Rođak
Nekad se uželim tvojeg mira, kose i sječiva
Znam da si sanjao plavu djecu, sa providnim stomacima
Velikih, gustih uvojaka i sokova od breskve
Nekad, da, uželim se tvojeg osipa, pa se namjestim
Tako da leđima dodirujem vlati, jezu na pločicama
Isuviše si star da pamtiš, sposoban da ignorišeš
Toliko je izmeta u našoj krvi, ljubavi u kapcima
I ove oči su večeras možda tvoje, tek toliko da povjeruješ u novu priču
Opet ti kradem vrijeme, misliš, koliko minuta skladnom mužjaku treba
Koliko sati je potrebno da me otmeš ocu i sjenama
Da me izuješ na cesti, baciš na olovo
Koliko vremena i koliko snijega
Zbilja, nekad se uželim tvojih toplih mošnica
Primirja u izdasima, uranjajuće brzine i oblaka
Sve se tako lijepo taloži na pupku, ispod prsta i vražjeg jezika
Sve se tako gladno obasjava u srcu, pokraj usne i bolova
Hoćeš li, zaista, postati domar moje duše, jedan glas za davljenje
Hoću li, možda, biti tvoja druga ili sedma, koja isto ovako govori
I piše, čak i kad ne diše, samo leži, bijela i samotna
Na sred jorgana, spremna, kao tijelo za klanje
Nova smrt, što se hrabrom mužu u san ukazuje
Muškarci sjede goli i čekaju
Ispred očeve radnje gomila mladih muškaraca raširila krila
Razvukla ruke i noge, povikuje pohlepno, uznosi sve što se ove večeri
Može ukrasti i otopiti, lako, poput jezika, koji se lijepi za nabore
Nisam se oprala tri dana, još uvijek sam svježa, odgovaram
Tjeram te da budeš grub i prebiješ skotove, uzmeš motku ili pištolj
Uzmeš nož, zauzmeš se za svoje selo, svoj grad od tri metra,
Tri metra sukoba, tri metra potopa
Vidi kako muškarci gone pse na haube, oblizuju brade i međunožja
Pogledaj sve te plave, bjeličaste dronjke koji plaze mojim butinama
Ulegla sam u crnu haubu, mlada sam i čedna
Njihova jaranica od stotinu želja i pozdrava
Postratni djevojčurak s tetkinim naramenicama
Osmjehujem se i tražim, uvijek tako mirno tražim
Jednog pokraj sebe, više njih unutra
Da ih iskopam, operem i ispoliram
Ostavim nasred tribina, parketa i dvorišta
Ovo je ovdje moja zemlja i ja sam rođena da me čuvate
Jednako kao i lažete
Još uvijek sam čista žena i moja usta nisu kamen od poroka
Od poroka i vučje slame
Još uvijek sam čista žena
Bradavice sam prekrila zastavama
Grizem i lajem, čučim ti pod nogama
Raširiš se kao Božji svod iznad mene
Pa me cijelu isprskaš i presaviješ
Govoriš rodbini, još uvijek je to čista žena
Ženiš me u subotu
Subotu na nedjelju, živa odbijena
Ispijena, puškom umivena
Ispred očeve radnje gomila mladih muškaraca raširila krila
Po znoju se raspoznaju i prilaze
Neuspjeh
Vodio si me po izložbama gdje su te svi pozdravljali
i točili nam jeftino vino
od kojeg sam kasnije povraćala po garsonijeri
i gledala u napuknuti plafon kao predskazanje apokalipse,
nešto će se dogoditi Domagoj, govorila sam ti,
ovaj je grad već upisan u karti razornog potresa,
izginućemo, u neko jutro puno prštavog snijega
što naviješta praznike.
