Deca od terakote
U zidove pored kreveta
urezivala su dane do bekstva.
Pored roditeljskog ognja
krišom su brisala otiske
uzaludnog modelovanja.
Kad su dostigla željenu formu,
glinena vojska pokorila je
vitrine porodičnih muzeja.
Prekomerna doza gorčine
Dve šolje kafe na terasi
i tvoje uporno pitanje
Zašto si i dalje neudata?
Ritual prizivanja kiše
u polju raži
Fobetor kida
majčino meso
skereletno mastilo
iz njenog vrata
razliva se po nebu
oslikanim kjaroskurom
Hipnos najavljuje
grimiznu kišu i kaže
odavde odlazi onaj
ko sve kapi pokupi usnama
Poslednja zlatna nit
protkala je gradske pukotine,
izbavila me iz lavirinta ulica.
Njome sam ti svezala ruke
u pobedničku kornukopiju.
Iz srezanog roga prolomio se
krik oslobođenog grada.
Od tada posmatraš svet
kroz proreze mojih prstiju.
Detinjstvo, večiti iseljenik
Vrhovi Karpata
koje smo napustili
pre tri stotine godina
bockaju mi rebra
kad posetim grad
gde sam odrasla.
Sa naše nekadašnje njive
sada oholo bukti vatra
fabričkih dimnjaka.
Orahovo stablo
u očevom dvorištu
odreklo se grana.
Nisu me upozorili:
detinjstvo emigrira
čim na kapiju
porodične kuće
nalepimo znak
Na prodaju.
Pjesme su nastale na književnoj radionici Zvonka Karanovića