razlozi za ostanak
pomjerio bi se stol
ako sutra na njega
ne položim ruku?
pod tuđim tijelom
klonula bi stolica?
pošla bi za mnom vjerna svita
sva slova iz knjiga?
pred drugim okom
prhnuo bi put nebesa
beli anđeo sa zida?
prije bi se rasprsla
nego tuđi pikavac primila
pepeljara?
od olovke bi ostala tačka?
od prazne hartije flor?
a nož kojim sam rezala hljeb
i otvarala pisma
uzelo bi u zube ludo pseto
i nosalo tamo-amo
uzduž sobe tamo-amo
gdje sam vijek prohodala?
1989.
sarajevo
postoji ulica
uz koju sam se dugo verala
i kuća ista stoji
ali se ja prema gradu ne pomjeram
znam da bi u susret
raširenih ruku
svi pomrli pošli
živi bi nabirali obrve
i prolazili šutke
i ovdje je ciča zima
dok trnem svjetiljku
kroz cijelac se teško
probija san:
sam bog će znati
je li zatvoren prozor
kroz koji motriš ulicu?
još uvijek skriven i sam?
i je li preživio minule smetove
porculanski anđeo na stolu kraj pepeljare?
1989.
a duša?
nekada sam znao? Pričao? priču
kao da je sve o biću
rečeno u jednom sroku
a evo me, dvojim
pred djetetom
koje uči prvo slovo:
ovo je uho, ovo ruka, ovo kosa,
ovo ovdje jagodice,
mladež ispod oka
ali
gdje je
duša?
zgranut stojim:
šta bi ono htjelo?
da uprem kažiprst u sjenku?
ili da zašutim i spustim ga
niz tijelo?
adresar
on je nestao prošlog ljeta
ona je nasmrt bolesna
on je sigurno negdje živ
on je promijenio ulicu ona prezime ona državu
njega se jedva sjećam
njen broj pitaj me znam naizust
njima se rodilo treće dijete ali ne znam ime
oni nisu zajedno ali ne znam tko je otišao
a tko ostao
ovaj je broj dobio na kraju nulu i peticu
ta ustanova više ne postoji
ali valjda postoji zgrada i na njoj kućni broj
postoji ali se taj bulevar drugačije zove
nije važno ne križaj ništa
upiši uredno sve
kao za spomenar
svakog januara pažljivo crnim tušem
prepisane stranice
na kojima se prva i posljednja ljubav
dodiruju blago vrhovima slova
kratka povijest mijena
i stalnosti kvačice na kraju prezimena
mali lični putopis u lijevom džepu košulje
endemi, endemi
dalmatinska iglica
samo na to čeka:
da je strgneš sa korijenjem
položiš u kovčeg
i zabrodiš s njome
put novoga svijeta
grafija kranjska
dinarska večernica
i ovaj dičak bosanski
o istome sanjaju
dok ih lome vjetrovi:
u limenki u prozoru dvadesetog kata
zemljica je blagorodna
i plodna terasa
s one strane oceana
bi mlječika crnogorska žuće cvala
da je hraniš svako jutro
vodicom iz tetrapaka!
hrvatski ljutić
i kotrljan srpski
horvatov vrisak
i kukurijek srpski
− sve sitno bilje skrovitih staništa
isto u snu mrmori i ište:
da se slijepi
kao pasje grožđe
za nogavicu moreplovca
cipela kakva da ih prenese
do staklenika iza sedam gora
kamo davno stiže samo
grki pelin
on jedini sretnik
od našega kova
i ništa više
ne, nisam se zadesila na trgu kad je pala granata
jeste, ranjen je tada netko meni drag
ne, nisam spavala u podrumu
jeste, telefoniram svaku noć onima koji su spavali tamo
ne, nisam muškarac i nisu me odveli u logor
jesam, srela sam jednoga koji je izašao iz žice s metkom u plućima
ne, nisam vidjela nikoga kako umire
jesam, gledala sam leševe kako plutaju rijekom
ne, nisam umirala od gladi
jesam, prodala sam vjenčani prsten i kupila hljeb i mlijeko
ne, nitko me nije istjerao iz moje kuće
jeste, netko je promijenio brave i legao u moj krevet
ne, nisam kupila mali pištolj koji sam jednom vidjela u izlogu
a jeste, svidio mi se, u džep bi sasvim fino stao
ne, nisam ja birala obalu rijeke na kojoj ću se zadesiti
a jesam, znam, mogla sam naučiti da plivam
ne, nije me bilo strah
a jesam, plakala sam gledajući avione kako tutnje
ne, nisu me čuli, bila sam predaleko, na samoj zemlji
jesam, znala sam da će baciti bombu u tvoje dvorište
ma ne, u stvari, nisam znala, samo sam brinula da bi je mogli baciti
jeste, sjećam se svega
ne, nije bilo hladno, to ljeto je bilo prekrasno
izvodila sam svoju bebu u kolicima u šetnju i pjevala joj
po cijeli dan
šta sam joj pjevala?
o oblacima i pticama,
o željama i zvijezdama,
la la la,
eto to, i ništa više
2003.
Priredila: Ferida Duraković