Imala sam siguran posao i impotentnog dečka
koji je erekciju postizao jedino kad mu gurnem
smrdljive najlonke pod nos:
ajkulu u poslu, kućnog pekinezera,
a tebe sam zamišljala kao idealan bijeg
i dugo si me nagovarao da popijem čašu vina
u tvom stanu, da postanem tvoja potrošena muza
i iskorišćeni san.
Leđa su ti bila kao hladna mokra jegulja na opip,
a dah bazdio po istom jeftinom vinu,
svejedno sam legla, zabavljalo me biti kurva,
preljubnica sređenog života
koja se troši u stanu propalice.
Nisi uspio. Htio si da ostanem, da pijemo.
Obukla sam se i otišla da se uvučem u krevet pored njega,
znala sam da bi ga palilo da zna,
a onda sam prespavala mlohave godine.
Sonja, nemoj da se režeš
Mogu nas zamisliti kako okopavamo zemlju
u ovoj tvojoj rasijanoj zemlji, tvojoj državi
koja je za mene obećanje tvojih toplih usana i tvrdog kurca.
A ti i nemaš države dobri moj Judo,
takvima su lomili noge i dizali auta u zrak,
mučili ih da se izjasne iz kojeg su plemena,
ti si moje pleme, moja pleća za odmor i moje okrutno popodne.
Učiš me jeziku i kažeš: Sonja, nemoj da se režeš.
I ja slažem neću. Piješ mi ožiljke.
Ti si mogao biti moj brat.
Mogu nas zamisliti kako se igramo u pijesku gologuzi
i majka, nasmijana, naša crnoputa, maše mornarima
koji je jebu svakih šest mjeseci, kada svrate u naš kraj.
Mogao si, brate moj, izrasti u čudovište
ispod našeg bračnog kreveta, koji je nekad bio i očev,
ali njega ne spominjemo, počivao u miru.
Mogao si sklapati te jake muške ruke oko vratova prostitutki,
a ja bih svejedno bila tvoja voljena. Sestra.
Učiš me pokajanju. Kažeš: Sonja, nemoj da se bahatiš.
Preživjeti ćeš još i gore.
Sonja, nisi zmaj nego žena.
Znaš da me ne možeš zaštititi.
Od one najgore sudbine. Sebe.
Možeš me zamisliti kako ovako jašem drugoga
i govorim mu isto kao tebi:
Ti si moj brat, moje ždrijebe,
moja krvava zemlja u koju sadim sjeme,
tvoje sjeme.
Narasli smo u slobodi.
I djeca će nam biti kenguri.
Privilegija
Odveo si me u kliniku,
bila je subota i sunce se kotrljalo između nogu dami i kurvi sa špice,
a ja sam svoje položila na hladni metal,
nisi me držao za ruku,
kao nju kad je rađala četvrto pa sina,
dobila sam moć da gledam kroz zidove
i vidjela sam te kako se baltazarski sudaraš sa svojim mislima
pa izlaziš iz čekaonice i pališ cigaretu,
znoj ti curi niz čelo kao one večeri
kada si potegao stolnjak sa svijećama i prišao mi sa šakom,
a ja sam samo prekrila trbuh,
bolje da nisam.
Odveo si me u kliniku,
provukao karticu i blago se nasmiješio zgodnoj sestri,
a ja sam brisala dlanove o haljinu
i ime koje smo smislili nakon što si se ispričao
zbog stolnjaka i svijeća,
a onda se opet predomislio
i evo me tu, mislim na svoja uvjerenja,
na biološka objašnjenja,
na to kako je bijel ovaj zid i ljubazan doktor,
kako neću uništiti karijeru,
i kako suze u ušima nevjerojatno svrbe.
Odveo si me u kliniku,
želim biti zahvalna dok mislim na sve žene
koje nisu imale tu privilegiju
i vidim te i u toj ulozi,
kako nestrpljivo čekaš dok me grube ruke seoske pralje
rješavaju po kratkom postupku,
a onda odlazimo tiho u rastanak,
ja krvava, ti čist.