ŠUM
Između tonova i šumova u srcu nema suštinske razlike –
pročitala sam to u jednom medicinskom priručniku koji
sam zatekla u fioci posle useljenja. Svaki put sam otvarala stranu srca.
I brzo ga zatvarala, to je poput vraćanja glagola u infinitiv:
biti u osnovnom obliku pruža osećaj sigurnosti.
Napolju je šumilo srce.
Šum u komunikacijskom kanalu nastaje usled preterane redundanse
što onemogućuje samu poruku. I ova rečenica je šum.
Ne treba zaboraviti da na kraju te Jakobsonove sheme nije ucrtana
potreba primaoca da i šumove pretvara u poruke.
Ta potreba se uglavnom naziva ljubavlju i ne tako loša
metafora bila bi: ljubav je olistali šum.
Srce
je kao i ptica – reč koja se nalazi na sramnom popisu
previše korišćenih reči u srpskoj poeziji: Srce, ti si izlistano.
Određene reči tako napuštaju jezik, ali iz njih ne prestaje
da ističe prvobitna boja: Crveno sam i neprecizno.
Između tonova i šumova nema suštinske razlike.
Između tonova i šumova je plutalo srce:
a) početak potopa
b) trenutak u kom život postaje moguć
ZOVEM SE IRIS?
Moja koža se deli na oštre pahulje,
na konjsko kopito i besprekornu poslušnost, na kćerkin plač
kad je ispala iz kolevke i niko je nije hteo podići nakon čega
sam shvatila da samo Bog sme biti nevidljiv, na plave
usne mog muža koje sam noćima skupljala u jednu noć,
Ne smeš zaboraviti njegovu lepotu.
na naučene priče o povratku
dok posmatram kako se koža pretvara
u prašinu. Više mi ne pada na pamet nijedan mit,
nijedna metafora kojima bih mogla potkrepiti
taj događaj vlastitog otcepljenja,
Ne smeš zaboraviti njenu lepotu.
na noć u kojoj ime postepeno prestaje da označava dom
(za članove jednog afričkog plemena to bi značilo
razoren: ne otkriti svoje ime strancima prva je
odbrana od stranca)
na noći u kojima iznova dolazim do iste ruševine
koja je jezik, dom, koža, ime, stranac, sama metafora
i u njoj nijedno pravilo ne znači ništa.
Zovem se Iris?
BIOGRAFIJA
Izmišljala si reči za telo (društvena igra
u kojoj medved posvećeno, majčinski, grize svoju
zarobljenu nogu da bi se spasao). I to telo se polako
osipalo i podsećalo na sparušene kore jučerašnjih jabuka
iz čijih pora otiče umor i napisani raj. Nije te
mogao više ničemu naučiti. Znala si sve konvencije,
i ustala protiv jedne jer si volela, rekla si: Ili sve ili ništa.
Kuća koju ste izgradili počela se ljuštiti i otpadati sa
jezika kad si se zapitala šta je zaista stvarno.
Telo se vrtelo poput šila koje razbacuje ivericu.
Na čemu da zaustavi pogled? Od čega da započne biografiju?
Htele smo da je izgrizemo, da na trenutak prestane sve znanje,
da naš tromi Bog spadne s drveta kao trapava životinjica
koju ćemo maziti po stomaku i smejati se onome što smo izmislili
i što nas iznova izmišlja (ta igra u kojoj medved umire
i u njegovim toplim mrtvim ustima neko uspeva da se zagreje).
VEŽBE DISANjA AMELI NOTOMB
Trogodišnja Ameli Notomb odlazi do bazena sa šaranima
u kućnom dvorištu. Trogodišnja Ameli Notomb prvi put ugleda njihova
odvratna usta, nešto odvratno uopšte. Trogodišnja Ameli Notomb
odlučuje da se udavi u toj odvratnosti.
Forma pesme. Forma tumačenja, bilo koja forma,
zastrašujuća je poput bazena.
Dadilja nije spasila trogodišnju Ameli Notomb. Dadilja
možda nije htela da prekine igru. A Ameli Notomb je ipak
odlučila da se ne uguši.
Jezik ponekad izaziva grčenje mišića. Jezik ponekad spasava.
U tvoj jezik sam naprosto – upala.
Nekad je potrebno uskočiti u jezik.
Reči su imale usta odvratnih šarana u koje sam smeštala
vlastito telo, bezuspešnije nego zapadnjački sistem obrazovanja.
Ono je pripadalo majci. Ja nisam pripadala nikome.
Jezik je ponovno uspostavljanje sveta nakon što ne nađeš – ništa.
Mistično poput japanskog haikua, nestajalo je s listovima
čaja sa noćnog stočića. Ako zaustavim svoje telo, zaustaviću
bol, smrt, ratove, glad, sveopštu tupost, mislila sam.
Budi kao voda, rekao je.
Iz odvratnih ribljih usta isticalo je moje telo, isticao je moj jezik,
tvoj jezik. Stvarnost je nešto što stalno počinje. I ne želim
je više objašnjavati. Vodu ne možeš objasniti.