,,Želiš li mi nešto reći, draga?” po dugim je minutama šutnje oprezno upitala Simi. Tako bi smotreno započinjala svaki razgovor kada bi sama htjela nešto reći, ali bi to ipak radije prebacila na sugovornicu. Jana je hladno odmahnula glavom i gledala autocestu. Nije je željela ni pogledati. Ma jednostavno si sama započni taj razgovor, razmišljala je šutke. A igle su nastavile zvečati.
,,Hm? Imaš li mi što za reći?” Simi ju je pokroviteljski uhvatila za koljeno. ,,Zašto si danas tako tiha?”
,,Gledaj cestu”, odvratila joj je Jana i zapalila cigaretu. Nakon prva dva ili tri dima u autu bi joj se uvijek okrenuo želudac, ali ovaj puta doista nije mogla bez cigarete. Doslovno je čula kako joj polako pucaju živci.
,,Reći ću ja nešto”, rekla je Simi.
,,Razmišljala sam, znaš.”
,,A daj.”
Već su prošle Postojnu. Prstom je pokazala odvojak. Jana je tvrdoglavo odmahnula glavom, a da nije ni pogledala što je pisalo. I tako su se vozile dalje.
,,To nikamo ne vodi, znaš.”
Jana je kimnula i iznenađeno pogledala Simi. Za takvu tvrdnju doista nije trebalo previše razmišljanja. Cijela ta stvar već dugo nikamo nije vodila, no ona nije htjela biti prva koja će to izgovoriti na glas jer bi se tako i sama morala suočiti s time da su pale u duboku jamu u kojoj bi ih svaki tren moglo zatrpati.
No kako se uopće našla u vezi koja nikamo ne vodi? Pa bila je poznata kao pametno dijete. U osnovnoj je školi bila odlična učenica. U knjigama je uvijek pročitala i predgovore i opaske ispod crte. Svake je godine imala najbolji rezultat na krosu, čak i među dječacima. U srednjoj školi nije imala nijedan popravni. U tinejdžerskim se godinama nije drogirala. Pila je (recimo) pametno, tako da joj nijednom na hitnoj nisu ispumpavali želudac. Imala je ambicije. Nitko joj nije mogao tek tako isprati mozak. Željela je postati istraživačka novinarka i pisati o stvarima o kojima drugi nisu ni sanjali. Nikada nije imala problema sa zakonom. Sanjala je o osnivanju alternativnoga kazališta bez klasičnih pravila i financijske potpore. Uvijek su je privlačile progresivne ideje. Na faksu se prva outala kao lezbijka i krenula mijenjati stvari o kojima se prije toga jedva usudila sanjati. Prezirala je svakoga tko je zatvarao oči pred nepravdom, praktične lažljivce, sljedbenike mainstream konfekcijske mode i mučitelje životinja. Nije podnosila seksističke uvrede i u javnosti nije skrivala svoju seksualnu orijentaciju. Nikada nije imala poteškoća s orgazmima, a ljudi su uvijek bili ponosni na njezino prijateljstvo. A sada ništa nije valjalo. Nekoga je voljela i baš to ju je svakoga dana iznova izbacivalo iz ravnoteže. Kao da je ubrzano gubila razum, ponekad bi ga najradije zaboravila. Ukratko, dobro se je zajebala. Upetljala se u nešto nesavladivo, unatoč tomu što je dugo mislila da dobro zna baratati stvarima i da joj nitko ništa ne može. Ali nije znala što je u stanju sama sebi učiniti. Da, najednom je i sama bila navučena. Navukla se na svoju dragu, na taj ludi život s njom. Ako si je ljubavlju već nakopala toliko sranja, kako je uopće mogla očekivati da joj neće naštetiti i druge, već po definiciji ozbiljnije stvari?
Suzana Tratnik, “Pontonski most”, sa slovenačkog prevela Petra Amalia Bachmann, Beletrina 2020.
Fotografija: Katarina Kolenc