Moja se duša pokidala na posljednjem putu u Iran. Budio sam se noću, nebrojeno puta, uplašen i neprizemljen, s mislima koje su se iz mozga švercale po cijelom tijelu, ostavljale tragove, ožiljke i putokaze za novu najezdu svakog narednog jutra. Dali su mi u ljekarni nešto za spavanje, ali san je bio neprijatelj, udarao je s leđa, iz zasjede. Pri svakom buđenju mi je govorio: toneš, prijatelju, uzalud ti sve. Pokušavao sam se u međuprostoru usredotočiti na slike Irana, na ljepotu zemlje za koju sam mislio da može iscijeliti svaku ranu, na ljude čiji duh i istrajnost pobijaju svaku besmisao.
Putovao sam u prethodnim dolascima transiranskom željeznicom koju su izgradili moji zemljaci prije Drugog svjetskog rata. Krenuli smo iz Teherana s grupom danskih entuzijasta, zaljubljenika u željeznicu i vlakove, kroz nebrojene tunele, preko impresivnih mostova u planinama visokim preko 4000 metara, vozili se divljim klancima u kupeima s dva ležaja i televizorom, toplom hranom, čajevima i kavom. U jednom pustinjskom predjelu ugledali smo stare DSB vlakove, s kioscima i natpisima „ne naginji se kroz prozor”, što je izazvalo euforiju među mojim suputnicima.
Pogledi na Gorgansku regiju, istočni kut Kaspijskog jezera, ruševine hramova, palače, bazare i muzeje izazivali su nam uzdahe oduševljenja i vlažile oči. Vidjeli smo i ostatke piramidalnog hrama, starog više od tri tisuće godina, na granici s Irakom, jedinog izvan Mezopotamije. Sumerani su živjeli u regiji gdje je kamen bio rijedak, hramove su gradili od blatnih opeka pečenih na suncu. Svaki trenutak mi se činio kao blagoslov, bili smo dirnuti, sretni i zatečeni nevjerojatnom srdačnošću i ljubaznošću Iranaca, osmijesima, zagrljajima i ispruženim rukama koje daju slatkiše, kolače, čaj, datulje, maslac od devinog mlijeka. A te žene i muškarci, ne samo velikodušni, već bolno lijepi. I oni kod Perzijskog zaljeva, tamnijih lica i punijih usana, i oni u blizini Turkmenistana s azijskim obrisima. Tri puta veća površina od Francuske daje mnogo boja i oblika, i prirodi i ljudima.
U Teheranu smo išli i u pekaru koja je u danskom vlasništvu od 1960. Davili smo se u spandauerima, tortama, kolačima sa začinima, perecima, eclairsima, slasticama od jagoda i židovskim kolačima. Iranci su stajali u redu i kupovali na kilograme.
Ah, draga, kako sam tada živio i uživao! Nije mi nedostajalo što sam danima bio bez mreže, nije mi smetao zatvoreni Facebook. A u razmaku manjem od godine sve ono što mi je izazivalo strujanje svake stanice u tijelu, što me pokretalo kao što automobile pokreću motori s najviše konjskih snaga, a vjetar vjetrenjače, sve to isto, s istom ljepotom i snagom, ne pokreće u meni više ništa, samo pojačava bol i kopa dublju rupu. I neprestano sam se pitao kako je to moguće, kako je moguće da sve to i dalje postoji, nepromijenjeno, a da je potpuno izvan mene, da me se više ne dotiče.
Divila sam se tvojoj strasti za putovanjima, opuštenosti, uživanju u svemu što ti je bilo nadohvat ruke. Kupao si se i zimi i ljeti, u rijekama, jezerima i morima, u kojoj god bi se zemlji zatekao. Spavao i u luksuznim hotelima, i pod šatorima, vani na visećim mrežama i u vrećama za spavanje. Jednako si guštao u uličnoj hrani i unajfinijim delikatesama. Uživao si uzimati i davati. Oči bi ti se caklile kad bi me darivao, nisu se u njima zrcalile samo suze od radosti što si me usrećio, vidjela sam u njima nešto iskonsko, svebitno. Svejedno da li su to bile fine svilene marame iz Indije, šafran iz Irana, začini iz Kolumbije, mekane lutkice iz Gvatemale, kutije za nakit od devine kosti iz Maroka, luksuzne kreme iz Pariza ili kućne potrepštine danskog dizajna. Što god si mi davao, predavao si mi ritualno. Ali više od svega, vrjednije od svih poklona, kojima si nas obasipao, značila nam je tvoja ljubav, podrška kad je najteže i uvjerenje da smo za tebe nešto posebno.
