Stijena
Gužva je danas, iako je kraj ljeta.
Pored nje prostire peškir žena bijele, nesunčane kože, s Niveinom plastičnom torbom za plažu. Može biti tu negdje, kao ona, djeluje starije, mada lako može biti i mlađa. Duboki podočnjaci, izrastao korijen, grudi nevesele, mrtvo bijele. Iz donjeg dijela kupaćeg kostima viri joj uložak. Ne reaguje više na takve stvari, svega se ovdje nagledala. Ne pomjera prostirku da joj napravi mjesta, nek se snađe. Spušta šešir malo dublje na čelo i zaklanja pogled iza knjige, da ova Nivea slučajno ne pomisli da joj je do priče. A taman se bila namjestila.
”I baš sad da me snađe… A gledala sam, računala, tek u sljedeću nedjelju trebalo, a evo sad me snašlo!”
Slušalice su u ušima, sve je u redu, ne čuje i ne mora da čuje.
”Jesi ti ostavljala gaće dolje? Ja jesam prošle godine i ništa… Al sad ću opet, ovaj put ću i muževe ostaviti. A kupiću i onaj melem što gore prodaju, đe ga ne uzeh prošle godine? Jedna cura ispred mene uze i evo je ove godine nema… Znači, trudna.”
Ova neće prestati, izvući će se samo ako ode da pliva. Ali onda bi morala da skine naočare i slušalice i onda više nema pretvaranja da je ne čuje.
”A što ti je fina boja! Ja sva izgorim… Ne sjećam te se od prošle godine? Imaš li đece? Ne vidim ti burmu… Ja sam Kosana, Kosa me zovu.”
Od ovoga, već, nema izvlačenja.
”Nemam burmu, ali đece imam koliko hoćeš!”
Dobro, nisu to baš njena djeca, nego bratova, ali ona je svima omiljena tetka. To ne kaže. Neudata, znači uvijek spremna da pričuva i zabavi. Tek to ne kaže.
”A blago tebi, i ja bih više voljela dijete da imam, nego muža… Da zlo ne čuje, nije on loš, nego eto… Neće na vantjelesnu, kaže, nijesu to čista posla, ko zna šta ti ubrizgaju… De ti, bolje, Koso, na žensku plažu! I tako ti Kosa već četiri godine ovako… Svako ljeto ovdje, da se kreči i zapira…”
Sitan, iskren smijeh zaustavlja ovu provalu. Gasi se naglo kako se i prosuo.
”A ne žalim se ja, ma kakvi, da zlo ne čuje, ima ih kojima je mnogo gore.. Odma’ ih muž otjera! Nije meni loše, lijepo je ođe, nego mi je smještaj gore u brdu, opučim se dok siđem i dok se popnem. A sad me i ovo snađe, ne znam hoće li biti kakve vajde što sam dolazila, šta misliš?”
Nego šta će, kaže, čula je da je tako još bolje. Izmišlja u trenutku i sama ne zna odakle joj ovo.
”Ma je li baš? Eto ti ga sad, to nisam čula… Ajde odoh dolje da naspem malo vode, eto me za čas! Bi li mi pričuvala stvari? Ma i nema se šta uzeti, al’ eto…”
Promrmlja bezvoljno da će je sačekati, pa će posle u vodu, čisto da Kosana ne misli da će posle sjediti i divaniti s njom. Gleda je kako se udaljava, spušta se dolje do izvora, nesigurna u gumenim papučama, ispucalih peta.
Zbog tog sumpornog izvora i jesu tu, sve one. Izbija skroz dolje, u nivou mora, izjutra je na suvom, ali ga za plime skoro potpuno prekrivaju talasi. Dobro je za ženske stvari, tako joj je rekla stara Albanka na ulazu, prvi put kad je došla. Otad dolazi svakog ljeta. Nema ona problema sa ženskim stvarima, nego joj, naprosto, prija ta plaža bez sitne djece i muškaraca. Tako kaže drugaricama. Samo žene, svih oblika i nacija.
Naučila je da ih raspoznaje prije nego li im čuje govor. Potpuno nage, potpuno depilirane Albanke čvrstih, visokih grudi. Stidljive Bosanke u kupaćim kostimima, vrlo bijele, s prevojima sala oko kukova. Sve je to od nepravilnih gaća, objašnjavaju im starije. Beograđanke, zaklonjene iza velikih naočara za sunce i one što ih muškarci u kolima dovoze do ispred ulaza, umotane u marame. Skidaju se ovdje do gola, a onda se ponovo tapaciraju pred polazak. Nindže, tako ih zovu ona i njene koleginice. I one nesretnice što se vrte oko stijene u pećini i ostavljaju na njoj svoj veš. Te su više puta pokušavale da zatrudne, bezuspješno. Nije ona jedna od njih.
