoje ličnosti, ispoljavanjem znanja i moći u tom književnom prostoru, jednostavno, morate da vrednujete, da negirate i da potvrđujete, bilo preko književnih institucija ili nezavisno iz medijske sfere. Uzmite primer, uporedite mene i Basaru, ili mene i Mihajla Pantića. To što sam ja, takođe, dobio Ninovu nagradu je neka vrsta presedana i izazvalo je nesporazume. Mnogima nije jasno kako je do toga došlo i ne mogu to da svare, jer ja nisam dovoljno ozbiljna pojava, ne posedujem moć i ne ulivam poverenje, a nekima sam i odvratan. Tu pre svega mislim na novosadsku književnu sredinu, ali ni u Beogradu nije bolje. Druga je stvar što mnogi nisu pročitali ni dva reda od toga što ja pišem. Prema tome: jednom marginalac, uvek marginalac. Dugačke uši te odaju. Ali ja imam svoju publiku, to su ljudi koji su na istim granama na kojima sam i ja. Ima nas dosta.
NATAŠA GVOZDENOVIĆ
”Mekani rat ili Portret umetnika na pragu starosti” je poslednje što je objavljeno. Pišeš li sada ?
SLOBODAN TIŠMA
„Mekani rat“ treba da pročitaju svi koje sam bez trunke zle namere povredio svojim pisanjem, da se uteše. Jedan moj poznanik, pisac, bio je revoltiran što sam iskoristio jedan neprijatan detalj iz njegove biografije, pretio mi je da će napisati moj portret i okačiti ga na fejsbuk da svi vide kakvo sam ja đubre od čoveka. Ja sam mu predložio da bolje napiše roman o meni. Apsolutno sam svestan da životne činjenice kada se kontekstualizuju nemaju nikakve veze sa živim čovekom, čak ako doslovce upotrebim njegovo ime. No, dotični može da se uvredi, jer iznosim moje mišljenje o njemu, kritikujemo ga, šaljem mu poruku, ali to uopšte nije moje mišljenje i nije nikakva poruka. Svaki stvaralac je bezobziran, što reče Niče, il’ pući il’ crći. Naravno, reč „stvaralac“, u mom slučaju, treba uzeti u pežorativnom značenju. Kada pišem, nemam nikakvog obzira, ako mi nešto odgovara, ja ću to upotrebiti makar sutra svet propao. Smešno i strašno! Urednik jednog knjževnog časopisa je proletos, najverovatnije, da bi se dodvorio mojim starim neprijateljima, iznosio laži o meni u nekim ogavnim dnevnim novinama, i to je, naravno, nešto sasvim drugo. Reagovao sam, ali napravio sam glupost. Šta ja imam da objašnjavam bilo kome? Može da misli o meni šta ko hoće, baš me briga. Taj komad „Mekani rat“ je nastao posle „Bernardijeve sobe“ i objavljen je u almanahu „Starost“ koji su priredili David Albahari i Srđan V. Tešin. Izdavač je „Arhipelag“. U tom tekstu sam predstavio „sebe“ bez ikakvog zazora, ispričao sam ukratko svoj bedni život, život kukavice, izdajnika, umišljenog, nedovoljno talentovanog umetnika koji je došao na prag starosti a Boga nije našao. To je ujedno bio i moj oproštaj od pisanja. Dakle, ne pišem ništa i neću više ni pisati. Neću da pravim od toga paradu, pošto ta odluka nije ništa značajno, palanačko škrabalo donelo odluku da napusti književnost, zamislite! Ha ha ha! Neko će reći, hvala, Bogu. Letos me na ulici zaustavila jedna mlađa žena, kaže da je ona potomak, ili bolje reći, potomkinja doktora Branka Ilića. Neka dotoresa iz Pokrajinske bolnice, skrenula je njenoj rodbini pažnju da je njihov predak postao glavni lik nekog romana, međutim, kada su oni pročitali roman, bili su ogorčeni kako je on predstavljen. Ja joj kažem da je lik u romanu „Quattro stagioni“ doktor Stevan Nerejlić, a ne doktor Branko Ilić, da sam ja, doduše, koristio neke momente iz biografije doktora Ilića, ali da to nije on. Osim toga, kažem joj, uzmite ponovo knjigu i pročitajte je malo pažljivije i videćete da je dotični doktor jedan pozitivan lik, čak veoma pozitivan, bez obzira što se bavio abortusima, pa mora neko i to da radi. Lik doktora Nerejlića je lik poslednjeg čoveka starog humanističkog kova, takvih ljudi sa suštinom više nema. Na žalost.
Preuzeto sa: NOVA MISAO