Prizivao sam u pomoć i Isfahan, grad sinonim za 1001 noć, iranski Pariz; gledaj te velike bulevare, hodaj pješačkom ulicom u sredini, s četiri reda stabala, ne slušaj bubnjanje srca, zanemari trnjenje i grčeve u nogama, hodaj, hodaj, do trga, digni glavu uvis, gledaj kupole, pogađaj stil, stoljeća gradnje, ljepotom osuši oči od suza, preskoči ožalošćenu povorku muškaraca i žena u crnom koji se udaraju u prsa i gledaju u nebesa, obriši znoj s ruku, pridruži se ljudima na pikniku u parku u elegantnoj odjeći prekrasnih boja, ne pokrivaj se po glavi, ne razmišljaj o crnoj rupi, pridruži se opet onoj trojici znatiželjnih momaka koji su htjeli pričati engleski, koji preziru mule i njihovo nakaradno ćudoređe, koji su Pierru i meni dali pola litre pića s okusom meke tekile, ismijavaj mule s njima i s bradatim čovjekom iz zabačene garaže, s izgledom svećenika, asketa, s kapom s nacrtanom lubanjom, koji nam je ustupio bocu za 300 danskih kruna, ne pitaj se ništa, diši, diši, ne brini, ne razmišljaj, molim te samo ne razmišljaj, ne boj se, uđi u restoran s iranskim dečkima, preuzmi njihovu strast, dječju znatiželju, proslavi ponovo Pierrov 50. rođendan, ne pitaj se zašto su te psihijatri i kardiolozi ostavili bez antidepresiva, ne misli na beskrajnu prazninu i razdiruću bol, pogledaj onih pet djevojaka stol do nas, prišle su nam nasmijane, pitaju odakle smo, prelijepe su, kose im prkosno izlaze iz marama vrištećih boja, kakav besprijekoran stil, slikaj se s njima ponovo, diši, diši, kraći udah, duži izdah, izađi s njima na ulicu, maši drugim djevojkama koje do pojasa vire kroz prozor automobila i dozivaju mladiće dok im vjetar mrsi marame i vlasi, smij se s njima dok jure širokim bulevarima, budi slobodan, ne uključuj fajlove koje ti je poslao psihijatar – budi slobodan kao iranske djevojke, jer slobodu ne osjećaš dok je ne izgubiš – jedan protiv crnih misli, drugi s vježbama disanja, play, pause, stop…
Najviše me fascinirala lakoća s kojom si uživao u svom tijelu, mir koji si sklopio s njim, kako si ga nosio, ma gdje god se nalazio. Ja sam na mjestima koje su po definiciji stvorene za uživanje imala grižnju savjesti, grčeve u želucu, posebno kad su povezana s opuštanjem tijela. Negdje u nekom moždanom prikrajku čučao je moralni policajac, podsjećajući na nedoličnost, neprimjerenost. Oduvijek se mučim sa svojim tijelom, nije mi valjalo ni kada su ga mjerili vrećom cementa, ni onda kada je dobilo obrise žene, ni kada je stvorilo novi život. Ne valja mi ni danas, muči me, jer stari i propada.
Na jednoj zabavi, skromnom vjenčanju rođaka nekoliko godina prije rata – mi iz Jugoslavije dijelimo vrijeme na prije i poslije devedesetih – na petnaestom, posljednjem katu socijalističke zgrade u novobeogradskom kompleksu, na uskoj terasi potkovastog oblika, koja kao da je grlila garsonijeru, okupljeni su stajali naslonjeni na zid s čašama u rukama i nonšalantno čavrljali. U jednom trenutku, osjetila sam vlagu na svojoj nadlanici. Jedna od uzvanica, dobrano pripita, ljubila me po ruci. Nastavila je prema zapešću, okrenula mi ruku, zadržala se na jamici lakta, liznula je, pa krenula ka ramenu. Imala sam haljinu s asimetričnim izrezom, jedna ruka i rame su mi bili goli. Nakon svakog poljupca digla bi glavu, gledala me u oči i šaputala: Blago tebi, blago tebi, blago tebi… Bila je odbojna i ružna, oblio me znoj, osjetila sam se krivom, posramljenom, ukočila, ukopala u mjestu, htjela sam je odgurnuti, prekinuti i njezino i moje ponižavanje, nekolicina nedovoljno pijanih gostiju zurila je sa zanimanjem i podsmijehom. U njezinim očima vidjela sam da je moje tijelo, moj izgled zapravo oružje s kojim bi ona znala što raditi, ne bi ga se snebivala ni stidjela kao što sam ja to radila otkako sam ga postala svjesna.
Živi mrtvaci nemaju lijepa tijela. Javljao sam se samo Casperu. Pisao mu da će morati živjeti sa zombijem, ljudskim truplom. Svu energiju sam trošio da bih se mogao skoncentrirati na posao. Tijelo je bilo uteg. Višak. Iz tijela se ne može izaći. Mozak čini 2-3% ukupne težine ljudskog tijela, ali troši čitavih 25% tjelesne energije u stanju mirovanja. Moj je mozak istrošio i rezervnu energiju. Jedva sam se vukao, jedva pričao, grozio se večera i ručkova s grupama turista, jer nisam bio sposoban ni za razgovor, a kamoli čavrljanje i prepričavanje anegdota nakon službenog dijela na koje su od mene bili navikli. Prezentacije su mi bile suhoparne, pravio sam duge pauze, s dubokim uzdasima, da bih usporio srce koje je bubnjalo i penjalo se u Adamovu jabučicu. Držao sam ruke neprirodno spuštene i prilijepljene uz tijelo, nisam gestikulirao, jer sam se stidio fleka od znoja pod pazuhom, koje su se širile kao koncentrični krugovi. Zaboravljao sam podatke. Pričao sam sve tiše, uvlačio glavu u ramena, da ne gledam sažaljive i nezadovoljne poglede iz grupe. Sve što sam osjećao bio je umor, težak, nesnosan, lijepio mi se za leđa, za butine i listove. Uvukao se u svaku tjelesnu stanicu i napravio bezdan, prazninu, mračnu, duboku, beskrajnu, bolnu. Najgore je bilo shvaćanje, pri povratku u hotelsku sobu, da ću se isto tako osjećati i u svom gradu i u svojoj sobi. Da više nigdje nije bilo utočišta. Nisam se nadao ni spasu u posjeti psihijatru ni u medikamentima. Moje tijelo je bilo kao prekidač kojemu se sklopka zauvijek zaglavila u jednom položaju, onom za gašenje, nije se više ništa moglo pritisnuti da se svjetlo vrati.
Sofija Kordić, Smrt bez samoglasnika, Jesenski i Turk, Zagreb, 2025.