Dok drugaricama šalje poruku da je na plaži naletjela na dusu s uloškom, Kosana se već vratila.
”A koliko đece imaš? Da me povedeš dolje do stijene, kažu treba poć’ s nekom ženom dobre ruke… Ponijela sam i veš da ostavim, da obiđemo oko kamena?”
”Ama nijesu moja, nego bratova, nemam ja svoju. Dosta meni i njegova, ne mislim ti se ja udavati.”
Tu se zaustavlja. Ne kaže da ne misli rađati djecu, da zlo ne čuje. Kosana ćuti, nešto razamišlja.
”Ma ja, šta se i imaš udavati, rodi sebi jedno, šta te briga, druga su sad vremena.”
Na mah joj je simpatičnija, uprkos ulošku. Nešto joj je žao, malo joj je i krivo što je drugaricama pisala.
”A đe radiš? Ko glumica mi neka izgledaš, ko da sam te neđe viđela?”
Kosana ne primjećuje malu zadršku u odgovoru.
”Na televiziji… Darin nedjeljni vodič. Tu si me možda vidjela… Tako mi se emisija zove, ja sam Dara.”
Tako joj se zvala emisija. Izgleda da će mijenjati programsku šemu. Tako su joj rekli. Da mladi više ne gledaju zabavni program. Ili da će mladima dati da rade emisiju. Ne sjeća se više tačno, napila se te večeri, cijeli joj je taj razgovor s urednikom ostao u magli.
Kosana je gleda s iskrenim divljenjem, kao da je izmislila televiziju.
”A što dolaziš ođe, jadna? Zar ti nije ljepše na Adi ili tako neđe? Šta ćeš ođe s gologuzim tetkama?”
Presijeca je ovo, diže se naglo.
” A da odmorim malo! Ja sam ti na Adi redovna! Jednom li sam išla s žurke pravo na posao?! Ovdje dođem da malo predahnem, i od žurki i od priče!”
Zna da je ovo bilo pregrubo, ali nema ona baš toliko odmora da bi cijeli dan mogla provesti u razgovoru s kojekakvim nesretnicama. Teatralno spušta šešir i vezuje kosu u punđu, vrlo svjesno izbjegavajući da pogleda Kosanu.
”A jes’, i to što kažeš, treba odmoriti… Nego meni uvijek tuga na odmoru, ja sam ti učiteljica, đeca mi nedostaju.Tako svaki raspust… Nego, sreća, sad će brzo škola! A slatki su, javljaju mi se redovno… De baš da ti pokažem! Šalju mi poruke na viber, s ljetovanja… Ranije su slali razglednice, sad slike šalju. Vidi, molim te, kaže: ‘Učiteljice nedostajete, puno morskih pozdrava!’ A pazi malog Bracu, ispustio slovo pa ispalo ‘puno mrskih pozdrava’!”
Opet isti, bezazleni kikot i opet naglo trzanje iz njega.
”Kažu, ne valja što imaju mobilne, i ja ih ružim, a opet, drago mi kad pošalju…Nego mi krivo, ja vazda ođe, šta im ja imam poslati? Eto, mogu im reći da sam Daru s Darinog vodiča upoznala, oni ti to sigurno znaju! Još ako bi se poslije htjela uslikati sa mnom, kad se obučemo, pred polazak?”
Sklupčalo se nešto u grlu, hoće, naravno, neće zaboraviti, nek ne brine, ali sad stvarno mora u vodu, izgorjeće.
Polako se spušta niz plažu, mačkasto svjesna svog nagog, čvrstog tijela i bujnih grudi. Polako ih kvasi dok ulazi u vodu i posmatra bradavice kako se ukrućuju od hladnoće. Stvarno su lijepe, neiskvarene dojenjem. Iznenađujuće neiskvarene gravitacijom, uprkos godinama. Da nije tako, odavno bi je škartirali. Ali neće sad o tome da misli. Voda je hlada ili je ona pregrijana od ležanja na suncu. Reže je do u kost. Brzo odmiče ka bovama, na suprotnu stranu od pećine i stijene. Pravi se da u mnoštvu ostavljenih pamučnih gaća ne prepozanje čipkasti, crni veš.